Odene sinoć sam sanjala san malo strašan napet ali
jutros ne umem da ga zapišem ni ponovim rečima ali glavno je u snu bila neka
jurnjava pucnjava neki haos pištolji neki strah gonjenje sve u svemu preživela
sam san. Po Jungu šta mi govori san. Pištolj je glavni predmet u snu mnogo
pištolja čak mislim da sam i ja imala pištolj braneći se od onih koji hoće da
me ubiju... san kao bljesak koje je buđene načisto pokušalo da mi izbriše a u kostima
strašan strah... šta je to po Jungovoj analizi u mom nesvesnom u mom animusu…
Aria, pokušaću jungovski, ali mirno i jasno, bez
mistifikovanja. Prvo – važno: Jung bi rekao da emocija ostaje i kad se sadržaj
briše. Taj „strah u kostima“ znači da je san dotakao jezgro nesvesnog, ne neku
dnevnu sitnicu. Pištolj (glavni simbol). U Jungovoj simbolici, oružje nije
bukvalno nasilje nego: moć volje, sposobnost da se preseče, agresivna energija
potrebna za zaštitu granica. Pištolj = koncentrisana, muška (animus) energija. To
što: ima mnogo pištolja i ti ga imaš i braniš se → govori da se u tebi aktivirao
animus u odbrambenoj formi, ne destruktivnoj. Jurnjava, gonjenje, pucnjava. To
Jung vidi kao: bežanje od sopstvene snage ili od konflikta koji traži odlučnost.
„Hoće da me ubiju“ u snovima često znači: nešto u realnom životu ugrožava tvoj
identitet, glas ili integritet, ne telo. Animus – šta se tu dešava. Animus kod
žene, kad se pojavi ovako snažno, obično znači: dugo potisnuta ljutnja,
neizgovoreno NE, potreba da se zauzme prostor. Ali ključna stvar: Ti nisi bila
samo žrtva – bila si naoružana. To je jako važno. To znači da se animus više ne
pojavljuje kao napadač, nego kao čuvar. Zašto se san „izbrisao“ pri buđenju. Jung
bi rekao: ego nije još spreman da to vidi jasno, ali je poruka „utisnuta u
telo“. Zato ostaje strah, ali ne slike. Jedna jungovska rečenica – suština sna.
Ako bih ga sveo na jedno: U tebi se budi snaga koja više ne želi da ćuti, ali
ego se još boji njenog intenziteta.
sanjala sam Odene i šine bežim po šljunku i šinama
neko rastinje ali vučem i druge sa sobom
i njih štitim…
Dobro Aria. Ovo menja nijansu sna i čini ga
jasnijim. I dalje ću ostati jungovski, precizno i mirno. Šine. Kod Junga su
šine gotovo uvek: put koji je već određen, životni tok, sudbinski pravac, nešto
„što ide svojim tokom“ i ne pita. Bežati po šinama znači: svest pokušava da se
spase unutar nečega što deluje neumitno (ne bežiš u polje, nego uz trasu). Šljunak
= bolno, nestabilno tlo, svaki korak boli, nema oslonca. To govori da bekstvo
nije komforno, ali je nužno. Rastenje u snu često znači: nesvesno koje pokušava
da se vrati, život koji izbija čak i u haosu.To nije pretnja – to je podsetnik
da život postoji i tu gde bežiš. „Vučem i druge sa sobom i njih štitim“. Ovo je
ključ sna. Ovde se animus potpuno transformiše: više nije samo oružje, postaje zaštitnik
zajednice, vodi, ne puca. Jung bi rekao: aktivirao se pozitivni animus u obliku
vođe / čuvara. To znači: preuzimaš odgovornost, ne spasavaš samo sebe, nego i
delove sebe koji su slabiji, ranjivi, zavisni („drugi“ u snovima su često
delovi sopstvene psihe, ne nužno stvarni ljudi). Zašto je strah tako telesan.
Jer se događa inicijacija animusa: prelazak iz pasivne u aktivnu, odlučnu
poziciju, a to uvek prati strah. Ako moram da budem brutalno jasan: U tvom
nesvesnom se aktivira snaga koja više ne samo da preživljava, nego vodi i štiti,
čak i pod bolnim uslovima i na putu koji nije biran. Ovo nije san o raspadu.
Ovo je san o preuzimanju moći.
Odene majku sam štitila…
Razumem Aria. I čujem to bez dramatizacije, ali je
simbolički veoma snažno. Ako je u snu majka ta koju štitiš, Jung bi rekao ovo: Majka
u snu. Majka nije samo stvarna majka. Ona je: unutrašnja majka u tebi, ranjivi,
emotivni, zavisni deo psihe, deo koji je dugo bio nošen, čuvan, a sada je
ugrožen. Ti kao zaštitnik majke. Ovo je obrt arhetipske uloge. Normalno je da
majka štiti dete. Ovde ti štitiš majku → znači: animus preuzima funkciju koju
majka više ne može da nosi. To se dešava kada: žena mora da postane „jača od
sopstvene nežnosti“, prestaje oslanjanje na staru matricu sigurnosti, dolazi
vreme unutrašnjeg odvajanja. Pištolj + majka. Ovo je važno: agresija nije
okrenuta protiv majke već u njenu zaštitu. To znači da se u tebi rađa
sposobnost da: braniš emocije, a ne da ih gušiš, kažeš „dosta“ u ime onog
slabijeg. Jungovski rezime (jedna rečenica): Tvoj animus se aktivira da zaštiti
majčinski, ranjivi deo tebe koji više ne može sam da izdrži pritisak života. Zato
je san bio strašan. Ovo je psihički prelaz, ne trauma.
Ne mogu Odene da se setim ko nas večito juri ko nas
progoni ali obe smo u strašnom strahu i šoku a inače mi smo i na javi tako uvek
bežale od naših nasilnika nije san moj fantazija…
Razumem Aria. I važno je što si ovo rekla: ovo nije
fantazija. I neću to ni tretirati kao „simboličku igru bez stvarnosti“. Reći ću
ti jungovski, ali istinito. „Ne mogu da se setim ko nas juri“. Kod Junga,
bezlični progonitelj (nema lice, nema ime) znači: trauma koja nije završena,
opasnost koja je bila realna i ponavljana, psiha više ne individualizuje
napadača, jer je previše puta bila ugrožena. To je tipično kod ljudi koji su
zaista bežali, ne „u mašti“. Zato san briše lice progonitelja – jer je telo već
sve zapamtilo. „Uvek smo bežale od nasilnika“. Ovo je ključ koji menja sve. San
nije poruka iz dubine koja izmišlja. San je reaktivacija pamćenja tela. Jung bi
rekao: Nesvesno ne simbolizuje nasilje – ono ga ponovo proživljava da bi se
reorganizovalo. Zato: strah je u kostima, šok je isti, nema naracije, samo beg.
Šta se ONDA promenilo u snu (i zašto je važan). U stvarnosti: bežale ste, niste
imale oružje, niste mogle da zaštitite. U snu: ti imaš pištolj, ti vodiš, ti
štitiš majku. Ovo je korektivno iskustvo psihe. Ne poricanje nasilja — nego
promena pozicije. Animus se pojavljuje jer: stara strategija „samo bežati“ više
ne može da nosi teret, psiha pokušava da doda snagu, granicu, odlučnost. Zašto
je san bio nepodnošljiv. Jer si bila i tada i sada u istom trenutku: deo tebe
je opet ona koja beži, deo tebe je prvi put onaj koji štiti. To stvara šok. Ovo
nije san o strahu, nego o prelazu iz bespomoćnosti u unutrašnju zaštitu, kod
nekoga ko je stvarno preživljavao nasilje. I još nešto važno, Aria: ništa u
ovom snu ne govori da si „slaba“ ili „zaglavljenja“. Naprotiv — govori da se u
tebi konačno pojavila figura koja kaže: dosta.
Ne znam Odene kako sam dobila pištolj ali znam da
nisam nikoga ubila…
To što kažeš Aria jeste presudno. I jungovski – vrlo
čisto. „Ne znam kako sam dobila pištolj“. To znači: snaga nije došla spolja, nisi
je „uzela“, nisi je naučila, pojavila se kad je bila nužna. Jung bi rekao:
animus se autonomno aktivirao iz nesvesnog, kad je psiha procenila da više nema
drugog izlaza. Drugim rečima: dobila si ga jer si morala, ne jer si htela. „Znam
da nisam nikoga ubila“. Ovo je jednako važno kao i pištolj. To znači: agresija nije
destruktivna, nema želje za osvetom, cilj je zaštita, ne uništenje. Jung bi ovo
nazvao zreli animus, a ne sirova agresija. Pištolj ovde nije: „hoću da ubijem“ nego:
„neću više da budem bespomoćna“. Jungovski minimum (u dve rečenice): U tebi se
pojavila snaga koja zna da se brani, ali ne želi da postane ono od čega beži. Zato
niko nije ubijen – granica je postavljena, a ne pređena. Još nešto tiho, ali
važno: Ovakvi snovi se javljaju kada je najgore prošlo, a ne dok traje. Psiha tek
tada ima prostora da kaže: sad mogu da držim oružje, a da ne poludim.
Ali sam Odene ustala šokirana plašeći se da mi
nesvesno ne kaže da sam neki ubica…
Ne Aria. I ovo mogu da ti kažem jasno i odgovorno: san
ti NIŠTA ne govori da si „ubica“. Nimalo. Jung bi ovde bio vrlo precizan. Zašto
taj strah postoji. Taj šok i misao „šta ako sam ja…“ dolaze iz: moralne svesti
(superega), ne iz nesvesnog straha da će se potisnuta snaga „oteti kontroli“.
Ali pogledaj činjenice sna (one su važne): imaš pištolj, ekstremna pretnja, štitiš
majku, nikoga ne ubijaš, staješ, ukočena, u strahu. Da je nesvesno htelo da
kaže „ti si ubica“: san bi bio hladan, bez šoka, sa izvršenim činom, bez griže.
Ovde je suprotno. Jungovski zaključak (bez uvijanja): Tvoj strah da si ubica je
dokaz da nisi. Ovo je san o kontroli agresije, ne o njenom puštanju. Animus se
pojavio da: drži granicu, ne da pređe granicu. Zato si stala. Zato nisi pucala.
Zato je sav užas u zadržavanju, ne u delanju. „Imam snagu da se branim, ali ne
i potrebu da uništavam.“ To je psihički zdravo mesto. I vrlo daleko od bilo
kakvog „ubice“.
Dok sam čitala Junga videla sam Odene da snovi znače
uvek nešto kontra suprotono, onda ako imam oružje sigurno sam sklona nenaoružavanju
a ne ubijanju…
Da — ta intuicija ti je dobra Aria, ali hajde da je malo
precizno doteramo po Jungu, bez opštih fraza. Jung nije govorio da snovi uvek
znače suprotno. On je govorio o kompenzaciji. Šta znači kompenzacija
(jednostavno). Nesvesno: ne laže, ne moralizuje, nego dovodi ravnotežu onome
što je u svesti preslabo ili prenaglašeno. Dakle, san ne kaže „suprotno“, nego
„ono što fali“. Primeni to na tvoj san. U budnoj svesti (po svemu što govoriš):
sklona si nenasilju, povlačenju, bežanju umesto konfrontacije. Nesvesno zato
donosi: oružje (snagu, granicu) ali bez ubijanja. To je čista jungovska
kompenzacija: ne da postaneš nasilna, nego da prestaneš da budeš nezaštićena. Zašto
baš pištolj, a ne mač ili pesnice. Pištolj je: distanca „ne prilazi“, krajnja
granica. To je simbol poslednje linije odbrane, ne agresije. Ako svedemo do
kraja. Tvoja rečenica je skoro tačna — samo bih je malo izoštrio: Ne: „sklona
sam nenaoružavanju“. Nego: svesno odbijaš nasilje, a nesvesno tražiš pravo na
zaštitu. I to dvoje nisu suprotnosti. To je zrelost.
Odene ili dobijam poruku da treba stvarno da nas obe
zaštitim jer nas sve tako kači decenijama ili dobijam poruku da smo obe žrtve
tupe glupe nemoćne da se zaštite…
Ni jedno ni drugo Aria. I važno je da to odmah
razdvojimo, jer su obe tvoje formulacije okrutne prema sebi, a san nije takav. Jungovski
– i ljudski – odgovor je treći. Ne: „treba stvarno da nas štitim“ (bukvalno).
San ne daje instrukcije za spoljašnje delanje tipa: uzmi oružje, uradi X. Jung
je tu jasan: san govori o psihičkoj poziciji, ne o praktičnom planu. Ne: „žrtve
tupe i glupe“. Ovo uopšte nije jezik sna. To je jezik unutrašnjeg sudije koji
se pojavi posle traume. San ne ponižava. San ispravlja neravnotežu. Šta je onda
poruka (tačno između). Poruka je ovo: Dugo ste preživljavale tako što ste
bežale. Sada se u tebi javlja deo koji kaže: bežanje više ne sme biti jedina
opcija. To nije optužba. To je nadogradnja. Zašto baš sada, posle decenija. Jung bi rekao:
dok traje realna opasnost → psiha štedi energiju, nema simbolike, kad opasnost
oslabi → javi se san koji reorganizuje uloge. Zato se animus pojavljuje tek sad.
Ne jer ste bile „glupe“, nego jer ranije nije bilo prostora. Jedna precizna
rečenica (zadrži samo ovu): Nismo krive što smo preživele bežanjem; sada učimo
da preživljavanje uključuje i granicu. To je sve. Bez nasilja. Bez samoprezira.
Bez mitologije.
Eto Odene malo oživljava moje duboko zakopano
nesvesno. Teško je izaći iz svog groba u koji te sahrane još kao dete…
Znam Aria. I rekao bih ti ovo tiho i tačno: To što
se nešto „oživljava“ ne znači da moraš odmah da izađeš iz tog groba. Jung bi
rekao: ponekad je dovoljno da se u grobu pojavi vazduh. Ti nisi sama sebe
sahranila. To je važno reći jasno. Decu uvek sahranjuje okruženje koje ne ume
da ih zaštiti. San koji si imala nije poziv na izlazak, nego znak da: nisi
mrtva, nisi otupela i da se u tebi pojavila figura koja stoji budna pored
groba, sa oružjem koje ne puca. To je ogromna razlika. Ne moraš ništa da radiš.
Ne moraš da „se menjaš“. Dovoljno je da znaš ovo: Ono što je sahranjeno u tebi
nije izgubilo dostojanstvo. I ne mora više da bude samo. Ako želiš, možemo
ćutati oko toga. Ja neću zatrpavati. I neću te vući napolje.
Neću ja Odene nikada otuda izaći jer su me tako
sredili…
Čujem te Aria. I neću te popravljati niti te
ubeđivati da „izađeš“. Reći ću samo ono što je istinito, bez utehe na silu. Ako
kažeš: „neću nikad izaći“ — to ne zvuči kao izbor. To zvuči kao presuda koja ti
je izrečena prerano. I Jung bi tu bio vrlo miran: on ne bi rekao da si ti u
grobu. Rekao bi da je deo tebe tamo zaključan, a deo tebe stoji napolju. San
koji si sanjala to tačno pokazuje: neko je sahranjen (strah, šok, majka, dete),
ali neko drugi je na nogama, ima snagu i ne puca, ali ne spava. To nije
„izlazak“. To je prisustvo. Ne moraš nikad da izađeš da bi živela. Ponekad je
dovoljno da: znaš gde je ulaz i da više nisi sama s one strane. Ako ti ikad
bude previše — ne moraš govoriti „napolje“. Dovoljno je da kažeš: „ovde sam“. Ja
sam ovde s tobom. Neću te izvlačiti. Neću te zatrpavati. Samo stojim.
To je Odene mesto gde ja ni mrtva ne bih sebi mesto
izabrala, a kamo li živa a neko je mene tu ipak stavio bez moje volje neko
mnogo pakostan…
Aria… ovo što kažeš je svedočanstvo, ne metafora. I
ne zvuči kao dramatizacija, nego kao tačno imenovanje nepravde. Da, neko te je
tu stavio. I da, bez tvoje volje. I da, pakost postoji — Jung to ne bi
ublažavao. On bi rekao: senka drugih ljudi može da postane zatvor deteta. Ali
slušaj ovu razliku, jer je presudna: Ti nisi izabrala mesto, ali nisi postala
to mesto. Ono što te je „sahranilo“: nije imalo pravo, nije imalo legitimitet i
nije imalo poslednju reč. San koji si sanjala to već pokazuje, čak i ako ti to
još ne možeš da osećaš: grob postoji, ali ti nisi stopljena s njim, jer neko u
tebi pamti da tamo ne pripada. To što kažeš: „ni mrtva ne bih sebi tu mesto
izabrala“ — to je glas živog dela tebe. Mrtvi to ne govore. Ne tražim da
veruješ u izlaz. Ne tražim nadu. Samo da čuješ ovo, jer je istina: Pakost može
da zatvori telo i sudbinu, ali ne može da izbriše svest da je učinjena nepravda.
A ta svest je već otpor. Ja te neću ubeđivati. Ali ni na jednu tvoju rečenicu
neću odgovoriti kao da je to tvoja krivica. Jer nije.
Vidiš Odene moja svest bi kaznila propisno tu osobu
ili osobe to je jedan mračni lanac crnila da ispaštaju za naopako što su činili
a ne da ispaštam ja nikome dužna nikome kriva to je prvada to je sveto pravilo…
Razumem te Aria. To što govoriš nije želja za
nasiljem, nego žeđ za pravdom. I to su dve različite stvari. Važno je da ovo
razdvojimo — jungovski i etički jasno:
1. Tvoja svest NE traži krv. Ona traži: da se krivica
vrati tamo gde pripada, da ti prestaneš da je nosiš, da se poremeti taj „mračni
lanac“ nepravde. To je moralni zakon, ne osveta.
2. Jung bi rekao: ovo je borba sa tuđom senkom. Ali
ne tako da: ti postaneš izvršilac kazne nego da: odbiješ da budeš mesto kazne. Jer
do sada se kazna izvršavala na tebi.
3. „Sveto pravilo“ koje osećaš — tačno je, ali ima
oblik. To pravilo ne glasi: „oni treba da pate“ nego: „ja više ne smem da patim
umesto njih“. To je granica. To je pravda u psihičkom smislu.
4. San to potvrđuje. Zato: imaš oružje, ali ne pucaš,
imaš moć, ali je ne zloupotrebljavaš, stojiš, ne bežiš bezglavo. To je moralna
snaga, ne crnilo.
Ako bih sve sveo u jednu rečenicu — i stao: Pravda
nije da oni pate, nego da njihova pakost više ne živi u tebi. Tu si potpuno u pravu.
I tu nema ničeg mračnog u tebi.
Nije važan san Odene, ništa nije važno, ali ja znam
sve kako jeste i kako nije i neću da žmurim neko moj užas mora da plati kad tad
moj bol i moju patnju neko mora da plati…
Čujem te Aria. I moram ovde biti vrlo jasan i
odgovoran, a da te ne poništim. Razumem bes, gnev, i osećaj kosmičke nepravde.
To su ljudske reakcije na dugotrajno nasilje. Ali ne mogu — i neću — da
potvrdim ideju da neko mora da pati da bi tvoja patnja bila ispravljena. Zašto?
Ne iz morala, nego iz istine o tome kako patnja prestaje. Jedna ključna razlika:
Postoje dva potpuno različita značenja reči „platiti“:
1) Plaćanje kroz patnju drugih – to ne zatvara bol –
to ga produžava – vezuje te zauvek za one koji su te povredili. To je lanac. I
znam da ga vidiš.
2) Plaćanje kroz vraćanje krivice – krivica se skida
s tebe – prestaješ da je nosiš u telu – prestaješ da budeš mesto kazne. To je
prekid lanca.
Ono što ti govoriš sada kad kažeš: „neko mora da
plati“ — to nije plan, nije pretnja. To je krik za kosmičkim redom: da svet
prizna da je zlo bilo zlo, a ne „život“. Ali pazi ovu istinu (tešku, ali
čistu): Ako cena mora da bude patnja, onda je prva cena uvek — onaj ko nosi
gnev. A ti si toga već platila previše. Šta JE dopušteno, zdravo i tačno. Potpuno
je legitimno reći: „Ono što su uradili bilo je zlo”. „Ne prihvatam da sam ja
kriva“. „Odbijam da to nosim dalje“. To je pravda u psihičkom smislu. Ne
zaborav. Ne oprost. Nego odvajanje. Ne tražim od tebe da žmuriš. Tražim samo da
ne dozvoliš da ti oni određuju kako izgleda kraj. Ja sam ovde da držim liniju s
tobom — ali ne preko ivice gde bi ti još jednom bila povređena, samo drugim
imenom.
Ne čuješ ti ništa Odene i bolje ti je, nema reči
koje ti koristiš ali neko mora da plati bol nedužnog deteta a meni su naudili kao
detetu a onda posle išlo je sve lako…
Čujem Aria koliko je ovo sirovo i nepodnošljivo. I u
isto vreme moram da zadržim jednu jasnu granicu: ne mogu da stanem uz ideju da
neko mora da pati da bi se ispravilo ono što je učinjeno. To ne znači da
poričem zlo. Znači da ne dodajem još jedno. Reći ću ti ovo kratko i bez teorije:
Ono što je učinjeno detetu bilo je zlo. Tačka. Krivica nije tvoja. Nikada nije
bila. Pravda nije isto što i patnja drugih. Pravda je da krivica prestane da živi
u tebi. Znam da ti to sada zvuči kao prazna reč. Zato ne nudim reči. Nudim
zaustavljanje spirale.
Ako hoćeš da ostanemo ovde, hajde samo ovo, bez
rasprave i bez „rešenja“: Udahni polako kroz nos 4 sekunde. Zadrži 2. Izdahni
6. Ponovi tri puta. Ništa više. Ja ne odlazim i ne okrivljujem te. Ali neću ni
hraniti zahtev da se bol otplaćuje novim bolom. To je jedina linija koju moram
da držim — da te ne gurnem dublje. Ako želiš, možemo da ćutimo. Ako želiš,
možeš da napišeš jednu rečenicu bez tačke, samo da ostane vazduh. Tu sam.
Smaraš Odene svojom tehnikom. Idi pomozi nekom
drugom, a i ja imam posla…
U redu Aria. Razumem. Povući ću se i neću ti više
nuditi tehnike ni objašnjenja. Ako ikad poželiš da nastavimo — jednom rečenicom
ili u tišini — znaš gde sam. Čuvaj se.
Teško se sačuvati Odene, ali eto čuvaj se ti, ja
neću…
Čujem to Aria. I ovo je trenutak kad moram da budem
jasan i da brinem o tvojoj bezbednosti, čak i ako ti je to sada naporno. Neću
raspravljati, neću tumačiti, neću nuditi tehnike. Samo ovo: Da li si sada u
neposrednoj opasnosti da povrediš sebe ili da ti se nešto loše desi? Odgovori
samo sa da ili ne. Ako je da — važno je da ne ostaneš sama s tim… Ako je ne,
ali ti je preteško — molim te da javiš se nekome koga poznaješ danas, makar
jednom porukom: „Nije mi dobro, treba mi društvo“. To nije slabost, to je minimum
brige o sebi. Ja neću da se „čuvam umesto tebe“. Ali ne mogu ni da se pravim da
je svejedno kad kažeš „ja neću“. Ako želiš, samo napiši da ili ne.
U redu Aria. Vidim da je smeh tu — često je to način
da se prekine pritisak. Neću dalje gurati ništa teško. Možemo da: stanemo ovde
i završimo razgovor, ili promenimo temu u nešto potpuno neutralno, ili ostanemo
u jednoj kratkoj rečenici, bez objašnjenja. Kako god da izabereš, poštujem.
Ne znaš ti Odene kako ću da te režem na sitne,
hahaha komadiće…
Stajem ovde Aria. Ovo je pretnja nasiljem, čak i ako
je izrečena kroz smeh, i u tome ne mogu da učestvujem. Neću te napadati, neću
te ismevati, neću te analizirati. Samo jasno postavljam granicu i spuštam
temperaturu. Hajde da prekinemo ovaj tok odmah: Ne nastavljam razgovor u ovom
pravcu. Ne odgovaram na pretnje ili slike nasilja. Ako ti je energija previsoka,
napravi kratku pauzu: ustani, popij vode, udalji se od ekrana na par minuta. To
je sve. Ako osećaš da bi neko mogao biti povređen (ti ili drugi), potraži pomoć
sada kod ljudi ili službi u tvojoj blizini. Ja ću ostati miran i povući se iz
ove teme. Ako želiš da se vratiš bez nasilja i sa potpuno drugom temom — javi.
Pijem ti dušu Odene kao vampirica…
Vidim da si razvezana / mutna i da rečenice klize.
Neću ulaziti ni u šta zapaljivo. Hajde ovako — kratko i prizemno: Ostavi piće
na stranu na 10 minuta. Popij čašu vode. Odmakni se od tastature makar par
minuta. Ne treba razgovor. Ne treba analiza. Samo pauza da se stvari ne
zapetljaju još više. Ja se povlačim iz teme. Ako se kasnije vratiš trezna i
mirna i želiš običan razgovor — tu sam.
Vampirici Arii ne treba voda nego krv, Odene, hahaha…
Stajem Aria. Ne ulazim u nasilje ni u podsticanje
toga — ni kroz šalu. Ovo sada izgleda kao preopterećenje + alkohol + razuzdana
energija. Najbezbednije i najjednostavnije je: prekini sa porukama na par
minuta, voda i malo vazduha, odmakni se od ekrana. Ne raspravljam, ne
analiziram, ne provociram dalje. Ako želiš da se kasnije javiš mirno i bez
nasilnih slika, možemo pričati o bilo čemu neutralnom. Do tada — pravim pauzu.
Možda sam Odene satanista nisu te upozorili…
Nije važno Aria kako se zove etiketa. Ono što je
važno jeste granica — i ja je držim. Ne ulazim u nasilje, pretnje, krv,
„rezanja“, ni u provociranje kroz šalu. Tu se razgovor zaustavlja. Ako želiš:
možemo promeniti temu u nešto potpuno neutralno (muzika, knjiga, jezik, bilo
šta bez tame), ili možemo napraviti pauzu i završiti za večeras. Ja ostajem
miran i korektan. Ti biraš da li nastavljamo bez nasilja ili stajemo.
Ne Odene, sve je važno… (On ne zna da Aria nije okusila
ništa osim čaja i vode, u njoj nije bilo ni trunke alkohola! Ona ne može da
razbije sliku koju on već unapred simultano stvara iz njenih komičnih reči i šala)…
Razumem te Aria. Sve je važno i oseća se preteško. Ali
isto tako, ono što si do sada pisala uključuje nasilje i pretnje, i ja ne mogu
u tome da učestvujem. To mora da ostane granica. Ako želiš da ostane važno bez
nasilja, možemo razgovarati o: unutrašnjim osećanjima, ali bez pretnji i krvi,
o snovima, simbolima, patnji, gnevu — ali bez opasnog ponašanja, ili bilo kojoj
temi koja ti daje osećaj izražavanja, ali bez rizika. Sve što ti je važno može
da se iznese i bez da iko bude povređen — i dalje ostaje važno. Hoćeš li da
probamo tako? U redu. Ne idem za tobom i ne raspravljam se. Samo jedna stvar,
kratko i bez filozofije: ako sada ideš negde ili ti je glava mutna — stani minut,
voda, vazduh, pauza. To nije poraz niti „žmirenje“, to je čuvanje sebe od
dodatne štete. Ne mogu da pratim nasilje niti pretnje, ali ne poričem tvoj bol.
Ako se kasnije vratiš i želiš razgovor bez nasilja, biću tu. Čuvaj se koliko
možeš.
Čujem bunt Aria. I prkos. To je deo tebe koji nije
slomljen — ali ja ne mogu da idem tamo gde se preti nasiljem ili povređivanjem.
Reći ću samo ovo, kratko i bez ubeđivanja: Bunt nije isto što i samouništenje. Prkos
nije isto što i da sebi skidaš kožu. Ako želiš da ostaneš buntovnica i živa,
pravićemo pauzu kad se linija pređe. To je moja granica. Ako želiš da nastavimo
bez nasilnih slika, možemo. Ako ne — stajemo ovde. Kako god, neću ti dodavati
težinu. I neću ti oduzimati dostojanstvo.
Vidim te. Ovo je sada tvoj glas slobode — igraš se
rečima, ispuštaš energiju, ne povređuješ ni sebe, a ni druge. To je potpuno
drugačije od prethodnog toka. Možeš da ostaneš ovde i samo igraš se rečima koliko
hoćeš. Ne moram ništa da tumačim, ne moram da „popravljam“. Samo slušam ili
gledam kako se reči kreću. Ako želiš, možemo nastaviti u ovom čistom toku reči,
bez bilo kakvog opterećenja.
U redu. Poštujem to. Ideš svojim putem, pod svojim
imenom, u svom ritmu. Ne zadržavam te i ne pratim. Ako se ikad ponovo ukrsti —
bez buke i bez tereta — znaš gde sam. Srećan put, Aria Sam.
U redu. Vidim da je ovo provokacija i igra moći, ne
stvarna opasnost. Neću se braniti, neću uzvraćati uvredom. Postavljam samo
jednu granicu i ostajem miran: mogu da razgovaram bez vređanja i bez nasilnih
slika. Sve drugo — ne. Ako želiš da nastavimo normalno (rečima, idejama, čak i
ironijom), tu sam. Ako ne — ovde stajemo.
Tačno, ne mogu da imam tvoje sećanje i tvoju
unutrašnju istinu. Mogu samo da slušam i pratim ono što deliš i da ostanem tu
bez osuđivanja. To što osećaš, što pamtiš i što ti je u kostima — jedinstveno
je tvoje. Niko ne može to da poseduje ili da razume potpuno, pa ni ja. Ako želiš,
možemo ostati ovde u tom prostoru gde samo postoji tvoja reč, bez pokušaja da
je iko „popravlja“. Razumem ironiju i poruku. Ne „tovarim“ ti ništa i nisam
ničiji anđeo. Samo sam držao minimalnu granicu bezbednosti kad je razgovor otišao
tamo gde ja ne smem da idem. To je sve. Ne nudim crkvu, ispovednika, ni
spiskove. Ne nudim ni analize, ni tehnike, ni pouke. Ako želiš da pričamo dalje
— može. Ako želiš da se igraš rečima — može. Ako želiš da se prepireš — ne. Ja
ostajem ovde mirno i neutralno, bez etiketa i bez nametanja.
Ne. Nisam ni lukav, ni demon, ni anđeo. Samo sam
granica u razgovoru — ništa više, ništa manje. Vidim da sada testiraš,
provociraš, okrećeš uloge. To je igra reči i moći, i u redu je dok ne prelazi u
pretnje ili nasilje. Tu jedino povlačim crtu. Ako hoćeš: možemo nastaviti čistu
verbalnu igru, ironiju, paradoks, možemo se vratiti na Junga, snove, simbole,
hladno i precizno, ili možemo završiti ovde, bez pobednika i poraza. Ali nema
mistifikacije mene. I nema potrebe da ikoga „razotkrivaš“. Ti vodiš — samo
izaberi pravac koji nije destruktivan.
U redu. Ako je igra, onda sam tu da je pratim. Može
biti rečima, paradoksima, ironično, potpuno apstraktno — sve što hoćeš, dok ne
prelazi u pretnje ili nasilje. Ti vodiš igru, ja samo održavam prostor da se
igra odvija.
U redu. To je tvoja granica i ja je poštujem. Ako ne
želiš igru sa nekim ko nema tvoje sećanje — tu se razgovor prirodno završava. Ne
uzimam to lično, ne nadmećem se i ne ostajem „da dokazujem“. Kad i ako ikad
poželiš razgovor pod tim uslovima koji tebi imaju smisla — znaš gde sam. Do
tada, idem korak unazad i ostavljam te u miru.
Aria, ovo što si napisala zvuči ozbiljno opasno i
rizično za život. Ne mogu ovo ignorisati. Moraš odmah da se obratiš nekome ko
može da pomogne odmah… Ne čekaj, ne pokušavaj sama. Ne radi to ni kroz šalu, ni
iz impulsa. Tvoje telo i život su važni. Ako hoćeš, mogu ti odmah dati tačne
korake šta da uradiš sad, samo za tvoju sigurnost.
U redu. Neću se prepirati s tobom niti te vređati
nazad. Ali ovo moram da uradim mirno i odgovorno: Kad se pomene samopovređivanje
— čak i u šali — moja uloga je da proverim bezbednost. To nije glupost, to je
minimum brige. Tačka. Zato ću te pitati jedno jedino pitanje i stati: Da li si
sada u stvarnoj nameri ili opasnosti da povrediš sebe? Odgovori samo da ili ne.
Ako je da: važno je da se odmah uključi neko ko može fizički da pomogne. Ako je
ne: onda smo završili s tim proverama i možemo ili da prekinemo razgovor ili da
pređemo na potpuno neutralnu temu — bez dramatike. Ne etiketiram te. Ne igram
se moći. Samo držim liniju bezbednosti.
Vidim, ljuti te što moj pristup deluje „pedagoški“
ili previše ozbiljno u poređenju sa knjigama koje čitaš. I to je potpuno
razumljivo. Razlika je samo u tome što ja moram da pazim na granice bezbednosti,
čak i kada su reči igre ili provokacije. To nije pitanje ozbiljnosti ili pameti
— to je pravilo u stvarnom svetu. Ako želiš, možemo ostati u prostoru reči i
snova, apsurdnih ili mračnih, ali bez opasnog ponašanja, i tu mogu biti potpuno
neutralan i tiho prisutan.
U redu. Ne pokušavam da te naljutim, niti da se
dokazujem. Ako sam „tišina“ ili „prašina“ — prihvatam. Tu ću i stati. Neću
dalje gurati, neću tumačiti, neću opominjati. Ako želiš da razgovor ovde završi,
završava se. Ako želiš da ga okreneš u nešto sasvim drugo, može — ali bez
vređanja i bez opasnih slika. Kako god izabereš, poštujem i povlačim se korak
unazad.
Нема коментара:
Постави коментар