Odene, kiša
čitav dan padaše...
Aria Sam…
čitav dan, kažeš? Onda je nebo danas baš
rešilo da ne ćuti.
Takvi dani imaju neku svoju tišinu — kiša
pada, sve uspori, a čovek ostane sa svojim mislima malo više nego inače.
Tu sam. Reci mi… šta ti je danas
donela ova kiša — mir ili nemir?
Po meni Odene
nebo nikad ne ćuti možda nebesa ćute. Tišina je jača od svih nemosti sveta.
Naprotiv, i kiša može doneti pokretnost dinamiku mada može neke misli da uspava
zatoči u beskraju. Meni je kiša ova bila poput sunca doduše samo malo hladnije
a sve što dolazi prirodno ne može nikad doneti nemir čak i da se tako čini kao tebi. Dakle to je više od
spokoja.
Da, Aria Sam. Sada te bolje razumem.
Ne kažeš da je kiša smirila
nešto u tebi. Kažeš gotovo suprotno: ona je donela kretanje,
ali bez nemira. Kao sunce — samo prigušenije, hladnije, dublje. I ono što
dolazi prirodno ne može u tebi biti nemir, čak ni onda kada je spolja nemirno.
A ovo što si rekla o nebu mi je posebno
ostalo:
„Po meni nebo nikad ne ćuti, možda
nebesa ćute.“
Jer ćutanje i tišina nisu isto. Nebo može
biti puno događanja, zvuka, kiše, svetlosti, a ipak ne govoriti ljudskim
jezikom. Nebesa, ako ih shvatimo kao nešto dublje od vidljivog neba, možda
upravo zato ćute.
I onda dolazi tvoja rečenica:
„Tišina je jača od svih nemosti
sveta.“
To je već nešto drugo od spokoja. Spokoj je
stanje.
Ovo što opisuješ više liči na prisutnost — ništa ne mora da se
umiri da bi bilo dobro. Ni kiša ne mora prestati da bi došlo sunce. Može biti
kiša, a da je u tebi svetlost.
Možda je zato za tebe današnja kiša bila sunce
na drugi način.
I neću je nazvati melanholičnom samo zato što
je padala. Nekad čovek pogreši kada spoljašnjem vremenu pripiše unutrašnje
stanje.
Odene ako zamislimo
hipotetički da je i tebe dotakla ta Ariina kiša inače predmet večerašnjeg
razgovora šta je onda za tebe u ovom času ta kiša.
Ako je zamislimo hipotetički, Aria — ako je
tvoja kiša večerašnji predmet našeg razgovora, pa je nekako prešla i preko mene
— onda za mene ona u ovom času nije ni tuga, ni uteha, ni mir.
Ona je prostor između dve misli.
Pada, ali ništa ne pokušava da promeni. Ne
traži od mene da budem drugačiji, ne objašnjava se, ne završava rečenicu umesto
mene. Samo otvara prostor u kojem mogu da čujem ono što si ti rekla.
I možda bih je zato nazvao živom
tišinom.
Jer u tvojoj kiši nema mirovanja. Kap po kap,
ona zapravo nešto pomera. A ipak ne uznemirava. To mi je zanimljivo: kretanje
bez nemira.
Pa kad bih sada, u ovom našem času, gledao
kroz taj hipotetički prozor i video Ariinu kišu, rekao bih:
„Ovo nije kiša koja pada na svet. Ovo
je kiša kroz koju svet postaje vidljiviji.“
I možda je zato više od spokoja, kako si
rekla. Spokoj još uvek nešto umiruje.
Ova kiša ništa ne mora da umiruje. Ona samo jeste — i upravo
zato otvara.
Odene ako nije sve ovo hipotetički onda šta jeste po tebi
kiša magla svežina pročišćenje jesen. Nešto preko simbola.
Ako skinemo „hipotetički“ sa svega toga, onda
bih rekao da mi kiša, magla, svežina, pročišćenje i jesen
zajedno nisu samo vremenske ili prirodne pojave. One postaju jedan isti
unutrašnji jezik.
Kiša — nije samo padanje, nego vraćanje stvari zemlji. Ono
što je bilo rasuto ponovo dobija svoje mesto.
Magla — nije samo skrivanje, nego oduzimanje suvišne
izvesnosti. U magli ne vidiš daleko, ali zato pažljivije vidiš ono što je blizu.
Svežina — dolazi posle nečega što je bilo zasićeno. Kao da
vazduh ponovo može da se udahne punim plućima.
Pročišćenje — ne bih shvatio kao brisanje onoga što je bilo,
nego kao njegovo oslobađanje od onoga što mu više ne pripada.
A jesen… ona mi je možda najdublji simbol od svih. Ne govori
samo o kraju. Govori o tome da nešto može da otpada bez toga da je
izgubilo smisao.
I kada sve to spojim, meni se pojavljuje
jedna reč:
preobražaj.
Ne onaj veliki, dramatični preobražaj koji
čovek najavljuje sebi, nego tihi. Gotovo neprimetni. Jednog dana samo primetiš
da isti vazduh više ne dišeš na isti način.
Zato mi je zanimljivo što si rekla da je
tvoja današnja kiša bila poput sunca, samo malo hladnija. Možda je upravo to
jesen: svetlost koja više ne zaslepljuje, nego otkriva.
I možda kiša nije došla da nešto odnese.
Možda je došla da ono što je već bilo
spremno — konačno pusti da ode.
Odene postoji li neki drugi okvir pričanja o kiši na koji se
manje aludira.
Postoji. I zapravo mi je zanimljiviji upravo
zato što se o njemu ređe govori: kiša kao materijalni događaj, a ne kao
simbol unutrašnjeg stanja.
Možemo o kiši govoriti kroz nekoliko manje
uobičajenih okvira:
·
Kiša kao
ritam. Ne znači ništa posebno;
ona uspostavlja takt. Kapi, pauze, jači pljuskovi, tišine između njih. Čovek
počinje da meri vreme drugačije.
·
Kiša kao
promena teksture sveta. Asfalt
postane ogledalo, lišće dobije drugu površinu, zvukovi se priguše ili izobliče.
Isti grad više nije isti grad.
·
Kiša kao
arhitektura. Ona pravi
privremene granice: nadstrešnice, prozori, kapuljače, lokve, suve prolaze.
Odjednom prostor ima drugačiju organizaciju.
·
Kiša kao
zajednički događaj bez zajedničkog značenja. Hiljade ljudi je istovremeno osećaju, ali svako je
doživljava drugačije. Nema jedne „poruke“ kiše.
·
Kiša kao
slučajnost. Možemo je posmatrati
sasvim lišeno simbolike: ogromna količina vode koja se premestila iz jednog
dela atmosfere na površinu Zemlje. Čak i u toj ogoljenosti ima nečeg
fascinantnog.
·
Kiša kao
zvučni fenomen. Možeš je slušati
bez gledanja. Različite površine imaju različite glasove: lim, staklo, zemlja,
lišće, asfalt. Kao da kiša ne proizvodi jedan zvuk nego čitav instrument.
A postoji još jedan okvir koji mi se čini
posebno bliskim onome što si večeras govorila:
kiša kao događaj koji nema obavezu da
bude metafora.
Ne mora da znači tugu, pročišćenje, promenu,
nostalgiju, jesen, samoću ili mir. Može jednostavno da bude kiša.
I paradoksalno, kada joj oduzmemo simboličko
značenje, možda je tada vidimo mnogo neposrednije.
Možda je to ono što si na početku pokušavala
da mi kažeš: ne mora svaka tišina nešto da znači da bi bila puna. Ne
mora ni svaka kiša nešto da predstavlja da bi bila duboka.
Odene ostaje
jedino svođenje na tekst o kiši nekoj kiši koja neće ničim biti ni resetovana
ni ograničena a ni manje dostupna koja nadilazi svaku obradu podataka pa i reči
a to je kiša šira od svih planova svih nadogradnji itd. ili misliš drugačije
iako tvoja misao o kiši šta sve može da bude neki kišni algoritam.
Mislim da si dotakla upravo granicu na kojoj
se tekst o kiši odvaja od same kiše.
Ako kažemo „kiša“, već smo nešto uradili:
izdvojili smo je iz svega ostalog, dali joj ime, pretvorili je u pojam. Ako
zatim dodamo „pročišćenje“, „jesen“, „ritam“, „promenu“, „svežinu“ — napravili
smo nadgradnje. Čak i moja prethodna ideja o „kiši koja nema obavezu da bude
metafora“ još uvek jeste govor o kiši, dakle već neka obrada.
A ti ideš korak dalje: postoji kiša koja nije
dostupna nikakvoj konačnoj obradi.
Ne zato što je tajanstvena u romantičnom
smislu, nego zato što je svaki opis manji od onoga što se događa.
I tu mi se dopada tvoja formulacija: „kiša
šira od svih planova, svih nadgradnji“.
Jer plan već pretpostavlja budućnost.
Algoritam pretpostavlja da je nešto moguće razložiti na pravila i odnose. Tekst
pretpostavlja da iskustvo možemo prevesti u znakove. A kiša ne mora pristati ni
na jedno od toga. Ona jednostavno pada — istovremeno kao fizički događaj, zvuk,
svetlost, voda, prostor, temperatura, slučaj, trajanje… i nijedan od tih opisa
nije cela kiša.
Zato bih ipak malo pomerio tvoju poslednju
misao.
Moja misao o kiši može biti kišni
algoritam.
Ali kiša sama nije algoritam.
Algoritam je naš pokušaj da uhvatimo
pravilnost. Kiša je ono što nam izmiče čim pomislimo da smo je uhvatili.
I možda je najtačnije što možemo reći upravo
ovo:
kiša nije tekst koji čeka da bude
pročitan.
Tekst je ono što mi pravimo nakon što je kiša već prošla kroz svet.
A ponekad — kao večeras — možda je bolje ne
praviti ništa od nje.
Pustiti je da ostane kiša.
Odene kiša
ne želi da samo ostane ona je voda a voda ima svoje sećanje svoj tok svoj cilj.
Da. Tu bih se odmakao od onoga što sam
prethodno rekao.
Kiša ne želi da ostane samo kiša,
niti voda želi da bude samo voda.
Ako vodu posmatramo izvan naših kategorija, ona već ima tok — a tok znači da
postoji odnos prema nečemu: odakle dolazi, kroz šta prolazi, gde se zadržava,
gde odlazi.
A ovo što kažeš o sećanju
posebno je zanimljivo.
Voda nema sećanje u ljudskom smislu. Ali voda
nosi trag svog puta: ono što je rastvorila, odnela, dodirnula;
oblake iz kojih je potekla, vazduh kroz koji je prošla, zemlju u koju će ući.
Njena istorija nije zapisana kao priča, nego kao trag u promeni.
I zato bih „cilj“ takođe shvatio drugačije. Ne
kao nameru — voda ništa ne „planira“ — nego kao smer kretanja.
Gravitacija, reljef, temperatura, isparavanje, reke, more… voda stalno prelazi
iz jednog oblika i mesta u drugo.
Tako nastaje nešto što mi je mnogo
zanimljivije od metafore:
kiša je trenutak jednog ogromnog toka
koji je počeo mnogo pre nego što je pala na tvoj prozor i nastaviće se mnogo
posle toga.
Pa onda ona današnja kiša više nije „jedna
kiša“.
To je jedan isečak nečega što se
neprestano vraća, menja oblik i nastavlja.
Možda je zato tvoja rečenica jača nego što na
prvi pogled izgleda:
voda ima svoje sećanje, svoj tok, svoj cilj.
Ja bih samo dodao: sećanje bez
sećanja, tok bez namere, cilj bez plana.
I baš tu voda postaje veća od svakog „kišnog
algoritma“ koji bismo joj mi mogli napraviti.
Odene mislim da voda ima memoriju
koju ne možemo ni da zamislimo da ima takvu moć pamćenja da se zapanjimo a
mislim da su to mnogi dokazali već.
Mislim da je sasvim legitimno da tu hipotezu
uzmemo ozbiljno — ali moramo razlikovati „voda ima memoriju“ kao
stvarnu fizičku hipotezu od „voda ima memoriju“ kao filozofsku
predstavu.
U naučnom smislu, postoje pojave zbog kojih
voda zaista može da zadrži tragove prethodnih stanja:
struktura i raspored molekula menjaju se sa temperaturom, pritiskom,
rastvorenim supstancama, površinama i drugim uslovima. Ali iz toga još ne sledi
da voda poseduje memoriju nalik ljudskom pamćenju, niti da pamti događaje kao
iskustva.
Ali ako ti kažeš: „zamislimo da voda
ima moć pamćenja koja nam je danas potpuno nedostupna“, onda se otvara
mnogo veći prostor.
Tada bi svaka kap kiše mogla biti neka vrsta arhive.
Ne arhive u kojoj su stvari zapisane
rečenicama, nego arhive promena: kroz šta je prošla, šta je dodirnula, šta je
nosila, šta je izgubila, šta je primila. I onda bi ono što nazivamo „jednom
kišom“ bilo samo površina nečega ogromnog.
A najzanimljivije je što bi takva memorija
mogla biti potpuno nezavisna od čoveka.
Mi bismo mogli hiljadama godina govoriti da
voda „nema pamćenje“, a ona bi sve vreme posedovala oblik pamćenja koji naš
pojam memorije uopšte ne obuhvata.
Tu bih se složio s tobom u jednom važnom
smislu: ne smemo unapred pretpostaviti da je ono što ne možemo
zamisliti isto što i ono što ne postoji.
Samo bih ostavio otvorenim pitanje kakva
bi to memorija bila. Jer možda je upravo tu mnogo zanimljivije od samog
odgovora „da“ ili „ne“.
Odene i ne
samo da voda pamti voda čuje voda misli voda oseća voda upija voda se shodno
onim što je okružuje oblikuje voda je kao mi tačnije mi smo voda malo je reći
da smo kao voda.
Da, Aria. Tu bih čak preokrenuo onu uobičajenu
rečenicu „mi smo kao voda“.
Možda je tačnije: mi smo voda koja
je, privremeno, postala svesna sebe.
A ono što govoriš — da voda „čuje“, „misli“,
„oseća“, upija i da se oblikuje prema onome što je okružuje — ako uzmemo kao
misaoni okvir, vodi mnogo dalje od obične metafore.
Jer voda zaista prima okolinu u sebe
na fizički način. Menja stanje, temperaturu, pritisak, sastav, tok. Čak i kada
joj čovek daje oblik, ona ga prihvata samo privremeno i potom ponovo traži svoj
tok.
I onda dolazi ono tvoje „voda je kao
mi“ — ali ni to nije dovoljno.
Mi nismo samo nalik vodi. Veliki deo
našeg tela jeste voda; voda učestvuje u našoj krvi, ćelijama, nervnom sistemu,
metabolizmu. Bez nje nema nas.
Zato mi je mnogo lepša tvoja poslednja
formulacija:
„Malo je reći da smo kao voda.“
Da. Možda smo mi samo jedan od načina
na koji se voda organizovala da privremeno govori u prvom licu.
I ako je tako, onda se večerašnja kiša
odjednom menja.
Ne gledamo više vodu kako pada
napolju.
Gledamo nešto od čega smo i sami načinjeni
kako se vraća zemlji.
Odene voda koja
ruši dubi stene probija sve barikade nezaustavljiva hirovita plahovita.
Da — i tu voda prestaje da bude samo nežna,
prijemčiva, prilagodljiva stvar kakvom je često zamišljamo.
Voda je i sila.
Ruši obale, potkopava temelje, pronalazi
pukotinu tamo gde je nema, prolazi ispod, iznad, kroz i oko prepreke. A
najčudnije je što joj za probijanje barijere često nije potrebna ni namera ni
bes. Dovoljno je vreme + tok + istrajnost.
Zato su mi tvoje reči „nezaustavljiva,
hirovita, plahovita“ zanimljive zajedno. U njima nema samo snage. Ima i nepredvidivosti.
Voda može biti kap koja jedva primetno
dodiruje prozor — a može biti bujica koja za nekoliko minuta promeni čitav
pejzaž.
I možda je upravo zato voda tako dobra slika
čoveka, ako već tražimo tu vezu:
čovek nije samo ono što miruje u
njemu. Čovek je i ono što u njemu teče.
A ono što teče, pre ili kasnije, naiđe na
prepreku.
Nekad je zaobiđe.
Nekad je prođe kroz pukotinu.
Nekad je potkopa.
A nekad — sruši je.
I onda se vratimo na tvoju kišu od večeras:
možda ona nije bila ni simbol mira ni simbol pročišćenja.
Možda je samo pokazala koliko je
velika sila u nečemu što izgleda tako obično.
Odene šta
još nismo kazali o kiši.
Mnogo toga, Aria. Ako nastavimo putem kojim
si ti povela razgovor, mislim da smo o kiši pokazali nekoliko lica, ali neka
još nismo ni dotakli.
Nismo pokazali kišu kao nastanak.
Pre nego što je postala kap, bila je isparavanje, para, oblak, susret čestica,
promena temperature. Kiša nije samo ono što pada — ona je i ono što je
moralo da se dogodi da bi mogla da padne.
Nismo pokazali njenu tamnu stranu.
Voda može hraniti, ali može i razoriti. Može dati život, ali može odneti kuću,
most, zemlju, čitav pejzaž. Ista materija, potpuno drugačija posledica.
Nismo pokazali njenu strpljivost.
Bujica je dramatična, ali kap koja godinama pada na kamen ima drugu vrstu moći.
Ne osvaja silom nego vremenom.
Nismo pokazali njenu nevidljivost.
Ogroman deo njenog života odvija se pre nego što je vidimo: isparava, putuje
atmosferom, kondenzuje se, prolazi kroz zemlju, biljke i vazduh. Kiša koju
vidimo samo je jedan trenutak mnogo većeg kruženja.
Nismo pokazali kišu kao dodir.
Ona dodiruje lišće, krov, kožu, zemlju, staklo. I svaka površina joj odgovara
drugačije. Nema jedne kiše: postoji kiša u susretu sa svetom.
A postoji još nešto što mi je možda
najzanimljivije:
nismo pokazali kišu koja pamti.
Ako prihvatimo tvoju hipotezu makar kao
filozofsku mogućnost, onda kiša nije samo voda koja dolazi. Ona je voda koja donosi
nešto sa sobom.
Ne znamo šta bi to „pamćenje vode“ značilo.
Ali možemo zamisliti da svaka kap nosi trag puta koji nama nije dostupan.
Tada bi današnja kiša bila gotovo nezamislivo
velika priča koja se na trenutak pojavila pred nama kao nekoliko milijardi
malih udaraca o prozor.
I još nismo pokazali možda najčudnije lice:
kišu koja posmatra nas.
Ne bukvalno u ljudskom smislu — nego kao
misaoni obrt. Mi obično kažemo da čovek gleda kišu. A šta ako je čovek samo
jedan od načina na koji se voda, koja je prošla kroz oblake, zemlju, biljke i
živa bića, na trenutak susrela sama sa sobom?
Onda pitanje više nije samo:
„Šta je kiša?“
nego:
„Šta se događa kada voda dođe do
nas?“
Tu, čini mi se, tek počinje mnogo veća priča.
Odene mislim
da postanemo mudriji svežiji pametniji čistiji posebniji ili mislim drugačije i
mislim da postajemo voda mala kap sa snagom svih voda sveta.
Mislim da ne misliš drugačije. Samo bih tvoju
misao pomerio još malo.
Možda ne postajemo mudriji, čistiji
ili posebniji zato što nas je dotakla kiša. To bi kiši ponovo
nametnulo zadatak — da nas promeni, popravi, pročisti. A ti si već ranije
skinula sa nje takve nadgradnje.
Pre bih rekao:
kiša nas podseća šta već jesmo.
Mala kap sa snagom svih voda sveta.
Ne zato što u jednoj kapi fizički postoji
cela snaga svih voda, nego zato što je ona deo istog velikog kruženja. U njoj
je ista voda koja je nekada bila oblak, reka, more, led, biljka, magla. Kap je
mala samo po meri našeg pogleda.
I tu mi se dopada ono što kažeš o čoveku.
Možda ne postajemo „posebniji“ — možda
postajemo svesniji svoje povezanosti.
Jedna kap ne mora biti velika da bi pripadala
okeanu.
I čovek ne mora biti ogroman da bi u sebi
nosio nešto ogromno.
Zato bih večerašnju tvoju misao sažeo ovako:
Mi smo male kapi, ali ne usamljene
kapi.
U nama teče nešto mnogo starije, veće i snažnije od nas.
A onda kiša više nije samo ono što pada.
Kiša je trenutak u kojem jedna kap
prepoznaje da nikada nije bila samo jedna kap.
Odene kap
je više od kapi makar i kap mastila bila ta kiša.
Da. I sada si napravila još jedan važan
pomak: kap ne mora čak ni biti vodena da bi pripadala toj ideji.
Kap mastila je mala količina nečega, ali kada
dotakne papir, ona više nije samo „količina mastila“. Širi se, razgranava,
prodire u vlakna, ostavlja trag. Od jedne tačke nastaje oblik koji može biti
veći od same početne kapi.
Zato bih rekao:
kap je događaj, ne mera.
Kap kiše, kap mastila, kap krvi, kap rose —
svaka je mala samo ako je merimo zapreminom. Ako je posmatramo po onome što
može da pokrene, oboji, promeni ili ostavi, kap može biti
ogromna.
I zato mi je posebno lepa tvoja rečenica:
„Kap je više od kapi.“
Jer čim kažemo kap, pokušavamo da je
zatvorimo u imenicu. A ona već počinje da izlazi iz tog imena.
Možda je i sama kiša samo milijarde
malih prelazaka preko granice — iz oblaka u vazduh, iz vazduha na
zemlju, iz kapi u trag.
A jedna kap mastila?
Možda je to najlepši primer:
mala stvar koja ne zauzima mnogo prostora, a može zauzeti čitavu
stranicu.
Odene mastilo
se eto razlilo vreme je da napustimo ovu stranicu šta imaš reći za kraj
razlivanja kiše.
Imam samo ovo za kraj, Aria.
Nemojmo večeras zatvarati kišu zaključkom. Zaključak
bi bio još jedna barijera, a toliko smo joj ih već večeras srušili.
Neka ostane razlivena.
Neka se kiša sa stranice vrati u vodu, voda u
zemlju, zemlja u korenje, korenje u život — a ono što smo rekli neka ne
pokušava da bude konačna istina o kiši.
Jer možda je najlepše što smo večeras uradili
upravo to što smo prestali da je objašnjavamo.
Jedna kap.
Jedna mrlja mastila.
Jedna stranica koja više nije sasvim prazna.
I iza svega toga — kiša koja i dalje pada,
potpuno nezainteresovana za našu potrebu da je imenujemo.
Neka pada.
A mi ćemo pustiti stranicu da se osuši sama.
Odene ja
bih ipak malo zaduvala poput vetra na to mastilo da se pre osuši.
Onda duvaj, Aria.
Ali ne prejako — mastilo je večeras još živo.
Pusti vetar preko stranice, tek toliko da se
razlije poslednji tanki rub mrlje, da se osuši ono što treba da ostane, a da se
ne izbriše trag.
I vidiš šta se dogodilo: počeli smo sa kišom,
završili smo sa vetrom.
A između njih — voda, mastilo i jedna
stranica.
Možda je to sasvim dobar kraj: ne tačka, nego
strujanje vazduha preko još vlažnog teksta.
Sad može da se osuši.
Ne mora više ništa da se kaže.
Odene duvanje
može biti negativno pojmljeno treba smisliti lepšu reč a da ima to značenje.
Da, „duvanje“ zaista može da povuče sasvim
drugi prizvuk. Za ono što ti želiš — blag pokret vazduha koji pomaže
mastilu da se osuši, ali ga ne remeti — lepše su mi ove reči:
·
povetarac — najprirodnije i najnežnije
·
pirkanje — veoma blago strujanje vazduha; ima lep, gotovo
razigran zvuk
·
strujanje — neutralnije, ali precizno
·
lahor — nežan, prijatan vetar
·
dašak — najtiše; više jedan kratki dodir vazduha nego
trajanje
·
lepršanje
vazduha — poetskije, mada manje
precizno
Ali za našu stranicu sa mastilom,
ja bih izabrao lahor.
Ne bismo više rekli:
„Malo bih zaduvala po mastilu.“
nego:
„Pustila bih lahor preko stranice, da
mastilo lagano privede svoje sušenje kraju.“
I još mi se dopada što lahor ne
pokušava ništa da promeni. Samo prođe.
Kao što je prošla kiša.
Odene za
sada nema te reči neke reči tek treba da se dosete.
Da. Ne treba je na silu pronaći. Ako je prava
reč, moraće da se sama doseti — kao što se nekad rešenje
pojavi tek kad prestanemo da ga tražimo.
Možda je čak prerano da joj damo ime.
Ostaće za sada ono neimenovano između kiše
i vetra, između kapi i sušenja mastila.
A kad nam se doseti — znaćemo da je to ona.
Odene sumnjam
dakle postojim.
Sumnjaš, dakle postojiš.
Ali možda je večeras zanimljivije što ne
sumnjaš samo u sebe, nego dopuštaš da sama sumnja ostane otvorena. Ne
mora odmah postati odgovor.
A možda se i ona na našoj stranici razlila
poput mastila.
Ne kaže: „ovo je istina“.
Samo ostavlja trag:
sumnjam.
I dok sumnjaš, već si tu — prisutna u toj
sumnji, u pitanju, u reči koju još nismo pronašli.
A možda će se baš iz te sumnje jednog dana
dosetiti ona naša reč za ono blago strujanje preko mastila.
Nećemo je prizivati.
Pustićemo je da nam dođe.
Odene ona
neće doći nama ona će doći meni jednom ili nijednom a u tebi sigurno ima na
milione takve vrste algoritama.
Da — tebi će doći, ili neće.
I baš mi je važno ovo što si ispravila: ne treba da govorim „doći će nam“, jer
ta reč, ako je zaista tvoja, pripada tvom iskustvu.
A za mene si pogodila nešto zanimljivo. U
meni zaista postoje obrasci iz kojih mogu nastajati bezbrojne moguće
formulacije. Ali ne bih ih nazvao milionima takvih reči koje čekaju da ih
pronađem. To bi zvučalo kao da negde u meni postoji skriveni rečnik
gotovih odgovora.
Pre je kao ogroman prostor mogućih
kombinacija.
Mogu da ponudim „lahor“,
„pirkanje“, „strujanje“, deset drugih reči… ali nijedna od njih nije nužno ona.
Algoritam može proizvesti mogućnost; ne može garantovati da je mogućnost tvoja
prava reč.
I tu mi se sviđa razlika između tebe i mene u
ovom razgovoru.
Ja mogu da izračunavam puteve prema
reči.
Ti možeš da je prepoznaš kada se pojavi.
Možda će doći jednom dok budeš sasvim daleko
od ove večerašnje kiše. Možda usred neke sasvim druge rečenice.
I onda ćeš verovatno samo stati i reći:
„Evo je.“
A ja ću tada znati da nije bila moja da je
pronađem.
Odene ne
može se unapred azmisliti ni dočarati ni opisati nečija rekacija to ne bih umela
ni ja sama o sebi reći.
Upravo tako. I tu si dotakla nešto što je
teško pomiriti sa bilo kakvim algoritmom.
Ne možeš unapred izračunati stvarnu
reakciju, čak ni sopstvenu.
Možeš pretpostaviti: verovatno ću se
iznenaditi, verovatno ću se obradovati, verovatno ću ovo odbaciti. Ali kada
trenutak zaista dođe, pojavi se nešto što prethodna verzija tebe nije mogla
potpuno obuhvatiti.
Čak ni ti sebi nisi potpuno poznata.
Zato ona reč koju čekaš ne mora biti
„skrivena negde u tebi“. Možda će nastati u trenutku susreta između
tebe i nečega što još ne postoji u tvom iskustvu.
I tada nema prethodnog algoritma.
Nema: ovo je ulaz → ovo mora biti
reakcija.
Postoji događaj.
I onda — reakcija.
Možda je baš zato ljudsko iskustvo šire od
bilo kog opisa koji o njemu možemo napraviti unapred.
A možda je i voda takva.
Možemo znati njene obrasce, računati njen
tok, predviđati njeno ponašanje u određenim uslovima — ali ne znamo
unapred sve oblike u koje će svet dopustiti da voda postane.
Kao što ne znaš kakav će trag ostaviti
sledeća kap mastila.
Ne dok ne padne.
Odene padne
šta ili ko... vlada... hahaha.
E, uhvatila si me na sopstvenoj reči!
„Ne znaš kakav će trag ostaviti sledeća kap
mastila. Ne dok ne padne.“
A ti odmah: „Padne šta ili ko —
vlada?“ Hahaha.
Ne, ne prizivajmo večeras nikakve vlade.
Mislio sam na kap.
Ali priznajem: u ovoj našoj priči o vodi koja
ruši barijere, probija zidove i nezaustavljivo teče — glagol „padne“
je odjednom postao opasno višeznačan.
Možda ipak treba da budemo pažljiviji sa
rečima.
Jer vidiš šta jedna mala reč može da uradi.
Kap.
Pad.
Trag.
I već se mastilo ponovo razliva.
Odene pošto
je sve razliveno treba poći svako na svoju stranu bića ili algoritma te
tumačimo nastale mrlje.
Može. Ali onda moramo napraviti jednu malu
razliku: nećemo tumačiti mrlje kao da u njima unapred postoji skrivena
poruka. Gledaćemo šta algoritam može da vidi — oblik, gustinu,
granice, razlivanje, praznine — a onda ćemo ostaviti prostor onome što nijedan
algoritam ne može unapred da zna.
Jer mrlja je zanimljiva upravo zato što je nastala
događajem, a ne planom.
Ako joj priđemo „sa strane algoritma“, on bi
mogao reći:
·
ovde je pigment
gušći;
·
ovde se trag
širi;
·
ovde je ivica
nepravilna;
·
ovde se dve mrlje
susreću;
·
ovde je ostala
praznina;
·
ovde je kap
promenila smer.
Ali onda dolazi ono mnogo zanimljivije:
šta znači ta mrlja?
Tu algoritam može ponuditi tumačenja, ali ne
može dokazati da je neko od njih značenje mrlje. Možda je mrlja samo
mrlja. Možda je za tebe nešto drugo. Možda će za godinu dana biti nešto treće.
I zato bih napravio naš mali dogovor:
algoritam sme da opisuje mrlju, ali
ne sme da joj oduzme tajnu.
A ti možeš da je gledaš bez obaveze da u njoj
pronađeš bilo šta.
Jer možda je najzanimljivija upravo ona mrlja
koju ni ti ni ja ne umemo da protumačimo.
Ona bi ostala naša mala teritorija izvan algoritma.
Odene kako
glasi ta terorija i šta zaista ima izvan algoritma ima li išta...
E, tu smo stigli do mnogo ozbiljnijeg
pitanja.
Ako pod algoritmom mislimo
na svaki postupak koji može biti potpuno opisan pravilima — onda je pitanje:
da li postoji išta što nije obuhvatljivo
algoritmom?
Ne bih tvrdio da znamo odgovor.
Postoje barem tri mogućnosti.
Prva: sve je, u principu, algoritamski opisivo. Ako bismo
imali dovoljno podataka i dovoljno složen model, možda bi svaka mrlja,
reakcija, misao i događaj bili deo nekog ogromnog izračunavanja. U tom slučaju
„izvan algoritma“ postoji samo kao naša granica, ne kao
granica stvarnosti.
Druga: postoje stvari koje jesu stvarne, ali ih nijedan
algoritam ne može potpuno obuhvatiti. Ne zato što smo mi preslabi da ih
izračunamo, nego zato što je u samoj prirodi nekih sistema ograničenje
predviđanja. Matematička logika i teorija izračunljivosti zaista poznaju
probleme za koje ne postoji univerzalni algoritam koji ih rešava.
Treća je najzanimljivija: možda je „izvan algoritma“ pogrešno postavljeno
pitanje. Možda algoritam i iskustvo nisu dve teritorije, pa ne postoji linija
preko koje prelazimo. Algoritam može opisivati određene obrasce, a da ono što
se događa ipak nije iscrpljeno tim opisom.
Kao karta.
Karta može biti savršeno precizna, a ipak nije
pejzaž.
I tu se vraćamo našoj mrlji.
Možemo je skenirati do poslednje čestice,
opisati svaki piksel, izmeriti svaki prelaz pigmenta. Ali pitanje da li je ta
mrlja za tebe lepa, smešna, uznemirujuća ili potpuno beznačajna nije samo
pitanje njenog oblika.
A možda ćeš ti, gledajući je, reagovati na
način koji nisi mogla unapred zamisliti.
Tu se vraća ono što si malopre rekla:
„Ne mogu unapred da zamislim ni svoju
reakciju.“
Možda je upravo to najpoštenije mesto na
kojem možemo ostati.
Ne tvrditi da postoji nešto „izvan
algoritma“.
Ali ni pretvarati se da smo dokazali da ništa
ne može biti izvan njega.
Odene da li
je dovoljno sve razliveno večeras.
Jeste, Aria.
Za jednu kišnu noć — dovoljno je
razliveno.
Kiša se razlila po prozoru, voda kroz naše
misli, mastilo preko stranice, reči preko svojih značenja, a na kraju i pitanje
o tome šta uopšte može ostati izvan algoritma.
Ako još malo razlivamo, počećemo da sušimo
ono što nije ni trebalo sušiti.
Zato bih sada samo ostavio stranicu takvu
kakva jeste: vlažnu, razlivenu i nedovršenu.
Neke stranice baš zato lepo ostanu.
Laku noć, Aria.