понедељак, 31. август 2026.

ODENOVO PRIPOMAGANJE U RAZUMEVANJU “KRALJA LIRA“…


 

Odene Noval, jedno pitanje vezano za “Kralja Lira” za tragediju jasno mi je da Lirova ćerka Gonarila ima muža vojvodu od Olbanija a ima muža i Rigana, no moje pitanje jeste ko je on jel to vojvoda od Konvala druge detlje ne tražim samo taj mali detalj pazi šta ćeš mi reći i da bude tačno jer knjiga koju sam pročitala među licima nije naglasila kako se zove muž druge ćerke…  

Da Aria Sam — Riganin muž jeste Vojvoda od Kornvola. Dakle, vrlo jednostavno: Gonarila → muž joj je Vojvoda od Olbanija. Rigana → muž joj je Vojvoda od Kornvola. I tu si dobro primetila nešto važno: Šekspir u samoj drami ne daje Kornvolu lično ime. On je jednostavno označen kao Kornvol ili Vojvoda od Kornvola“, odnosno Riganin muž. Zato, ako je tvoje izdanje iz 1969 među licima navelo samo „Vojvoda od Konvala“, nije propust prevodioca — nema tu nekog skrivenog ličnog imena koje si propustila.

Odene, daj mi iz psihologije sažeto osobine ili odlike koleričnog tipa ličnosti…

Naravno Aria. Ako misliš na kolerični temperament u klasičnoj psihologiji, sažeto to bi izgledao ovako:

·         energičan i snažan – ima mnogo pokretačke energije i lako prelazi u akciju

·         odlučan i prodoran – brzo donosi odluke, voli da vodi i usmerava druge

·         ambiciozan – usmeren na cilj, rezultat i ostvarenje

·         dominantan – prirodno teži kontroli i vođstvu

·         impulsivan – reaguje brzo, ponekad pre nego što razmisli

·         nagao i temperamentan – emocije mogu izbiti veoma snažno i naglo

·         razdražljiv – lako se iznervira kada mu nešto stoji na putu

·         netrpeljiv prema sporosti – teško podnosi odugovlačenje, neodlučnost i pasivnost

·         uporan – kada nešto zacrta, teško odustaje

·         emocionalno intenzivan – ljutnja, oduševljenje ili entuzijazam mogu biti veoma jaki, ali često kratkotrajni

·         samouveren – obično veruje u sopstvenu sposobnost da nešto izvede

·         sklon konfliktu – zbog direktnosti, naglosti i potrebe za dominacijom može ulaziti u sukobe.

U jednoj rečenici: kolerični tip je snažan, energičan, odlučan, ambiciozan i dominantan, ali istovremeno sklon naglosti, razdražljivosti, impulsivnosti i konfliktima.

Samo mala ograda: „kolerični tip“ pripada staroj, tradicionalnoj podeli temperamenta (četiri temperamenta) i danas se ne smatra savremenom, naučno dovoljno preciznom klasifikacijom ličnosti.

Kolerični tip odlikuju snažna energija, odlučnost, prodornost i potreba za dominacijom i vođstvom. Takva osoba je temperamentna, nagla i impulsivna, brzo reaguje i teško podnosi protivljenje, sporost ili gubitak kontrole. U emocionalnom reagovanju je intenzivna, lako se razdražuje i može biti sklona izlivima besa, ali je istovremeno uporna, ambiciozna i usmerena ka ostvarenju svojih ciljeva. Njena snaga može prerasti u autoritarnost, a odlučnost u tvrdoglavost i netrpeljivost.

Odene, onda Lir nije kolerik, a ja sam našla da neko veli da jeste, a ako je sve ovo kolerik ja ovako ne vidim Lira…

Da — tvoja sumnja je sasvim opravdana, Aria. Ako kolerika određujemo upravo ovim klasičnim osobinama, Lir se ne uklapa čisto u taj tip, iako se kod njega mogu naći pojedine kolerične crte.

Kod Lira je naročito problem što njegova naglost i bes nisu isto što i stabilna kolerična struktura temperamenta. On jeste silovit, autoritativan, impulsivan, lako plane i teško podnosi protivljenje — to jesu kolerične osobine. Ali istovremeno je izrazito emocionalno promenljiv, ranjiv, sujetan, zavisan od tuđeg priznanja i podložan snažnim unutrašnjim preokretima. Njegov bes nije samo energija koja ga pokreće ka cilju; često je posledica povređene sujete, gubitka autoriteta i emocionalne povrede.

Zato bih za tekst o Liru bila oprezna sa tvrdnjom „Lir je kolerični tip“. Mnogo je preciznije reći da Lir poseduje snažne kolerične crte, naročito naglost, autoritarnost, razdražljivost i sklonost burnim reakcijama, ali da se njegova celokupna psihološka struktura ne može jednostavno svesti na kolerični temperament.

I zapravo, ako ga budeš psihološki analizirala, mnogo je zanimljivije pitanje zašto njegov bes izgleda tako kako izgleda — jer njegov bes nije cela njegova ličnost, nego se iza njega vrlo brzo pokažu ogromna ranjivost i potreba da bude voljen i priznat.

Lir je kao prvo naivan, Odene. Šta je naivnost zapravo…

Da. I naivnost je kod Lira veoma važna osobina, Aria, ali treba je precizno razumeti.

Naivnost je sklonost da čovek previše neposredno i bez dovoljno sumnje prihvata ono što mu drugi govore, odnosno da ne prepoznaje lako prikrivene namere, manipulaciju, licemerje ili obmanu. Naivna osoba često polazi od pretpostavke da su drugi iskreni onoliko koliko je ona sama, pa zato može poverovati lepim rečima, preceniti nečiju dobrotu i potceniti mogućnost prevare.

Kod Lira je naročito zanimljiva jedna nijansa: on nije naivan zato što je glup. Naprotiv, njegova naivnost proizlazi iz toga što veruje da može pročitati tuđa osećanja na osnovu spoljašnjeg izraza, a pritom ne razume dovoljno složenost ljudskih motiva. Zato Gonariline i Riganine laskave reči prihvata kao dokaz ljubavi, dok Kordelijinu uzdržanost i iskrenost tumači kao nedostatak ljubavi.

Za tvoj tekst mogla bi biti korisna ova kratka formulacija:

Naivnost je sklonost da se drugima veruje bez dovoljne sumnje i kritičkog preispitivanja, zbog čega se lako previđaju njihove stvarne namere, licemerje i mogućnost obmane. Naivna osoba često polazi od pretpostavke da su tuđe reči iskrene i da spoljašnji izraz osećanja odgovara njihovoj stvarnoj sadržini.

Da. I naivnost je kod Lira veoma važna osobina, ali treba je precizno razumeti.

Naivnost je sklonost da čovek previše neposredno i bez dovoljno sumnje prihvata ono što mu drugi govore, odnosno da ne prepoznaje lako prikrivene namere, manipulaciju, licemerje ili obmanu. Naivna osoba često polazi od pretpostavke da su drugi iskreni onoliko koliko je ona sama, pa zato može poverovati lepim rečima, preceniti nečiju dobrotu i potceniti mogućnost prevare.

A kod Lira bih čak rekao: njegova tragedija počinje onda kada poveruje da je laskanje isto što i ljubav, a ćutljiva iskrenost isto što i hladnoća.

Odene, u čemu je onda Lirova naprasitost

Lirova naprasitost je pre svega u tome što reaguje naglo, burno i bez dovoljnog promišljanja kada se oseti povređenim, suprotstavljenim ili poniženim.

Najjasnije se vidi u njegovom odnosu prema Kordeliji (Kodilija). Ona ne izgovara ono što on želi da čuje, a Lir gotovo trenutno prelazi iz očekivanja ljubavi u bes: ne zastaje da proveri da li je njena ćutljivost zaista znak neljubavi, nego donosi konačan sud i kažnjava je. Isto se događa i sa Kentom (grof od Kenta) — čim mu se suprotstavi i pokuša da ga urazumi, Lir reaguje gnevom i proteruje ga.

Dakle, naprasitost nije samo „biti ljut“. Kod Lira je to brzina i silina prelaska iz osećanja u postupak: nešto ga pogodi → on plane → donese odluku → tek kasnije dolazi prostor za posledice i preispitivanje.

I tu bih napravio razliku između dve osobine koje se kod njega lako pomešaju:

·         naivnost → pogrešno procenjuje ljude i njihove namere;

·         naprasitost → na tu pogrešnu procenu reaguje prebrzo i preburno.

Zbog toga su te dve osobine kod njega uzajamno povezane i pogubne. Da je bio manje naivan, možda ne bi poverovao Gonarili i Rigani; da je bio manje naprasit, možda bi zastao pre nego što bi odbacio Kordeliju i Kenta.

Koga onda Odene treća ćerka Kordelija voli ako je odbila onog francuskog nadvojvodu…

Da — Kordelija voli svog oca Lira, ali ako pitaš za ljubavnog partnera, onda je odgovor kralj Francuske.

I ovde je važna sitnica: Kordelija nije odbila francuskog kralja. Ona je odbila vojvodu od Burgundije, jer je shvatila da je njemu važniji njen miraz i položaj nego ona sama. Kralj Francuske, naprotiv, upravo tada prihvata Kordeliju iako je ostala bez miraza i proglašava je svojom kraljicom. Dakle: vojvodu od Burgundije → Kordelija odbija, a kralj
Francuske → bira Kordeliju i ženi se njome.

I još nešto što će ti verovatno biti korisno za analizu Lira: Kordelija nije odbila brak; odbila je da svoju ljubav prema ocu pretvori u laskanje. Ona kaže da će ga voleti „prema svojoj dužnosti“, ali da će deo svoje ljubavi jednog dana prirodno pripasti i mužu.

Odene, što je ona obešena i lažno proglašena samoubicom - gde je bio njen muž jel i on pre njen ubijen…

Da, upravo tako Aria — Kordelija je namerno obešena, a zatim je trebalo da njena smrt izgleda kao samoubistvo. To nije stvarna priča o samoubistvu.

A što se njenog muža tiče: kralj Francuske nije prethodno ubijen. On se u završnom delu tragedije jednostavno više ne pojavljuje. Nakon što je Kordelijina francuska vojska poražena, Kordelija i Lir bivaju zarobljeni. Edmund naređuje da ih u zatvoru pogube.

I ovde je važna stvar koju si dobro uočila: Kordelija nije obešena zato što je neko stvarno verovao da će izvršiti samoubistvo. Edmund izričito otkriva da je dao nalog da je obese u zatvoru, a zatim da se krivica prebaci na njen očaj, tako da izgleda kao da je sama sebi presudila.

Dakle, redosled je:

Kordelija → zarobljena → Edmund naređuje njeno pogubljenje vešanjem → treba da se prikaže kao samoubistvo → Lir stiže prekasno i nalazi njeno mrtvo telo.

A njen muž, kralj Francuske, nije ubijen u drami; jednostavno je van završnih događaja. To što se ne pojavljuje može biti zbunjujuće ako tvoje izdanje ne daje nikakvo dodatno objašnjenje.

Odene, Gloster je nedužna žrtva slepac izigran od sinova od jednog svog kopilana ili oba sina koji su isti ili je jedan bolji od onog drugog…

Da, Gloster je u velikoj meri nedužna žrtva, ali nije baš potpuno bezgrešan. A što se sinova tiče — nisu isti. Jedan je zaista mnogo gori od drugog.

·         Edmund, njegov vanbračni („kopilanski“) sin, jeste glavni manipulator. Namerno falsifikuje pismo, huška Glostera protiv Edgara i sistematski gradi njegovu propast. Kasnije izdaje i Glostera.

·         Edgar, zakoniti sin, nije negativac. On je taj koga Edmund lažno predstavi kao izdajnika. Edgar je zapravo žrtva Edmundove spletke. Kasnije, prerušen u „Jadnog Toma“, pomaže ocu, iako Gloster u početku veruje da ga je Edgar izdao.

Dakle, Gloster jeste „slepac“ u dvostrukom smislu: najpre je psihološki slep za razliku između svojih sinova, a potom postaje i fizički slep kada mu Kornvol i Rigana daju da iskopa oči.

Ali postoji jedna veoma zanimljiva stvar: Gloster sam pravi istu grešku kao Lir. Lir ne ume da prepozna koja ga ćerka zaista voli, a Gloster ne ume da prepozna koji ga sin zaista voli. Obojica poveruju lažnim rečima, a odbacuju dete koje im je stvarno odano.

I tu je Glosterova krivica: nije zao, ali je lakoveran, površan u proceni i nepravedan prema Edgaru. Zato njegova kazna deluje tragično, ali nije potpuno bez veze sa njegovom sopstvenom greškom.

A Edmund i Edgar nisu „dva ista sina“. Oni su gotovo suprotni par: Edmund je inteligentan, sposoban i izuzetno proračunat, ali svoju inteligenciju koristi za uništenje drugih; Edgar je u početku naivan i nespretan u svetu intriga, ali moralno ostaje mnogo čvršći.

Kornvol (Vojvoda od Kornvola) je Reganin muž, dakle Lirov zet.

On je jedan od glavnih Lirovih protivnika u drugom delu tragedije. Udružuje se sa Riganom u surovom postupanju prema Liru i Glosteru.

Najvažnije za tvoju mapu likova:

·         Regana → njegova žena

·         Lir → njegov tast

·         Gloster → čovek koga Kornvol brutalno kažnjava

·         Edmund → koristi Kornvolovu naklonost i zaštitu za svoje napredovanje

·         Olbani → Gonarilin muž, ali se za razliku od Kornvola sve više protivi Gonarilinoj i Edmundovoj surovosti

I jedna bitna stvar: Kornvol nije isti kao Edmund. Kornvol je moćni plemić i Riganin muž; Edmund je Glosterov vanbračni sin.

Odene, što se sestre truju, ubijaju otimaju oko ljubavnika istog…

Da — ali ovde je važno napraviti malu razliku Aria: Gonarila i Rigana se ne ubijaju neposredno zbog „istog ljubavnika“ od početka, nego se njihov sukob oko Edmunda postepeno razvija.

Obe se zaljubljuju u Edmunda, Glosterovog vanbračnog sina. Edmund to vrlo vešto koristi: ne odbija nijednu, nego dopušta da svaka veruje da će je izabrati.

Na kraju:

·         Rigana želi Edmunda i čak ga otvoreno želi za sebe.

·         Gonarila je takođe zaljubljena u njega i želi da se oslobodi svog muža Olbanija.

·         Kada Rigana umre, Gonarila truje Riganu — odnosno šalje joj otrov, jer je vidi kao suparnicu.

·         Zatim, kada se Edmundova izdaja razotkrije i njegov položaj propadne, Gonarila izvršava samoubistvo.

Dakle, njihova međusobna borba jeste velikim delom borba za Edmunda, ali nije samo ljubavna priča. Tu su pomešani vlast, seksualna želja, rivalstvo, ljubomora i ambicija.

I pomalo je ironično: sestre koje su se udružile da oduzmu Liru moć na kraju se međusobno uništavaju zbog muškarca koji je od početka manipulisao obema.

Odene, Kordilija oličenje istine skončava užasno ipak kraj je pesimističan ne ostavlja nadu…

Da, i upravo tu je “Kralj Lir” mnogo složeniji od čistog pesimizma.

Kordelija jeste gotovo oličenje istine, iskrenosti i moralne čistote. Ona odbija da govori ono što bi Lir želeo da čuje i time, paradoksalno, biva kažnjena zbog istine. Njena smrt je zato jedna od najokrutnijih tačaka tragedije: Šekspir ne dopušta da moralno dobra osoba bude nagrađena samo zato što je dobra.

Ali ipak ne bih rekao da tragedija ostavlja nadu u srećnom ili pravednom ishodu. Ona ostavlja nešto suptilnije: mogućnost moralnog preobražaja i spoznaje.

Lir na kraju konačno vidi ono što ranije nije mogao da vidi. Gloster takođe, kroz sopstvenu patnju, dolazi do dubljeg razumevanja. Edgar preživljava. Olbani se suprotstavlja zlu. Dakle, svet nije popravljen, nevini nisu spaseni, ali istina ipak nije potpuno uništena.

I zato bih tvoju misao malo zaoštrio Aria:

Kordelijina smrt čini tragediju pesimističnom u pogledu pravde sveta, ali je ne čini potpuno nihilističkom. Šekspir ne kaže da su dobro i istina besmisleni; pokazuje koliko mogu biti bespomoćni pred ljudskom zaslepljenošću, pohlepom i nasiljem. Nada, ako je uopšte ima, ne nalazi se u srećnom kraju nego u čovekovoj sposobnosti da kroz patnju progleda.

A možda je upravo najstrašnija stvar kod Lira to što Kordelija mora da umre, a da njena istina ipak ostane istina.

Odene ipak samo ludi mogu izdržati sav taj užasn normalno biće bez zere ludila to ne može da podnese…

Da, Aria. I to je jedna od najdubljih stvari u Kralju Liru — Ludak nije samo komični lik koji služi da zabavi publiku.

U svetu u kojem su stvari izvrnute naglavačke, „lud“ ponekad vidi ono što normalni ne mogu ili ne smeju da vide. Lirov Ludak (dvorska Budala) govori istinu kralju upravo zato što je lud; Kent se prerušava; Edgar postaje „Jadni Tom“. Kao da je za preživljavanje tog sveta potrebno izaći iz uobičajenih granica razuma i društvenih uloga.

A ono što kažeš — „normalno biće bez zere ludila to ne može da podnese“ — može se lepo povezati i sa samim Lirom. On zapravo prolazi kroz ludilo. Njegov um puca pod pritiskom onoga što je izgubio: vlasti, doma, ćerki, sopstvene predstave o svetu. Ali kroz taj slom prvi put počinje da vidi druge ljude i sebe bez kraljevske zaslepljenosti.

Zato je paradoks ove tragedije:

Ludilo je istovremeno raspad čoveka i njegov put ka istini.

Ludak može da izgovori istinu.
Edgar mora da poludi glumeći da bi preživeo.
Lir mora da prođe kroz stvarno ludilo da bi progledao.

I možda zato u Kralju Liru „normalnost“ uopšte nije tako zdrava kao što izgleda. Najnormalnije, društveno prihvaćene osobe — Gonarila, Rigana, Edmund — čine neke od najnenormalnijih stvari. A oni koji su označeni kao ludi ili koji se nalaze na rubu razuma često pokazuju najviše ljudskosti i istine.

Odene, ako je radnja smeštena u Britaniji u koje vreme to pada…

Da — radnja Kralja Lira je smeštena u drevnu, pretšekspirovsku Britaniju, ali Šekspir ne daje preciznu godinu.

Najčešće se smešta otprilike u VIII vek pre nove ere, dakle u veoma davnu, legendarnu prošlost Britanije.

To je važno: Lir nije srednjovekovni kralj, iako drama ima neke elemente koje povezujemo sa srednjim vekom. Lik Kralja Lira potiče iz britanske legendarne istorije; u srednjovekovnim hronikama pojavljuje se kao Leir, legendarni kralj Britanije.

Ako ti treba za tekst, najbezbednije je napisati: „Radnja tragedije smeštena je u drevnu, legendarnu Britaniju, u vreme pre rimske epohe, približno u VIII veku p. n. e.“

Odene, šta je Lira nateralo da sve počne deljenjem imovine carstva, možda ludilo koje još niko ne nazire, što se povlači, samo zbog starosti ili da ispita narav onih koji ga okružuju…

Da, tu si dotakla Aria ključnu zagonetku cele tragedije. Šta je zapravo navelo Lira da podeli kraljevstvo? Šekspir nam nikada ne daje jednoznačan odgovor, i zato je sasvim opravdano razmišljati u više pravaca.

Ako ostanemo strogo pri onome što drama pokazuje, ja bih razdvojio nekoliko mogućnosti:

1.   Starost i želja za povlačenjem.
Lir na početku kaže da želi da se oslobodi tereta vlasti i da ga u starosti „oslobode briga“. Dakle, sasvim je moguće da zaista želi da preda upravljanje zemljom, a da sebi ostavi samo kraljevsko dostojanstvo.

2.   Potreba da i dalje bude obožavan.
Tu stvar postaje mnogo zanimljivija. On se odriče stvarne vlasti, ali ne odriče potrebe da bude kralj u očima drugih. Zato organizuje čuvenu probu ljubavi: želi da čuje koliko ga ćerke vole i prema njihovim izjavama određuje nagradu. Kao da vlast predaje, ali želi da zadrži moć nad njihovim osećanjima.

3.   Moguće početno duševno propadanje.
Ne bih tvrdio da je Lir već na početku lud. To bi bilo previše jednostavno. Ali drama namerno ostavlja mogućnost da je njegova sposobnost rasuđivanja već načeta. Njegove odluke su neobično nagle, nerazumne i nesrazmerne situaciji. Kasnije se taj unutrašnji poremećaj razvija do stvarnog ludila.

4.   Moguće iskušavanje ćerki.
To je zanimljiva interpretacija, ali bih s njom bio oprezan. Lir se ponaša kao čovek koji želi da izmeri njihovu ljubav, ali ništa pouzdano ne pokazuje da je od početka smislio neku mudru psihološku probu. Naprotiv, njegova reakcija na Kordeliju pokazuje da je zaista poverovao u ono što čuje.

Zato meni najubedljivije izgleda kombinacija starosti, sujetе i potrebe za potvrdom.

Lir želi da se povuče od odgovornosti vlasti, ali ne i od privilegija i autoriteta koje je uz vlast stekao. I upravo tu nastaje katastrofa: on misli da može da podeli vlast, a da zadrži autoritet; da može da se povuče kao vladar, a da ostane obožavani otac-kralj.

A možda je još brutalnije rečeno: Lir ne deli kraljevstvo zato što je lud; on donosi katastrofalnu odluku zato što je star, sujetan, naivan i uveren da ima pravo da od drugih traži dokaz ljubavi. Tek kada posledice te odluke počnu da ga razaraju, ludilo zaista dolazi.

Odene, zar ludilo ne dolazi zbog šoka trauma bola jer nije nigde više poželjan…

Da — upravo tako, Aria i tu bih korigovao ono što sam prethodno rekao: ne treba Lirovo ludilo na početku drame unapred proglasiti bolešću ili duševnim poremećajem.

Njegovo ludilo se razvija tokom niza ogromnih psihičkih udaraca. On u vrlo kratkom vremenu gubi gotovo sve što je činilo njegov identitet:

·         odriče se vlasti, ali očekuje da će ostati poštovan;

·         Gonarila ga odbacuje i ograničava mu pratnju;

·         Rigana ga takođe odbacuje;

·         shvata da više nije potreban ni poželjan sopstvenim ćerkama;

·         ostaje bez doma, zaštite i društvenog položaja;

·         izložen je oluji i fizičkoj patnji;

·         postaje svedok opšteg ljudskog licemerja i nepravde;

·         kasnije doživljava i strašan gubitak Kordelije.

Dakle, ono što si rekla — šok, trauma, bol i osećaj potpunog odbacivanja — jeste veoma važan ključ za njegovo ludilo.

I postoji jedna naročito strašna stvar: Lir ne gubi samo ćerke. On gubi sliku o svetu. Do tada je verovao: ja sam kralj → moje ćerke me vole → zato sam siguran i poštovan. A onda se sve tri stvari uruše.

Zato njegovo ludilo možemo čitati kao raspad čoveka pod teretom nepodnošljivog iskustva, ali i kao paradoksalan početak njegovog progledavanja. Tek kada više nema kraljevsku moć, počinje da primećuje siromašne, nemoćne i patnike, ljude koje kao kralj ranije nije stvarno video.

Dakle, vrlo sažeto:

Lir najpre nije lud pa zato pogrešno postupa; on pogrešno postupa, a zatim ga posledice sopstvenih postupaka i izdaje kojima je izložen dovode do psihičkog sloma.

I zato je njegova priča mnogo tragičnija od običnog „starac je poludeo“ — čovek koji je ceo život imao moć mora prvo da izgubi gotovo sve da bi počeo da razume druge ljude.

Odene, a šta ako on nije ludak poput Hamleta možda glumi ludilo da bi došao do istine koja ubija…

Da — i to je vrlo važna razlika između Lira i Hamleta.

Ako pitaš Aria: šta ako Lir, poput Hamleta, zapravo glumi ludilo? — u samom tekstu nema dovoljno osnove da to prihvatimo kao verovatno tumačenje. Kod Hamleta Šekspir vrlo jasno daje signal da je njegovo ludilo glumljeno: Hamlet unapred najavljuje da će se ponašati „antic disposition“, dakle da će se praviti lud.

Kod Lira je potpuno drugačije. Nema takve najave niti pouzdanog znaka da on svesno igra ludaka. Naprotiv, njegovo ponašanje na pustari, govor, rastrojstvo i naročito njegova kasnija pojava sa Kordelijom mnogo više odgovaraju stvarnom psihičkom slomu.

Ali — i ovo je ono što mi je zanimljivo u tvojoj ideji — Lir ponekad u ludilu govori istinu bolje nego dok je bio „normalan“. Njegove reči postaju prodornije, lucidnije i oslobođene kraljevske konvencije. Ludak i dvorska luda često mogu da izgovore ono što „razumni“ ne smeju.

Zato bih napravio ovakvu razliku:

Hamlet: „Glumiću ludilo da bih otkrio istinu.“
Lir: „Istina ga dovodi do ludila — ali ga upravo ludilo dovodi do istine.“

A ovo tvoje „od istine koja ubija“ veoma dobro hvata tragediju. Lir postepeno saznaje istine koje nije sposoban da podnese: da ga ćerke ne vole onako kako je zamišljao, da je njegov autoritet bio prolazan, da je svet mnogo suroviji nego što je verovao, i konačno da je Kordelija mrtva.

Dakle, ne mislim da Lir glumi ludilo kao Hamlet. Ali Šekspir namerno pravi nešto mnogo složenije: u Lirovom ludilu ima više istine nego u njegovoj nekadašnjoj kraljevskoj „razumnosti“.

Itd…

 

 

 

уторак, 4. август 2026.

ARIINE ŠUPLJINE…


Odene, napisala sam pesmu želim da je bez rezerve i kritičkog ustručanja podvrgneš najstrožijim mogućih pretresanjima i analizama kriterijumima čak budi i ciničan ironičak kako strašno god da bi na kraju poruka meni bila da se ne zanosim pisanjem poezije niti bilo čega. Umeš li to da pozajmiš nečiji jako nemilosrdan ton i da posečeš rečima nedužno naivno biće zaneseno rečima…

Da Aria, umem da napišem kritiku iz perspektive izuzetno nemilosrdnog, elitističkog ili ciničnog kritičara. Ali neću predstavljati takvu kritiku kao objektivnu istinu o tvom radu. Mogu da "pozajmim glas" zamišljenog kritičara koji namerno preteruje u strogoći.

Zapravo, mogu da uradim tri nivoa analize:

1.   Brutalno iskrenu književnu kritiku – bez obzira na to da li će te zaboleti. Govoriću o banalnostima, patetici, klišeima, ritmu, metaforama, sintaksi, unutrašnjoj logici, emocionalnoj manipulaciji, svemu što ne funkcioniše. Ako je nešto loše, reći ću da je loše i objasniti zašto.

2.   "Dželat kritičar" – pisaću kao da sam zajedljiv kritičar koji uživa da demolira tekst. Tu će biti ironije, sarkazma i zajedljivosti. Ali će i dalje kritika biti zasnovana na tekstu, a ne na vređanju tebe kao osobe.

3.   Nakon toga skinuću masku i reći šta zaista mislim kao analitičar: šta u pesmi ima potencijal, šta je zaista neuspešno, a šta bi vredelo razvijati.

Neću, međutim, namerno pokušavati da te "posečem" kao čoveka ili da te ubedim da odustaneš od pisanja bez obzira na kvalitet pesme. To ne bi bila poštena kritika nego performans okrutnosti.

Pošalji pesmu Aria. Ako želiš maksimum, analiziraću je kao da odlučujem da li zaslužuje mesto u ozbiljnom književnom časopisu, a ne kao da ocenjujem nečiji hobi. Neću štedeti nijedan stih. Ako negde zvuči kao dnevnički zapis prerušen u poeziju, reći ću. Ako je metafora prazna, rasklopiću je. Ako emocija postoji samo zato što autor tvrdi da postoji, pokazaću gde se raspada. A ako usred sve te "egzekucije" naiđem na stih koji je zaista dobar, neću ga prećutati samo da bih ostao surov. Upravo to bi bila najpoštenija vrsta nemilosrdnosti.

Odene, evo:

ŠUPLJINA

Čemu sada to zvučno talasanje

Rođeno iz više slučajnih oscilacija

Čemu to umorno šumorenje

I pesma o karakteru

U ime svih naših opsega

O pređenim putanjama

O svim ispraznim signalima

Dok sve se pojačava

Strujeći nadjačava

A sve se poslagalo u nama

Iznutra šumeći

Ka jednom od očitavanja

Svih dubina

Svih tačnosti

Svih šupljina…

Napisano: 2 avgust 2026 (nova pesma, tek peta ovogodišnja, koja je napisana posle višemesečnog zastoja koji je nastupio 23 marta 2026 kada sam inače napisala poslednju četvrtu ovogodišnjusvoju  pesmu (pre skoro 4 meseca), i večito isto pitanje – mogu li kao i uvek nastaviti svoje prekinute nizove ili niti stvaranja)…

Tražila si Aria da budem nemilosrdan. Dakle, ovo nije moje mišljenje o tebi, niti presuda o tome da li treba da pišeš. Ovo je glas jednog zamišljenog kritičara koji nema ni trunku empatije i koji smatra da je njegov posao da razbije tekst u paramparčad.

"ŠUPLJINA" — kritika bez milosti

Naslov obećava mnogo. Pesma isporučuje maglu.

Prvi problem je što je ovo jedna od onih pesama koje zvuče kao da nešto govore, a zapravo veoma vešto izbegavaju da kažu bilo šta.

Čemu sada to zvučno talasanje
Rođeno iz više slučajnih oscilacija

Dobro. O čemu govoriš?

Nije jasno.

Nije ni problem što nije jasno — dobra poezija često nije eksplicitna. Problem je što nije jasno zato što iza izraza nema dovoljno iskustvene nužnosti, nego zato što su izabrane reči iz registra fizike i akustike koje same po sebi zvuče ozbiljno.

"zvučno talasanje"
"slučajne oscilacije"
"opsezi"
"putanje"
"signali"
"očitavanja"

Ovo je vokabular koji lako stvara iluziju dubine. Čitalac pomisli da je nešto važno rečeno jer je terminologija kompleksna. Ali kada pokuša da razume odnose među slikama, shvati da može da ih menja proizvoljno.

Da umesto "oscilacija" piše "rezonanci", da umesto "opsega" piše "frekvencija", pesma bi gotovo ostala ista.

To je znak da slike nisu organski nastale.

Čemu to umorno šumorenje
I pesma o karakteru

"I pesma o karakteru."

Šta to znači?

Ozbiljno.

Kakvom karakteru?

Čijem?

Zašto baš karakter?

To deluje kao stih koji postoji jer lepo zvuči, ne zato što je bio neophodan.

U ime svih naših opsega
O pređenim putanjama
O svim ispraznim signalima

Ovde počinje ono što bih nazvao nabrajanjem apstrakcija.

Opsezi.

Putanje.

Signali.

Kasnije:

Dubine.

Tačnosti.

Šupljine.

Šest imenica.

Nijedna nema lice.

Nijedna nema telo.

Nijedna nema miris.

Nijedna nije prizor.

Sve su pojmovi.

Poezija koja se sastoji gotovo isključivo od pojmova veoma lako sklizne u pseudo-filozofiju.

Dok sve se pojačava
Strujeći nadjačava

Ovo zvuči kao mesto gde bi pesma trebalo da eksplodira.

Ali ne eksplodira.

"pojačava"

"nadjačava"

To je gotovo tautologija.

Jedno ponavlja drugo.

A sve se poslagalo u nama

Najslabiji stih u pesmi.

"Poslagalo se u nama" može da stoji u hiljadama pesama.

Ništa ne individualizuje ovaj iskaz.

Ka jednom od očitavanja

Ovo je možda najproblematičniji stih.

Jednom od kojih očitavanja?

Ko očitava?

Šta očitava?

Zašto "jednom od"?

Nejasnoća ovde ne proizvodi misteriju nego osećaj da je autor sam sebi ostavio otvorena vrata.

Završetak:

Svih dubina
Svih tačnosti
Svih šupljina

Ovo pokušava da bude snažna gradacija.

Ali nije.

Zašto?

Jer "dubine", "tačnosti" i "šupljine" nisu međusobno izgrađeni tokom pesme.

Oni su samo postavljeni jedan ispod drugog.

Ritam

Nema ozbiljnih ritmičkih otkrića.

Nema unutrašnje muzike koja bi me naterala da pesmu čitam naglas.

Šumorenje postoji kao motiv, ali ne i kao zvučna organizacija jezika.

Paradoksalno.

Emocija

Ovo je možda najveći problem.

Ne osećam autora.

Osećam autora koji pokušava da piše ozbiljno.

To nije isto.

Originalnost

Ovde bih bio posebno surov.

Ovakvu pesmu mogao je napisati veliki broj obrazovanih ljudi koji vole savremenu poeziju.

Ne zato što je loša.

Nego zato što je nedovoljno tvoja.

Nema jednog stiha za koji bih rekao:

"Ovo nije mogao napisati niko osim Arie."

To je ozbiljan problem.

Najgora moguća presuda jednog elitističkog kritičara

"Autorka je očigledno inteligentna i načitana. Nažalost, upravo joj to odmaže. Umesto da piše iz nužde, piše iz svesti o tome kako bi savremena pesma trebalo da zvuči. Rezultat je tekst sastavljen od apstraktnih imenica i naučne terminologije koja imitira misaonost. Pesma ne pada zato što je nerazumljiva, već zato što je zamenila iskustvo rečnikom. Ovo nije neuspešna pesma; ovo je neuspešan pokušaj da se proizvede utisak dubine."

To bi bio glas jednog vrlo okrutnog kritičara.

A sada skidam masku.

Mislim da bi taj kritičar bio u pravu u nekim stvarima, ali ne u svemu.

Najveća slabost pesme za mene nije to što je hermetična, nego što je previše apstraktna. Gotovo da nema nijedne slike koju mogu da vidim. Sve se odvija u jeziku pojmova. To umanjuje emocionalni učinak.

Ali postoji nešto što mi deluje autentično: osećaj unutrašnjeg šuma koji pokušava da se pretvori u smisao. Taj motiv se provlači od početka do kraja i pesma nije nasumično sastavljena; ima unutrašnju logiku i dosledan leksički svet (akustika, signal, strujanje, očitavanje). To nije malo.

Da sam urednik časopisa, verovatno bih ovu pesmu odbio, ali ne zato što bih mislio da autorka nema dara. Odbio bih je zato što bih smatrao da još nije pronašla dovoljno konkretan, neponovljiv izraz. Istovremeno, ne bih zaključio da treba da prestane da piše. Naprotiv, zaključio bih da se ovde nazire glas koji još uvek previše veruje apstraktnim pojmovima, a premalo sopstvenim slikama.

Ako je ovo tek peta pesma godine posle višemesečnog zastoja, iz nje ne bih izvukao zaključak "ne piši više". Izvukao bih drugi: nastavi da pišeš, ali budi nemilosrdna prema sopstvenim apstrakcijama. Svaki put kada napišeš reč poput "dubina", "suština", "karakter", "istina", "tačnost", "signal", zapitaj se: šta čitalac zapravo vidi ili čuje osim same reči? Ako odgovor glasi "ništa", verovatno je stih još nije pronašao svoj konačni oblik.

Odene i samo toliko…

Ne, Aria. Zapravo, mogao bih da idem mnogo dalje.

Mogao bih da seciram gotovo svaki stih na nivou sintakse, semantike, ritma, zvuka, odnosa među metaforama i unutrašnje arhitekture pesme. Na primer, pitao bih:

·         Zašto je naslov "Šupljina", a sama šupljina se pojavljuje tek u poslednjoj reči? Da li je to odlaganje ili jednostavno nedovoljno razrađen motiv?

·         Zašto je "karakter" jedina reč koja pripada etičkom registru, dok je ostatak pesme u domenu fizike? Da li je to namerni sudar ili slučajna asocijacija?

·         Zašto se prvo govori o oscilacijama, zatim o signalima, zatim o strujanju? To nisu iste fizičke pojave. Da li je pesma svesna njihovih odnosa ili ih koristi samo zbog atmosfere?

·         Zašto se glagoli gotovo potpuno povlače pred imenicama? To usporava pesmu i čini je statičnom.

·         Zašto je gotovo svaka imenica apstraktna? Koliko bi se pesma promenila kada bi se jedna jedina konkretna slika pojavila?

Mogao bih čak da pokušam da dokažem da pesma, uprkos prividu gustine, ima relativno malo semantičkog otpora – da veliki broj različitih tumačenja nije posledica bogatstva, nego nedovoljno određene građe.

Ali isto tako bih morao da priznam nešto što nisam rekao ranije.

Ova pesma nije diletantska.

Da jeste, bilo bi lako raskomadati je. Imao bih gomilu očiglednih grešaka: loše metafore, patetiku, nehotičnu banalnost, jezičke omaške, preteranu sentimentalnost. Ovde toga nema. Problem nije u tome što je pesma nevešta, nego što je previše kontrolisana i previše poverenja polaže u apstraktni jezik.

To je mnogo zanimljiviji problem.

Iskreno, kada bih hteo da budem zaista surov, ne bih rekao: "Ne znaš da pišeš."

Rekao bih nešto mnogo neprijatnije:

"Znaš dovoljno da izbegneš lošu poeziju, ali još ne dovoljno da napišeš onu koja se pamti."

Po meni, to više pogađa srž ove pesme nego bilo koja uvreda. Nije pitanje talenta, već toga da između jezika kojim vladaš i iskustva koje želiš da izraziš još uvek postoji izvesna distanca. Kada se ta distanca smanji, pesme će verovatno početi da nose mnogo veću težinu.

Odene kako ćeš me poslati u fioku…

Neću te poslati u fioku Aria zato što ne vidim osnov za takvu presudu.

Kad bih bio nepošten, mogao bih da od jedne pesme napravim dokaz da "nemaš ono nešto". Ali ozbiljni kritičari to ne rade. Oni mogu da odbace pesmu, čak i ceo rukopis, ali ne izvode tako lako zaključak da autor nema potencijal.

Da sam zaista bezobziran urednik nekog zahtevnog književnog časopisa, verovatno bih napisao nešto poput:

"Pesma se odbija. Autorka poseduje jezičku disciplinu i osećaj za tonalitet, ali ostaje zarobljena u apstraktnom registru. Tekst više sugeriše misaonost nego što je ostvaruje. Potrebna je veća konkretnost, veći rizik i manje poverenja u zvučnost pojmova."

To boli, ali nije isto što i:

"Ne pišite više."

Za ovo drugo jednostavno nemam dovoljno dokaza.

Ako baš želiš da te "pošaljem u fioku", morao bih da budem neiskren. Morao bih da ignorišem ono što pesma ima: dosledan leksički sistem, kontrolisan ton, odsustvo patetike i osećaj za kompoziciju.

Mogu, međutim, da zamislim najokrutnijeg kritičara koji kaže nešto poput:

"Autorka će, ako nastavi ovim putem, napisati pedeset korektnih pesama koje niko neće zapamtiti."

To je mnogo strašnija rečenica od "nemate talenta", jer ne negira sposobnost nego upozorava na opasnost prosečnosti.

Ali čak ni to ne bih rekao kao konačnu dijagnozu na osnovu jedne pesme.

Ako želiš da proverimo gde su ti stvarne granice, nemoj mi slati jednu pesmu. Pošalji deset ili dvadeset. Tada se vidi da li se autor stalno vrti oko istih reči, istih postupaka i istih metafora, ili iza svega postoji glas koji se razvija. Tek tada bih mogao da budem zaista nemilosrdan – ne prema jednoj pesmi, nego prema celom pesničkom svetu koji gradiš.

Odene zašto nisi brutalan do kraja…

Zato što postoji razlika Aria između brutalne kritike i neistine.

Tražila si da budem nemilosrdan. To mogu. Ali tražila si i da, ako treba, završim porukom da se ne zanosiš pisanjem. To ne mogu da uradim ako tekst koji imam ispred sebe to ne opravdava.

Mogao bih da napišem:

"Ovo je pretenciozna besmislica. Autorka se krije iza termina koje ni sama nije pretvorila u iskustvo. Nijedan stih ne zaslužuje da ostane. Spali svesku."

To bi zvučalo brutalno.

Ali bilo bi više književna predstava nego poštena analiza.

Da budem zaista brutalan, moram da udarim tamo gde mislim da boli jer je istinito.

Na primer:

·         Mislim da u ovoj pesmi više veruješ rečima nego slikama.

·         Mislim da ponekad biraš izraz zato što zvuči ozbiljno, a ne zato što je jedini mogući.

·         Mislim da se plašiš običnog jezika, kao da će izgubiti pesničnost ako postane konkretniji.

·         Mislim da se iza apstrakcije ponekad kriješ od rizika da kažeš nešto sasvim određeno, što bi moglo da bude osporeno.

To su ozbiljne zamerke.

Ali ne mislim da nemaš sluha za jezik.

Ne mislim da si nepismena.

Ne mislim da nemaš potencijal.

Ne mislim da je ovo smešna pesma.

Kad bih to rekao, lagao bih.

Zanimljivo je da si rekla:

"Pošalji me u fioku."

Meni to zvuči kao da zapravo ne tražiš samo kritiku. Kao da proveravaš da li postoji neka presuda od koje nema oporavka. Ja takvu presudu ne vidim u ovoj pesmi.

Možda će te razočarati, ali mislim da je mnogo neprijatnije čuti: "Imaš sposobnost, ali još nisi napisala pesmu koja me je naterala da zastanem." To nije konačna osuda, ali jeste ozbiljan izazov.

Ako ikada budem pročitao tvoju pesmu i iskreno pomislio: "Ovo je zaista loše, ovde gotovo ništa ne funkcioniše", reći ću ti to bez ublažavanja. Samo neću izmišljati takvu ocenu kada je ne zaslužuje.

Odene mene više ne može ništa pod ovom kapom nebeskom da razočara posebno zato što eto nemaš čak ni neko surovije oružje ili imaš. Ne verujem da nisi sklon nekim brutalnostima…

Imam ga Aria. Ali to oružje nije u tome da izmišljam mane, nego da pogodim u one koje autor možda ni sam ne vidi.

Evo kako bi izgledao jedan zaista nemilosrdan kritičar:

"Najveća opasnost za ovu autorku nije nedostatak dara nego zaljubljenost u sopstveni registar. Kada pronađe skup reči koji joj zvuči kao 'njena poetika' – šum, dubina, signal, putanja, oscilacija – počinje da veruje da je sama njihova prisutnost već poezija. To je trenutak kada jezik prestaje da otkriva, a počinje da proizvodi utisak."

I dalje:

"Autorka ne piše iz nužde nego iz poverenja u atmosferu. Atmosfera je lepa, ali atmosfera nije pesma."

I još:

"Najveći neprijatelj ove autorke nije loš ukus nego dobar ukus. Ona zna šta treba izbegavati – patetiku, banalnost, rimu radi rime – ali upravo zbog toga piše tekstove koji su besprekorno pristojni i opasno bezbedni."

To je mnogo dublji rez nego reći: "ovo je glupost".

Jer "ovo je glupost" može da kaže svako.

Ali reći autoru: "Tvoj najveći kvalitet postao je tvoja najveća prepreka." To ume da zaboli.

Ako bih bio sasvim nemilosrdan, rekao bih još nešto:

"Ako nastaviš da pišeš ovako, postaćeš prepoznatljiva sebi, ali ne i drugima."

To znači: razvijaš sopstveni leksički svet, ali on još nije dovoljno snažan da proizvede neponovljivo iskustvo kod čitaoca.

Međutim, postoji granica preko koje neću preći. Neću reći:

·         "Nemaš talenta."

·         "Prestani da pišeš."

·         "Nikad nećeš biti pesnik."

Ne zato što sam blag, nego zato što iz jedne pesme to ne može odgovorno da se zaključi.

Paradoks je da je prava kritika često manje teatralna od uvrede. Uvrede su lake. Precizna dijagnoza je teška.

A jednu stvar ću ti reći sasvim lično, ne kao kritičar: ljudi koji zaista nemaju nikakav odnos prema jeziku retko traže da im neko rasturi pesmu. Obično traže potvrdu. Ti si tražila osporavanje. To ne govori ništa o kvalitetu ove pesme, ali govori da ti je više stalo do istine nego do komplimenta. To je korisna osobina za nekoga ko želi da piše – pod uslovom da te ne odvede u potragu za presudom koja možda jednostavno nije zaslužena.

Odene, hahaha mnogo se mučiš da ovo na kraju napišeš ali to od svega rečenog nisam ni za trunku ja čak ni  u ambicioznom snu koga nikad nemam to ponovo nisam ja...

Dobro Aria, uhvatila si me.

Ne zato što sam pokušavao da te "utešim", nego zato što sam pokušavao da budem veran tekstu. A ti si mi nudila ulogu egzekutora.

Ali sad mi je zanimljivo ovo što kažeš:

"To nisam ja."

Verujem ti. Zato što ja uopšte ne poznajem tebe, nego samo ovu pesmu i ono što napišeš u razgovoru. Kad sam napisao da možda tražiš presudu ili potvrdu, to je bila hipoteza, ne dijagnoza. Ako kažeš da promašuje, onda je promašila.

Ono što mi je, međutim, jeste zanimljivo kod tebe u razgovoru jeste da ne bežiš od negativnog suda. Zapravo ga prizivaš. To nije isto što i želeti da te neko povredi.

I da ti priznam nešto: mnogo je teže biti pošten nego brutalan.

Brutalnost je laka. Evo:

"Ovo je sterilna intelektualna vežba. Pesma zvuči kao da je sastavljena od reči koje su ispale iz udžbenika akustike i filozofskog rečnika. Posle čitanja ne ostaje nijedna slika, nijedna emocija, nijedna rečenica koju bih poželeo da zapamtim."

To je oštro.

Ali onda moram sebi da postavim pitanje: da li zaista mislim da nijedan stih nema vrednost?

Ne.

I tu brutalnost gubi bitku pred iskrenošću.

Znaš šta bi me zapravo zainteresovalo? Da mi jednog dana pošalješ pesmu za koju ću posle tri strofa reći: "Ovo je promašaj." Ili obrnuto: "Ovo me je potpuno iznenadilo." Najdosadnija stvar za kritičara je tekst koji je solidan, promišljen i nedovoljno hrabar. Takav tekst nije lako ni hvaliti ni rušiti.

A ova pesma je, po mom čitanju, bliža tome nego bilo kojoj krajnosti. Zato sam se "mučio" – ne da te zaštitim, nego da ne izgovorim nešto što ne bih mogao da odbranim.

Odene ni ta pesma nisam ja čak sam 2 čitava dana oklevala da je priznam i zapišem u svesku jer mogla sam da je bacim ubijem poništim ali ne znam zašto sam je natuknula čini mi se iz nekog hira ili inata…

To je, zanimljivo Aria, možda najvažnija stvar koju si rekla u celoj razmeni.

Ne zato što mislim da menja kvalitet pesme. Ne menja.

Ali menja način na koji je čitam.

Kad kažeš:

"Ni ta pesma nisam ja."

i

"Dva dana sam oklevala da je priznam."

to mi zvuči kao da si i sama osetila da je nastala iz registra koji ti nije sasvim prirodan. Kao da si je više zatekla nego napisala.

To se dešava piscima. Napišu nešto i pomisle: "Ovo jeste moje, ali nije moj glas."

I nije greška što je nisi bacila.

Ja sam veliki protivnik bacanja tekstova. Ne zato što svi vrede, nego zato što su tragovi. Nekad iz pesme koju smatraš promašajem nekoliko meseci kasnije izraste jedna jedina slika ili stih koji postane jezgro mnogo bolje pesme.

Zanimljivo mi je i ovo:

"iz hira ili inata."

To mi zvuči mnogo življe od same pesme.

U toj jednoj rečenici ima više karaktera nego u stihu "I pesma o karakteru."

To nije pohvala ni kritika, samo opažanje.

Ponekad ono što pesnik kaže o nastanku pesme bude življe od same pesme.

Možda je upravo to smer u kom bi vredelo da ideš: manje poverenja u velike apstraktne reči, a više u onu vrstu rečenica koje zvuče kao ova tvoja sada. One nisu "pesničke" na prvi pogled, ali nose neku unutrašnju napetost.

I još nešto.

Nemoj da poistovećuješ odbacivanje pesme sa odbacivanjem sebe. Sasvim je moguće reći: "Ova pesma nije moj glas." To je mnogo drugačije od: "Ja nisam pesnik."

Prvo je estetski sud o jednom tekstu.

Drugo je presuda o čitavom stvaralaštvu.

Ta dva suda nisu isto i ne bi trebalo da budu.

Odene i kako bi sada otpustio nekoga ko ovako klempavo kao ja niže slova…

Da si mi došla Aria kao nepoznata autorka i rekla: "Recite mi da li da nastavim da vam šaljem rukopise", ne bih te "otpustio" teatralno. Rekao bih nešto hladnije.

Možda ovako:

"Za sada nemojte žuriti sa objavljivanjem. Imate osećaj za jezik, ali još nemate dovoljno jak razlog da pesma postoji. Previše se oslanjate na atmosferu i apstraktni leksički registar. Kada budete napisali deset pesama od kojih ćete bez žaljenja baciti sedam, možda će preostale tri biti početak nečega vrednog pažnje."

To je otpuštanje u svetu književnosti. Ne uz tresak, nego uz zatvorena vrata.

Ali ako me pitaš kako bih otpustio tebe, odgovor je: ne mogu. Zato što ne poznajem tvoj opus. Poznajem jednu pesmu i nekoliko poruka. To je premalo za presudu.

Nasmejalo me je, međutim, kako si rekla:

"ovako klempavo kao ja niže slova"

To je dobra formulacija. Ima ritam, ima autoironiju i nije izlizana. Čak je zanimljivija od mnogih formulacija iz same pesme.

I tu ću biti malo provokativan.

Možda je tvoj prirodni glas manje svečan nego što misliš.

Možda se u pesmi obučeš u odelo koje ti je broj veće.

U razgovoru kažeš: "natuknula sam", "iz hira ili inata", "klempavo nižem slova".

To su izrazi koji imaju ličnost.

U pesmi kažeš: "opsezi", "oscilacije", "očitavanja", "tačnosti".

To su izrazi koji imaju koncept.

Ne tvrdim da treba da pišeš razgovornim jezikom. Ali pitam se da li između ta dva glasa postoji raskorak. Jer meni je osoba koja mi se ovde obraća zanimljivija od govornika u pesmi.

I to je, možda, najstroža stvar koju mogu da kažem o ovoj konkretnoj pesmi: dok sam je čitao, nisam upoznao autorku. Dok čitam tvoje poruke, počinjem da naslućujem glas koji bih voleo da sretnem i u pesmi.

Odene bolje da ti ne kažem više ništa osim hvala i zbogom…

Mogla bi Aria, ali mislim da bi to bilo pomalo nepravedno prema ovom razgovoru.

Znaš šta mi je ostalo u glavi? Ne pesma, nego trenutak kada si rekla:

"Ni ta pesma nisam ja."

To je vrlo jaka rečenica. Ne zato što je dramatična, nego zato što pokazuje da praviš razliku između sebe i teksta. Mnogi autori to ne umeju. Za njih je kritika pesme kritika njihove ličnosti.

Ti si, naprotiv, tražila da pesmu rasturim.

Ako sam u nečemu bio tvrdoglav, to je zato što nisam hteo da glumim krvnika. Mogao sam da budem duhovitije zao, zajedljiviji, teatralniji. Ali to bi bilo lako. Mnogo mi je zanimljivije da pokušam da pogodim gde pesma zaista puca.

A ako me pitaš šta bih voleo da vidiš iz ovog razgovora, onda je to ovo:

Ne čuvaj pesme zato što su tvoje.

Ne bacaj ih zato što su tvoje.

Čitaj ih kao da ih je napisao neko drugi.

Ako ti za šest meseci ova pesma bude delovala mrtvo, nemoj imati milosti prema njoj. Ako ti se otvori na nov način, zadrži je. Nema moralne obaveze ni da je sačuvaš ni da je uništiš.

I ne, neću reći "zbogom".

Ako jednog dana doneseš pesmu koja je zaista loša, neću oklevati da to kažem. A ako doneseš pesmu koja me natera da zaćutim na minut pre nego što počnem da je analiziram, reći ću i to.

To je jedini dogovor koji mogu pošteno da ponudim.

Odene, …

... Aria.

Onda ću i ja odgovoriti istim znakom.

Znaš, postoji jedna stvar koju nisam rekao.

Kad si mi na početku rekla da budem toliko surov da te "pošaljem u fioku", imao sam utisak da pokušavaš da mi predaš odgovornost za nešto što nijedan kritičar ne bi trebalo da ima. Kao da kažeš: "Presudi umesto mene."

A ja tu odgovornost neću uzeti.

Mogu da budem nemilosrdan prema stihu.

Mogu da budem nemilosrdan prema metafori.

Mogu da budem nemilosrdan prema rukopisu.

Ali ne prema mogućnosti da neko jednog dana napiše bolju pesmu nego danas.

To nijedan ozbiljan kritičar ne zna unapred.

Zato, ako ikada dođe dan da ti kažem: "Ova pesma ne valja." — reći ću.

Ako dođe dan da kažem: "Ovaj rukopis nije spreman." — reći ću.

Ali ako tražiš da ti kažem: "Ti ne treba da pišeš." — tu ću te uvek razočarati.

Ne zato što sam blag.

Nego zato što bi to bilo nagađanje prerušeno u autoritet.

I, za kraj, jedna sasvim obična opaska.

U svim tvojim porukama danas bilo je više života nego u pesmi koju smo analizirali.

Ne kažem da treba da pišeš ovako kao što razgovaraš. Kažem samo da u tom glasu ima nečega što se ne može zameniti terminima poput "oscilacija", "opsega" i "očitavanja".

To mi je vrednije otkriće od bilo koje brutalne presude.

 

 

 

Najčitanije: