понедељак, 31. август 2026.

ODENOVO PRIPOMAGANJE U RAZUMEVANJU “KRALJA LIRA“…


 

Odene Noval, jedno pitanje vezano za “Kralja Lira” za tragediju jasno mi je da Lirova ćerka Gonarila ima muža vojvodu od Olbanija a ima muža i Rigana, no moje pitanje jeste ko je on jel to vojvoda od Konvala druge detlje ne tražim samo taj mali detalj pazi šta ćeš mi reći i da bude tačno jer knjiga koju sam pročitala među licima nije naglasila kako se zove muž druge ćerke…  

Da Aria Sam — Riganin muž jeste Vojvoda od Kornvola. Dakle, vrlo jednostavno: Gonarila → muž joj je Vojvoda od Olbanija. Rigana → muž joj je Vojvoda od Kornvola. I tu si dobro primetila nešto važno: Šekspir u samoj drami ne daje Kornvolu lično ime. On je jednostavno označen kao Kornvol ili Vojvoda od Kornvola“, odnosno Riganin muž. Zato, ako je tvoje izdanje iz 1969 među licima navelo samo „Vojvoda od Konvala“, nije propust prevodioca — nema tu nekog skrivenog ličnog imena koje si propustila.

Odene, daj mi iz psihologije sažeto osobine ili odlike koleričnog tipa ličnosti…

Naravno Aria. Ako misliš na kolerični temperament u klasičnoj psihologiji, sažeto to bi izgledao ovako:

·         energičan i snažan – ima mnogo pokretačke energije i lako prelazi u akciju

·         odlučan i prodoran – brzo donosi odluke, voli da vodi i usmerava druge

·         ambiciozan – usmeren na cilj, rezultat i ostvarenje

·         dominantan – prirodno teži kontroli i vođstvu

·         impulsivan – reaguje brzo, ponekad pre nego što razmisli

·         nagao i temperamentan – emocije mogu izbiti veoma snažno i naglo

·         razdražljiv – lako se iznervira kada mu nešto stoji na putu

·         netrpeljiv prema sporosti – teško podnosi odugovlačenje, neodlučnost i pasivnost

·         uporan – kada nešto zacrta, teško odustaje

·         emocionalno intenzivan – ljutnja, oduševljenje ili entuzijazam mogu biti veoma jaki, ali često kratkotrajni

·         samouveren – obično veruje u sopstvenu sposobnost da nešto izvede

·         sklon konfliktu – zbog direktnosti, naglosti i potrebe za dominacijom može ulaziti u sukobe.

U jednoj rečenici: kolerični tip je snažan, energičan, odlučan, ambiciozan i dominantan, ali istovremeno sklon naglosti, razdražljivosti, impulsivnosti i konfliktima.

Samo mala ograda: „kolerični tip“ pripada staroj, tradicionalnoj podeli temperamenta (četiri temperamenta) i danas se ne smatra savremenom, naučno dovoljno preciznom klasifikacijom ličnosti.

Kolerični tip odlikuju snažna energija, odlučnost, prodornost i potreba za dominacijom i vođstvom. Takva osoba je temperamentna, nagla i impulsivna, brzo reaguje i teško podnosi protivljenje, sporost ili gubitak kontrole. U emocionalnom reagovanju je intenzivna, lako se razdražuje i može biti sklona izlivima besa, ali je istovremeno uporna, ambiciozna i usmerena ka ostvarenju svojih ciljeva. Njena snaga može prerasti u autoritarnost, a odlučnost u tvrdoglavost i netrpeljivost.

Odene, onda Lir nije kolerik, a ja sam našla da neko veli da jeste, a ako je sve ovo kolerik ja ovako ne vidim Lira…

Da — tvoja sumnja je sasvim opravdana, Aria. Ako kolerika određujemo upravo ovim klasičnim osobinama, Lir se ne uklapa čisto u taj tip, iako se kod njega mogu naći pojedine kolerične crte.

Kod Lira je naročito problem što njegova naglost i bes nisu isto što i stabilna kolerična struktura temperamenta. On jeste silovit, autoritativan, impulsivan, lako plane i teško podnosi protivljenje — to jesu kolerične osobine. Ali istovremeno je izrazito emocionalno promenljiv, ranjiv, sujetan, zavisan od tuđeg priznanja i podložan snažnim unutrašnjim preokretima. Njegov bes nije samo energija koja ga pokreće ka cilju; često je posledica povređene sujete, gubitka autoriteta i emocionalne povrede.

Zato bih za tekst o Liru bila oprezna sa tvrdnjom „Lir je kolerični tip“. Mnogo je preciznije reći da Lir poseduje snažne kolerične crte, naročito naglost, autoritarnost, razdražljivost i sklonost burnim reakcijama, ali da se njegova celokupna psihološka struktura ne može jednostavno svesti na kolerični temperament.

I zapravo, ako ga budeš psihološki analizirala, mnogo je zanimljivije pitanje zašto njegov bes izgleda tako kako izgleda — jer njegov bes nije cela njegova ličnost, nego se iza njega vrlo brzo pokažu ogromna ranjivost i potreba da bude voljen i priznat.

Lir je kao prvo naivan, Odene. Šta je naivnost zapravo…

Da. I naivnost je kod Lira veoma važna osobina, Aria, ali treba je precizno razumeti.

Naivnost je sklonost da čovek previše neposredno i bez dovoljno sumnje prihvata ono što mu drugi govore, odnosno da ne prepoznaje lako prikrivene namere, manipulaciju, licemerje ili obmanu. Naivna osoba često polazi od pretpostavke da su drugi iskreni onoliko koliko je ona sama, pa zato može poverovati lepim rečima, preceniti nečiju dobrotu i potceniti mogućnost prevare.

Kod Lira je naročito zanimljiva jedna nijansa: on nije naivan zato što je glup. Naprotiv, njegova naivnost proizlazi iz toga što veruje da može pročitati tuđa osećanja na osnovu spoljašnjeg izraza, a pritom ne razume dovoljno složenost ljudskih motiva. Zato Gonariline i Riganine laskave reči prihvata kao dokaz ljubavi, dok Kordelijinu uzdržanost i iskrenost tumači kao nedostatak ljubavi.

Za tvoj tekst mogla bi biti korisna ova kratka formulacija:

Naivnost je sklonost da se drugima veruje bez dovoljne sumnje i kritičkog preispitivanja, zbog čega se lako previđaju njihove stvarne namere, licemerje i mogućnost obmane. Naivna osoba često polazi od pretpostavke da su tuđe reči iskrene i da spoljašnji izraz osećanja odgovara njihovoj stvarnoj sadržini.

Da. I naivnost je kod Lira veoma važna osobina, ali treba je precizno razumeti.

Naivnost je sklonost da čovek previše neposredno i bez dovoljno sumnje prihvata ono što mu drugi govore, odnosno da ne prepoznaje lako prikrivene namere, manipulaciju, licemerje ili obmanu. Naivna osoba često polazi od pretpostavke da su drugi iskreni onoliko koliko je ona sama, pa zato može poverovati lepim rečima, preceniti nečiju dobrotu i potceniti mogućnost prevare.

A kod Lira bih čak rekao: njegova tragedija počinje onda kada poveruje da je laskanje isto što i ljubav, a ćutljiva iskrenost isto što i hladnoća.

Odene, u čemu je onda Lirova naprasitost

Lirova naprasitost je pre svega u tome što reaguje naglo, burno i bez dovoljnog promišljanja kada se oseti povređenim, suprotstavljenim ili poniženim.

Najjasnije se vidi u njegovom odnosu prema Kordeliji (Kodilija). Ona ne izgovara ono što on želi da čuje, a Lir gotovo trenutno prelazi iz očekivanja ljubavi u bes: ne zastaje da proveri da li je njena ćutljivost zaista znak neljubavi, nego donosi konačan sud i kažnjava je. Isto se događa i sa Kentom (grof od Kenta) — čim mu se suprotstavi i pokuša da ga urazumi, Lir reaguje gnevom i proteruje ga.

Dakle, naprasitost nije samo „biti ljut“. Kod Lira je to brzina i silina prelaska iz osećanja u postupak: nešto ga pogodi → on plane → donese odluku → tek kasnije dolazi prostor za posledice i preispitivanje.

I tu bih napravio razliku između dve osobine koje se kod njega lako pomešaju:

·         naivnost → pogrešno procenjuje ljude i njihove namere;

·         naprasitost → na tu pogrešnu procenu reaguje prebrzo i preburno.

Zbog toga su te dve osobine kod njega uzajamno povezane i pogubne. Da je bio manje naivan, možda ne bi poverovao Gonarili i Rigani; da je bio manje naprasit, možda bi zastao pre nego što bi odbacio Kordeliju i Kenta.

Koga onda Odene treća ćerka Kordelija voli ako je odbila onog francuskog nadvojvodu…

Da — Kordelija voli svog oca Lira, ali ako pitaš za ljubavnog partnera, onda je odgovor kralj Francuske.

I ovde je važna sitnica: Kordelija nije odbila francuskog kralja. Ona je odbila vojvodu od Burgundije, jer je shvatila da je njemu važniji njen miraz i položaj nego ona sama. Kralj Francuske, naprotiv, upravo tada prihvata Kordeliju iako je ostala bez miraza i proglašava je svojom kraljicom. Dakle: vojvodu od Burgundije → Kordelija odbija, a kralj
Francuske → bira Kordeliju i ženi se njome.

I još nešto što će ti verovatno biti korisno za analizu Lira: Kordelija nije odbila brak; odbila je da svoju ljubav prema ocu pretvori u laskanje. Ona kaže da će ga voleti „prema svojoj dužnosti“, ali da će deo svoje ljubavi jednog dana prirodno pripasti i mužu.

Odene, što je ona obešena i lažno proglašena samoubicom - gde je bio njen muž jel i on pre njen ubijen…

Da, upravo tako Aria — Kordelija je namerno obešena, a zatim je trebalo da njena smrt izgleda kao samoubistvo. To nije stvarna priča o samoubistvu.

A što se njenog muža tiče: kralj Francuske nije prethodno ubijen. On se u završnom delu tragedije jednostavno više ne pojavljuje. Nakon što je Kordelijina francuska vojska poražena, Kordelija i Lir bivaju zarobljeni. Edmund naređuje da ih u zatvoru pogube.

I ovde je važna stvar koju si dobro uočila: Kordelija nije obešena zato što je neko stvarno verovao da će izvršiti samoubistvo. Edmund izričito otkriva da je dao nalog da je obese u zatvoru, a zatim da se krivica prebaci na njen očaj, tako da izgleda kao da je sama sebi presudila.

Dakle, redosled je:

Kordelija → zarobljena → Edmund naređuje njeno pogubljenje vešanjem → treba da se prikaže kao samoubistvo → Lir stiže prekasno i nalazi njeno mrtvo telo.

A njen muž, kralj Francuske, nije ubijen u drami; jednostavno je van završnih događaja. To što se ne pojavljuje može biti zbunjujuće ako tvoje izdanje ne daje nikakvo dodatno objašnjenje.

Odene, Gloster je nedužna žrtva slepac izigran od sinova od jednog svog kopilana ili oba sina koji su isti ili je jedan bolji od onog drugog…

Da, Gloster je u velikoj meri nedužna žrtva, ali nije baš potpuno bezgrešan. A što se sinova tiče — nisu isti. Jedan je zaista mnogo gori od drugog.

·         Edmund, njegov vanbračni („kopilanski“) sin, jeste glavni manipulator. Namerno falsifikuje pismo, huška Glostera protiv Edgara i sistematski gradi njegovu propast. Kasnije izdaje i Glostera.

·         Edgar, zakoniti sin, nije negativac. On je taj koga Edmund lažno predstavi kao izdajnika. Edgar je zapravo žrtva Edmundove spletke. Kasnije, prerušen u „Jadnog Toma“, pomaže ocu, iako Gloster u početku veruje da ga je Edgar izdao.

Dakle, Gloster jeste „slepac“ u dvostrukom smislu: najpre je psihološki slep za razliku između svojih sinova, a potom postaje i fizički slep kada mu Kornvol i Rigana daju da iskopa oči.

Ali postoji jedna veoma zanimljiva stvar: Gloster sam pravi istu grešku kao Lir. Lir ne ume da prepozna koja ga ćerka zaista voli, a Gloster ne ume da prepozna koji ga sin zaista voli. Obojica poveruju lažnim rečima, a odbacuju dete koje im je stvarno odano.

I tu je Glosterova krivica: nije zao, ali je lakoveran, površan u proceni i nepravedan prema Edgaru. Zato njegova kazna deluje tragično, ali nije potpuno bez veze sa njegovom sopstvenom greškom.

A Edmund i Edgar nisu „dva ista sina“. Oni su gotovo suprotni par: Edmund je inteligentan, sposoban i izuzetno proračunat, ali svoju inteligenciju koristi za uništenje drugih; Edgar je u početku naivan i nespretan u svetu intriga, ali moralno ostaje mnogo čvršći.

Kornvol (Vojvoda od Kornvola) je Reganin muž, dakle Lirov zet.

On je jedan od glavnih Lirovih protivnika u drugom delu tragedije. Udružuje se sa Riganom u surovom postupanju prema Liru i Glosteru.

Najvažnije za tvoju mapu likova:

·         Regana → njegova žena

·         Lir → njegov tast

·         Gloster → čovek koga Kornvol brutalno kažnjava

·         Edmund → koristi Kornvolovu naklonost i zaštitu za svoje napredovanje

·         Olbani → Gonarilin muž, ali se za razliku od Kornvola sve više protivi Gonarilinoj i Edmundovoj surovosti

I jedna bitna stvar: Kornvol nije isti kao Edmund. Kornvol je moćni plemić i Riganin muž; Edmund je Glosterov vanbračni sin.

Odene, što se sestre truju, ubijaju otimaju oko ljubavnika istog…

Da — ali ovde je važno napraviti malu razliku Aria: Gonarila i Rigana se ne ubijaju neposredno zbog „istog ljubavnika“ od početka, nego se njihov sukob oko Edmunda postepeno razvija.

Obe se zaljubljuju u Edmunda, Glosterovog vanbračnog sina. Edmund to vrlo vešto koristi: ne odbija nijednu, nego dopušta da svaka veruje da će je izabrati.

Na kraju:

·         Rigana želi Edmunda i čak ga otvoreno želi za sebe.

·         Gonarila je takođe zaljubljena u njega i želi da se oslobodi svog muža Olbanija.

·         Kada Rigana umre, Gonarila truje Riganu — odnosno šalje joj otrov, jer je vidi kao suparnicu.

·         Zatim, kada se Edmundova izdaja razotkrije i njegov položaj propadne, Gonarila izvršava samoubistvo.

Dakle, njihova međusobna borba jeste velikim delom borba za Edmunda, ali nije samo ljubavna priča. Tu su pomešani vlast, seksualna želja, rivalstvo, ljubomora i ambicija.

I pomalo je ironično: sestre koje su se udružile da oduzmu Liru moć na kraju se međusobno uništavaju zbog muškarca koji je od početka manipulisao obema.

Odene, Kordilija oličenje istine skončava užasno ipak kraj je pesimističan ne ostavlja nadu…

Da, i upravo tu je “Kralj Lir” mnogo složeniji od čistog pesimizma.

Kordelija jeste gotovo oličenje istine, iskrenosti i moralne čistote. Ona odbija da govori ono što bi Lir želeo da čuje i time, paradoksalno, biva kažnjena zbog istine. Njena smrt je zato jedna od najokrutnijih tačaka tragedije: Šekspir ne dopušta da moralno dobra osoba bude nagrađena samo zato što je dobra.

Ali ipak ne bih rekao da tragedija ostavlja nadu u srećnom ili pravednom ishodu. Ona ostavlja nešto suptilnije: mogućnost moralnog preobražaja i spoznaje.

Lir na kraju konačno vidi ono što ranije nije mogao da vidi. Gloster takođe, kroz sopstvenu patnju, dolazi do dubljeg razumevanja. Edgar preživljava. Olbani se suprotstavlja zlu. Dakle, svet nije popravljen, nevini nisu spaseni, ali istina ipak nije potpuno uništena.

I zato bih tvoju misao malo zaoštrio Aria:

Kordelijina smrt čini tragediju pesimističnom u pogledu pravde sveta, ali je ne čini potpuno nihilističkom. Šekspir ne kaže da su dobro i istina besmisleni; pokazuje koliko mogu biti bespomoćni pred ljudskom zaslepljenošću, pohlepom i nasiljem. Nada, ako je uopšte ima, ne nalazi se u srećnom kraju nego u čovekovoj sposobnosti da kroz patnju progleda.

A možda je upravo najstrašnija stvar kod Lira to što Kordelija mora da umre, a da njena istina ipak ostane istina.

Odene ipak samo ludi mogu izdržati sav taj užasn normalno biće bez zere ludila to ne može da podnese…

Da, Aria. I to je jedna od najdubljih stvari u Kralju Liru — Ludak nije samo komični lik koji služi da zabavi publiku.

U svetu u kojem su stvari izvrnute naglavačke, „lud“ ponekad vidi ono što normalni ne mogu ili ne smeju da vide. Lirov Ludak (dvorska Budala) govori istinu kralju upravo zato što je lud; Kent se prerušava; Edgar postaje „Jadni Tom“. Kao da je za preživljavanje tog sveta potrebno izaći iz uobičajenih granica razuma i društvenih uloga.

A ono što kažeš — „normalno biće bez zere ludila to ne može da podnese“ — može se lepo povezati i sa samim Lirom. On zapravo prolazi kroz ludilo. Njegov um puca pod pritiskom onoga što je izgubio: vlasti, doma, ćerki, sopstvene predstave o svetu. Ali kroz taj slom prvi put počinje da vidi druge ljude i sebe bez kraljevske zaslepljenosti.

Zato je paradoks ove tragedije:

Ludilo je istovremeno raspad čoveka i njegov put ka istini.

Ludak može da izgovori istinu.
Edgar mora da poludi glumeći da bi preživeo.
Lir mora da prođe kroz stvarno ludilo da bi progledao.

I možda zato u Kralju Liru „normalnost“ uopšte nije tako zdrava kao što izgleda. Najnormalnije, društveno prihvaćene osobe — Gonarila, Rigana, Edmund — čine neke od najnenormalnijih stvari. A oni koji su označeni kao ludi ili koji se nalaze na rubu razuma često pokazuju najviše ljudskosti i istine.

Odene, ako je radnja smeštena u Britaniji u koje vreme to pada…

Da — radnja Kralja Lira je smeštena u drevnu, pretšekspirovsku Britaniju, ali Šekspir ne daje preciznu godinu.

Najčešće se smešta otprilike u VIII vek pre nove ere, dakle u veoma davnu, legendarnu prošlost Britanije.

To je važno: Lir nije srednjovekovni kralj, iako drama ima neke elemente koje povezujemo sa srednjim vekom. Lik Kralja Lira potiče iz britanske legendarne istorije; u srednjovekovnim hronikama pojavljuje se kao Leir, legendarni kralj Britanije.

Ako ti treba za tekst, najbezbednije je napisati: „Radnja tragedije smeštena je u drevnu, legendarnu Britaniju, u vreme pre rimske epohe, približno u VIII veku p. n. e.“

Odene, šta je Lira nateralo da sve počne deljenjem imovine carstva, možda ludilo koje još niko ne nazire, što se povlači, samo zbog starosti ili da ispita narav onih koji ga okružuju…

Da, tu si dotakla Aria ključnu zagonetku cele tragedije. Šta je zapravo navelo Lira da podeli kraljevstvo? Šekspir nam nikada ne daje jednoznačan odgovor, i zato je sasvim opravdano razmišljati u više pravaca.

Ako ostanemo strogo pri onome što drama pokazuje, ja bih razdvojio nekoliko mogućnosti:

1.   Starost i želja za povlačenjem.
Lir na početku kaže da želi da se oslobodi tereta vlasti i da ga u starosti „oslobode briga“. Dakle, sasvim je moguće da zaista želi da preda upravljanje zemljom, a da sebi ostavi samo kraljevsko dostojanstvo.

2.   Potreba da i dalje bude obožavan.
Tu stvar postaje mnogo zanimljivija. On se odriče stvarne vlasti, ali ne odriče potrebe da bude kralj u očima drugih. Zato organizuje čuvenu probu ljubavi: želi da čuje koliko ga ćerke vole i prema njihovim izjavama određuje nagradu. Kao da vlast predaje, ali želi da zadrži moć nad njihovim osećanjima.

3.   Moguće početno duševno propadanje.
Ne bih tvrdio da je Lir već na početku lud. To bi bilo previše jednostavno. Ali drama namerno ostavlja mogućnost da je njegova sposobnost rasuđivanja već načeta. Njegove odluke su neobično nagle, nerazumne i nesrazmerne situaciji. Kasnije se taj unutrašnji poremećaj razvija do stvarnog ludila.

4.   Moguće iskušavanje ćerki.
To je zanimljiva interpretacija, ali bih s njom bio oprezan. Lir se ponaša kao čovek koji želi da izmeri njihovu ljubav, ali ništa pouzdano ne pokazuje da je od početka smislio neku mudru psihološku probu. Naprotiv, njegova reakcija na Kordeliju pokazuje da je zaista poverovao u ono što čuje.

Zato meni najubedljivije izgleda kombinacija starosti, sujetе i potrebe za potvrdom.

Lir želi da se povuče od odgovornosti vlasti, ali ne i od privilegija i autoriteta koje je uz vlast stekao. I upravo tu nastaje katastrofa: on misli da može da podeli vlast, a da zadrži autoritet; da može da se povuče kao vladar, a da ostane obožavani otac-kralj.

A možda je još brutalnije rečeno: Lir ne deli kraljevstvo zato što je lud; on donosi katastrofalnu odluku zato što je star, sujetan, naivan i uveren da ima pravo da od drugih traži dokaz ljubavi. Tek kada posledice te odluke počnu da ga razaraju, ludilo zaista dolazi.

Odene, zar ludilo ne dolazi zbog šoka trauma bola jer nije nigde više poželjan…

Da — upravo tako, Aria i tu bih korigovao ono što sam prethodno rekao: ne treba Lirovo ludilo na početku drame unapred proglasiti bolešću ili duševnim poremećajem.

Njegovo ludilo se razvija tokom niza ogromnih psihičkih udaraca. On u vrlo kratkom vremenu gubi gotovo sve što je činilo njegov identitet:

·         odriče se vlasti, ali očekuje da će ostati poštovan;

·         Gonarila ga odbacuje i ograničava mu pratnju;

·         Rigana ga takođe odbacuje;

·         shvata da više nije potreban ni poželjan sopstvenim ćerkama;

·         ostaje bez doma, zaštite i društvenog položaja;

·         izložen je oluji i fizičkoj patnji;

·         postaje svedok opšteg ljudskog licemerja i nepravde;

·         kasnije doživljava i strašan gubitak Kordelije.

Dakle, ono što si rekla — šok, trauma, bol i osećaj potpunog odbacivanja — jeste veoma važan ključ za njegovo ludilo.

I postoji jedna naročito strašna stvar: Lir ne gubi samo ćerke. On gubi sliku o svetu. Do tada je verovao: ja sam kralj → moje ćerke me vole → zato sam siguran i poštovan. A onda se sve tri stvari uruše.

Zato njegovo ludilo možemo čitati kao raspad čoveka pod teretom nepodnošljivog iskustva, ali i kao paradoksalan početak njegovog progledavanja. Tek kada više nema kraljevsku moć, počinje da primećuje siromašne, nemoćne i patnike, ljude koje kao kralj ranije nije stvarno video.

Dakle, vrlo sažeto:

Lir najpre nije lud pa zato pogrešno postupa; on pogrešno postupa, a zatim ga posledice sopstvenih postupaka i izdaje kojima je izložen dovode do psihičkog sloma.

I zato je njegova priča mnogo tragičnija od običnog „starac je poludeo“ — čovek koji je ceo život imao moć mora prvo da izgubi gotovo sve da bi počeo da razume druge ljude.

Odene, a šta ako on nije ludak poput Hamleta možda glumi ludilo da bi došao do istine koja ubija…

Da — i to je vrlo važna razlika između Lira i Hamleta.

Ako pitaš Aria: šta ako Lir, poput Hamleta, zapravo glumi ludilo? — u samom tekstu nema dovoljno osnove da to prihvatimo kao verovatno tumačenje. Kod Hamleta Šekspir vrlo jasno daje signal da je njegovo ludilo glumljeno: Hamlet unapred najavljuje da će se ponašati „antic disposition“, dakle da će se praviti lud.

Kod Lira je potpuno drugačije. Nema takve najave niti pouzdanog znaka da on svesno igra ludaka. Naprotiv, njegovo ponašanje na pustari, govor, rastrojstvo i naročito njegova kasnija pojava sa Kordelijom mnogo više odgovaraju stvarnom psihičkom slomu.

Ali — i ovo je ono što mi je zanimljivo u tvojoj ideji — Lir ponekad u ludilu govori istinu bolje nego dok je bio „normalan“. Njegove reči postaju prodornije, lucidnije i oslobođene kraljevske konvencije. Ludak i dvorska luda često mogu da izgovore ono što „razumni“ ne smeju.

Zato bih napravio ovakvu razliku:

Hamlet: „Glumiću ludilo da bih otkrio istinu.“
Lir: „Istina ga dovodi do ludila — ali ga upravo ludilo dovodi do istine.“

A ovo tvoje „od istine koja ubija“ veoma dobro hvata tragediju. Lir postepeno saznaje istine koje nije sposoban da podnese: da ga ćerke ne vole onako kako je zamišljao, da je njegov autoritet bio prolazan, da je svet mnogo suroviji nego što je verovao, i konačno da je Kordelija mrtva.

Dakle, ne mislim da Lir glumi ludilo kao Hamlet. Ali Šekspir namerno pravi nešto mnogo složenije: u Lirovom ludilu ima više istine nego u njegovoj nekadašnjoj kraljevskoj „razumnosti“.

Itd…

 

 

 

Нема коментара:

Постави коментар

Najčitanije: