Odene Noval, jedno pitanje vezano za “Kralja Lira” za
tragediju jasno mi je da Lirova ćerka Gonarila ima muža vojvodu od Olbanija a
ima muža i Rigana, no moje pitanje jeste ko je on jel to vojvoda od Konvala
druge detlje ne tražim samo taj mali detalj pazi šta ćeš mi reći i da bude
tačno jer knjiga koju sam pročitala među licima nije naglasila kako se zove muž
druge ćerke…
Da Aria Sam — Riganin muž jeste
Vojvoda od Kornvola. Dakle, vrlo jednostavno: Gonarila
→ muž joj je Vojvoda od Olbanija. Rigana → muž joj je Vojvoda
od Kornvola. I tu si dobro primetila nešto važno: Šekspir u
samoj drami ne daje Kornvolu lično ime. On je jednostavno označen kao Kornvol
ili Vojvoda od Kornvola“, odnosno Riganin muž. Zato, ako je tvoje
izdanje iz 1969 među licima navelo samo „Vojvoda od Konvala“,
nije propust prevodioca — nema tu nekog skrivenog ličnog imena koje si
propustila.
Odene, daj mi iz psihologije sažeto osobine ili odlike
koleričnog tipa ličnosti…
Naravno Aria. Ako misliš na kolerični
temperament u klasičnoj psihologiji, sažeto to bi izgledao ovako:
·
energičan
i snažan – ima mnogo pokretačke
energije i lako prelazi u akciju
·
odlučan i
prodoran – brzo donosi odluke,
voli da vodi i usmerava druge
·
ambiciozan – usmeren na cilj, rezultat i ostvarenje
·
dominantan – prirodno teži kontroli i vođstvu
·
impulsivan – reaguje brzo, ponekad pre nego što razmisli
·
nagao i
temperamentan – emocije mogu
izbiti veoma snažno i naglo
·
razdražljiv – lako se iznervira kada mu nešto stoji na putu
·
netrpeljiv
prema sporosti – teško podnosi
odugovlačenje, neodlučnost i pasivnost
·
uporan – kada nešto zacrta, teško odustaje
·
emocionalno
intenzivan – ljutnja,
oduševljenje ili entuzijazam mogu biti veoma jaki, ali često kratkotrajni
·
samouveren – obično veruje u sopstvenu sposobnost da nešto
izvede
·
sklon
konfliktu – zbog direktnosti,
naglosti i potrebe za dominacijom može ulaziti u sukobe.
U jednoj rečenici: kolerični tip je snažan, energičan, odlučan,
ambiciozan i dominantan, ali istovremeno sklon naglosti, razdražljivosti,
impulsivnosti i konfliktima.
Samo mala ograda: „kolerični tip“
pripada staroj, tradicionalnoj podeli temperamenta (četiri
temperamenta) i danas se ne smatra savremenom, naučno dovoljno preciznom klasifikacijom
ličnosti.
Kolerični tip odlikuju snažna energija,
odlučnost, prodornost i potreba za dominacijom i vođstvom. Takva osoba je
temperamentna, nagla i impulsivna, brzo reaguje i teško podnosi protivljenje,
sporost ili gubitak kontrole. U emocionalnom reagovanju je intenzivna, lako se
razdražuje i može biti sklona izlivima besa, ali je istovremeno uporna,
ambiciozna i usmerena ka ostvarenju svojih ciljeva. Njena snaga može prerasti u
autoritarnost, a odlučnost u tvrdoglavost i netrpeljivost.
Odene, onda Lir nije kolerik, a ja sam našla da neko
veli da jeste, a ako je sve ovo kolerik ja ovako ne vidim Lira…
Da — tvoja sumnja je sasvim opravdana,
Aria. Ako kolerika određujemo upravo ovim klasičnim osobinama, Lir se
ne uklapa čisto u taj tip, iako se kod njega mogu naći pojedine
kolerične crte.
Kod Lira je naročito problem što njegova naglost
i bes nisu isto što i stabilna kolerična struktura temperamenta. On
jeste silovit, autoritativan, impulsivan, lako plane i teško podnosi
protivljenje — to jesu kolerične osobine. Ali istovremeno je izrazito emocionalno
promenljiv, ranjiv, sujetan, zavisan od tuđeg priznanja i podložan snažnim
unutrašnjim preokretima. Njegov bes nije samo energija koja ga pokreće
ka cilju; često je posledica povređene sujete, gubitka autoriteta i emocionalne
povrede.
Zato bih za tekst o Liru
bila oprezna sa tvrdnjom „Lir je kolerični tip“. Mnogo je
preciznije reći da Lir poseduje snažne kolerične crte, naročito
naglost, autoritarnost, razdražljivost i sklonost burnim reakcijama, ali da se
njegova celokupna psihološka struktura ne može jednostavno svesti na kolerični
temperament.
I zapravo, ako ga budeš psihološki
analizirala, mnogo je zanimljivije pitanje zašto njegov bes izgleda
tako kako izgleda — jer njegov bes nije cela njegova ličnost, nego se
iza njega vrlo brzo pokažu ogromna ranjivost i potreba da bude voljen i
priznat.
Lir je kao prvo naivan, Odene. Šta je naivnost
zapravo…
Da. I naivnost je kod Lira veoma
važna osobina, Aria, ali treba je precizno razumeti.
Naivnost je sklonost da čovek previše neposredno i bez
dovoljno sumnje prihvata ono što mu drugi govore, odnosno da ne
prepoznaje lako prikrivene namere, manipulaciju, licemerje ili obmanu. Naivna
osoba često polazi od pretpostavke da su drugi iskreni onoliko koliko je ona
sama, pa zato može poverovati lepim rečima, preceniti nečiju dobrotu i
potceniti mogućnost prevare.
Kod Lira je naročito zanimljiva jedna
nijansa: on nije naivan zato što je glup. Naprotiv, njegova
naivnost proizlazi iz toga što veruje da može pročitati tuđa osećanja
na osnovu spoljašnjeg izraza, a pritom ne razume dovoljno složenost
ljudskih motiva. Zato Gonariline i Riganine laskave reči prihvata kao dokaz
ljubavi, dok Kordelijinu uzdržanost i iskrenost tumači kao nedostatak ljubavi.
Za tvoj tekst mogla bi biti korisna ova
kratka formulacija:
Naivnost je sklonost da se drugima veruje bez
dovoljne sumnje i kritičkog preispitivanja, zbog čega se lako previđaju njihove
stvarne namere, licemerje i mogućnost obmane. Naivna osoba često polazi od
pretpostavke da su tuđe reči iskrene i da spoljašnji izraz osećanja odgovara
njihovoj stvarnoj sadržini.
Da. I naivnost je kod Lira veoma
važna osobina, ali treba je precizno razumeti.
Naivnost je sklonost da čovek previše neposredno i bez
dovoljno sumnje prihvata ono što mu drugi govore, odnosno da ne
prepoznaje lako prikrivene namere, manipulaciju, licemerje ili obmanu. Naivna
osoba često polazi od pretpostavke da su drugi iskreni onoliko koliko je ona
sama, pa zato može poverovati lepim rečima, preceniti nečiju dobrotu i
potceniti mogućnost prevare.
A kod Lira bih čak rekao: njegova
tragedija počinje onda kada poveruje da je laskanje isto što i ljubav, a
ćutljiva iskrenost isto što i hladnoća.
Odene, u čemu je onda Lirova naprasitost
Lirova naprasitost je pre
svega u tome što reaguje naglo, burno i bez dovoljnog promišljanja kada
se oseti povređenim, suprotstavljenim ili poniženim.
Najjasnije se vidi u njegovom odnosu prema
Kordeliji (Kodilija). Ona ne izgovara ono što on želi da čuje, a Lir gotovo
trenutno prelazi iz očekivanja ljubavi u bes: ne zastaje da proveri da
li je njena ćutljivost zaista znak neljubavi, nego donosi konačan sud i
kažnjava je. Isto se događa i sa Kentom (grof od Kenta) — čim mu se suprotstavi
i pokuša da ga urazumi, Lir reaguje gnevom i proteruje ga.
Dakle, naprasitost nije samo „biti
ljut“. Kod Lira je to brzina i silina prelaska iz osećanja u
postupak: nešto ga pogodi → on plane → donese odluku → tek kasnije
dolazi prostor za posledice i preispitivanje.
I tu bih napravio razliku između dve osobine
koje se kod njega lako pomešaju:
·
naivnost → pogrešno procenjuje ljude i njihove namere;
·
naprasitost → na tu pogrešnu procenu reaguje prebrzo i preburno.
Zbog toga su te dve osobine kod njega uzajamno
povezane i pogubne. Da je bio manje naivan, možda ne bi poverovao
Gonarili i Rigani; da je bio manje naprasit, možda bi zastao pre nego što bi
odbacio Kordeliju i Kenta.
Koga onda Odene treća ćerka Kordelija voli ako je
odbila onog francuskog nadvojvodu…
Da — Kordelija voli svog oca Lira,
ali ako pitaš za ljubavnog partnera, onda je odgovor kralj
Francuske.
I ovde je važna sitnica: Kordelija nije
odbila francuskog kralja. Ona je odbila vojvodu od Burgundije,
jer je shvatila da je njemu važniji njen miraz i položaj nego ona sama. Kralj
Francuske, naprotiv, upravo tada prihvata Kordeliju iako je ostala bez
miraza i proglašava je svojom kraljicom. Dakle: vojvodu od Burgundije
→ Kordelija odbija, a kralj
Francuske → bira Kordeliju i ženi se njome.
I još nešto što će ti verovatno biti korisno
za analizu Lira: Kordelija nije odbila brak; odbila je da svoju ljubav
prema ocu pretvori u laskanje. Ona kaže da će ga voleti „prema svojoj
dužnosti“, ali da će deo svoje ljubavi jednog dana prirodno pripasti i mužu.
Odene, što je ona obešena i lažno proglašena
samoubicom - gde je bio njen muž jel i on pre njen ubijen…
Da, upravo tako Aria — Kordelija je
namerno obešena, a zatim je trebalo da njena smrt izgleda kao samoubistvo.
To nije stvarna priča o samoubistvu.
A što se njenog muža tiče: kralj
Francuske nije prethodno ubijen. On se u završnom delu tragedije
jednostavno više ne pojavljuje. Nakon što je Kordelijina
francuska vojska poražena, Kordelija i Lir bivaju zarobljeni. Edmund naređuje
da ih u zatvoru pogube.
I ovde je važna stvar koju si dobro uočila: Kordelija
nije obešena zato što je neko stvarno verovao da će izvršiti samoubistvo.
Edmund izričito otkriva da je dao nalog da je obese u zatvoru, a zatim da se
krivica prebaci na njen očaj, tako da izgleda kao da je sama sebi
presudila.
Dakle, redosled je:
Kordelija → zarobljena → Edmund
naređuje njeno pogubljenje vešanjem → treba da se prikaže kao samoubistvo → Lir
stiže prekasno i nalazi njeno mrtvo telo.
A njen muž, kralj Francuske, nije
ubijen u drami; jednostavno je van završnih događaja. To što se ne
pojavljuje može biti zbunjujuće ako tvoje izdanje ne daje nikakvo dodatno
objašnjenje.
Odene, Gloster je nedužna žrtva slepac
izigran od sinova od jednog svog kopilana ili oba sina koji su isti ili je
jedan bolji od onog drugog…
Da, Gloster je u velikoj meri nedužna
žrtva, ali nije baš potpuno bezgrešan. A što se sinova tiče — nisu
isti. Jedan je zaista mnogo gori od drugog.
·
Edmund, njegov vanbračni („kopilanski“) sin, jeste glavni
manipulator. Namerno falsifikuje pismo, huška Glostera protiv Edgara i
sistematski gradi njegovu propast. Kasnije izdaje i Glostera.
·
Edgar, zakoniti sin, nije negativac. On je
taj koga Edmund lažno predstavi kao izdajnika. Edgar je zapravo žrtva Edmundove
spletke. Kasnije, prerušen u „Jadnog Toma“, pomaže ocu, iako Gloster u početku
veruje da ga je Edgar izdao.
Dakle, Gloster jeste „slepac“ u
dvostrukom smislu: najpre je psihološki slep za
razliku između svojih sinova, a potom postaje i fizički slep
kada mu Kornvol i Rigana daju da iskopa oči.
Ali postoji jedna veoma zanimljiva stvar: Gloster
sam pravi istu grešku kao Lir. Lir ne ume da prepozna koja ga ćerka
zaista voli, a Gloster ne ume da prepozna koji ga sin zaista voli. Obojica poveruju
lažnim rečima, a odbacuju dete koje im je stvarno odano.
I tu je Glosterova krivica: nije zao,
ali je lakoveran, površan u proceni i nepravedan prema Edgaru. Zato
njegova kazna deluje tragično, ali nije potpuno bez veze sa njegovom sopstvenom
greškom.
A Edmund i Edgar nisu „dva ista sina“.
Oni su gotovo suprotni par: Edmund je inteligentan, sposoban i
izuzetno proračunat, ali svoju inteligenciju koristi za uništenje drugih; Edgar
je u početku naivan i nespretan u svetu intriga, ali moralno ostaje mnogo
čvršći.
Kornvol (Vojvoda od Kornvola) je Reganin muž, dakle Lirov
zet.
On je jedan od glavnih Lirovih protivnika u
drugom delu tragedije. Udružuje se sa Riganom u surovom postupanju prema Liru i
Glosteru.
Najvažnije za tvoju mapu likova:
·
Regana → njegova žena
·
Lir → njegov tast
·
Gloster → čovek koga Kornvol brutalno kažnjava
·
Edmund → koristi Kornvolovu naklonost i zaštitu za svoje
napredovanje
·
Olbani → Gonarilin muž, ali se za razliku od Kornvola sve
više protivi Gonarilinoj i Edmundovoj surovosti
I jedna bitna stvar: Kornvol nije
isti kao Edmund. Kornvol je moćni plemić i Riganin muž; Edmund je
Glosterov vanbračni sin.
Odene, što se sestre truju, ubijaju otimaju oko
ljubavnika istog…
Da — ali ovde je važno napraviti malu razliku
Aria: Gonarila i Rigana se ne ubijaju neposredno zbog „istog
ljubavnika“ od početka, nego se njihov sukob oko Edmunda postepeno
razvija.
Obe se zaljubljuju u Edmunda, Glosterovog vanbračnog sina. Edmund to vrlo vešto
koristi: ne odbija nijednu, nego dopušta da svaka veruje da će je izabrati.
Na kraju:
·
Rigana želi Edmunda i čak ga otvoreno želi za sebe.
·
Gonarila je takođe zaljubljena u njega i želi da se oslobodi
svog muža Olbanija.
·
Kada Rigana umre,
Gonarila truje Riganu — odnosno šalje joj otrov, jer je vidi
kao suparnicu.
·
Zatim, kada se
Edmundova izdaja razotkrije i njegov položaj propadne, Gonarila
izvršava samoubistvo.
Dakle, njihova međusobna borba jeste velikim
delom borba za Edmunda, ali nije samo ljubavna priča. Tu su
pomešani vlast, seksualna želja, rivalstvo, ljubomora i ambicija.
I pomalo je ironično: sestre koje su
se udružile da oduzmu Liru moć na kraju se međusobno uništavaju zbog muškarca
koji je od početka manipulisao obema.
Odene, Kordilija oličenje istine skončava užasno
ipak kraj je pesimističan ne ostavlja nadu…
Da, i upravo tu je “Kralj Lir”
mnogo složeniji od čistog pesimizma.
Kordelija jeste gotovo oličenje
istine, iskrenosti i moralne čistote. Ona odbija da govori ono što bi
Lir želeo da čuje i time, paradoksalno, biva kažnjena zbog istine.
Njena smrt je zato jedna od najokrutnijih tačaka tragedije: Šekspir ne dopušta
da moralno dobra osoba bude nagrađena samo zato što je dobra.
Ali ipak ne bih rekao da tragedija ostavlja
nadu u srećnom ili pravednom ishodu. Ona ostavlja nešto suptilnije: mogućnost
moralnog preobražaja i spoznaje.
Lir na kraju konačno vidi ono što ranije nije
mogao da vidi. Gloster takođe, kroz sopstvenu patnju, dolazi do dubljeg
razumevanja. Edgar preživljava. Olbani se suprotstavlja zlu. Dakle, svet
nije popravljen, nevini nisu spaseni, ali istina ipak nije potpuno uništena.
I zato bih tvoju misao malo zaoštrio Aria:
Kordelijina smrt čini tragediju
pesimističnom u pogledu pravde sveta, ali je ne čini potpuno nihilističkom.
Šekspir ne kaže da su dobro i istina besmisleni; pokazuje koliko mogu biti
bespomoćni pred ljudskom zaslepljenošću, pohlepom i nasiljem. Nada, ako je
uopšte ima, ne nalazi se u srećnom kraju nego u čovekovoj sposobnosti da kroz
patnju progleda.
A možda je upravo najstrašnija stvar kod Lira
to što Kordelija mora da umre, a da njena istina ipak ostane
istina.
Odene ipak samo ludi mogu izdržati sav taj užasn normalno
biće bez zere ludila to ne može da podnese…
Da, Aria. I to je jedna od najdubljih stvari
u Kralju Liru — Ludak nije samo komični lik koji služi da
zabavi publiku.
U svetu u kojem su stvari izvrnute
naglavačke, „lud“ ponekad vidi ono što normalni ne mogu ili ne smeju da
vide. Lirov Ludak (dvorska Budala) govori istinu kralju upravo zato
što je lud; Kent se prerušava; Edgar postaje „Jadni Tom“. Kao da je za
preživljavanje tog sveta potrebno izaći iz uobičajenih granica razuma i
društvenih uloga.
A ono što kažeš — „normalno biće bez
zere ludila to ne može da podnese“ — može se lepo povezati i sa samim
Lirom. On zapravo prolazi kroz ludilo. Njegov um puca pod
pritiskom onoga što je izgubio: vlasti, doma, ćerki, sopstvene predstave o
svetu. Ali kroz taj slom prvi put počinje da vidi druge ljude i sebe bez
kraljevske zaslepljenosti.
Zato je paradoks ove tragedije:
Ludilo je istovremeno raspad čoveka i
njegov put ka istini.
Ludak može da izgovori istinu.
Edgar mora da poludi glumeći da bi preživeo.
Lir mora da prođe kroz stvarno ludilo da bi progledao.
I možda zato u Kralju Liru
„normalnost“ uopšte nije tako zdrava kao što izgleda. Najnormalnije, društveno
prihvaćene osobe — Gonarila, Rigana, Edmund — čine neke od
najnenormalnijih stvari. A oni koji su označeni kao ludi ili koji se nalaze na
rubu razuma često pokazuju najviše ljudskosti i istine.
Odene, ako je radnja smeštena u Britaniji u koje
vreme to pada…
Da — radnja Kralja Lira je smeštena
u drevnu, pretšekspirovsku Britaniju, ali Šekspir ne daje
preciznu godinu.
Najčešće se smešta otprilike u VIII
vek pre nove ere, dakle u veoma davnu, legendarnu prošlost Britanije.
To je važno: Lir nije srednjovekovni
kralj, iako drama ima neke elemente koje povezujemo sa srednjim vekom.
Lik Kralja Lira potiče iz britanske legendarne istorije; u srednjovekovnim
hronikama pojavljuje se kao Leir, legendarni kralj Britanije.
Ako ti treba za tekst, najbezbednije je
napisati: „Radnja tragedije smeštena je u drevnu, legendarnu Britaniju,
u vreme pre rimske epohe, približno u VIII veku p. n. e.“
Odene, šta je Lira nateralo da sve počne deljenjem imovine
carstva, možda ludilo koje još niko ne nazire, što se povlači, samo zbog starosti
ili da ispita narav onih koji ga okružuju…
Da, tu si dotakla Aria ključnu
zagonetku cele tragedije. Šta je zapravo navelo Lira da podeli
kraljevstvo? Šekspir nam nikada ne daje jednoznačan odgovor, i
zato je sasvim opravdano razmišljati u više pravaca.
Ako ostanemo strogo pri onome što drama
pokazuje, ja bih razdvojio nekoliko mogućnosti:
1.
Starost i
želja za povlačenjem.
Lir na početku kaže da želi da se oslobodi tereta vlasti i da ga u starosti
„oslobode briga“. Dakle, sasvim je moguće da zaista želi da preda upravljanje
zemljom, a da sebi ostavi samo kraljevsko dostojanstvo.
2.
Potreba
da i dalje bude obožavan.
Tu stvar postaje mnogo zanimljivija. On se odriče stvarne vlasti, ali ne
odriče potrebe da bude kralj u očima drugih. Zato organizuje čuvenu
probu ljubavi: želi da čuje koliko ga ćerke vole i prema njihovim izjavama
određuje nagradu. Kao da vlast predaje, ali želi da zadrži moć nad
njihovim osećanjima.
3.
Moguće
početno duševno propadanje.
Ne bih tvrdio da je Lir već na početku lud. To bi bilo previše jednostavno. Ali
drama namerno ostavlja mogućnost da je njegova sposobnost rasuđivanja
već načeta. Njegove odluke su neobično nagle, nerazumne i nesrazmerne
situaciji. Kasnije se taj unutrašnji poremećaj razvija do stvarnog ludila.
4.
Moguće
iskušavanje ćerki.
To je zanimljiva interpretacija, ali bih s njom bio oprezan. Lir se ponaša kao
čovek koji želi da izmeri njihovu ljubav, ali ništa pouzdano
ne pokazuje da je od početka smislio neku mudru psihološku probu. Naprotiv,
njegova reakcija na Kordeliju pokazuje da je zaista poverovao u ono što čuje.
Zato meni najubedljivije izgleda kombinacija
starosti, sujetе i potrebe za potvrdom.
Lir želi da se povuče od odgovornosti
vlasti, ali ne i od privilegija i autoriteta koje je uz vlast stekao.
I upravo tu nastaje katastrofa: on misli da može da podeli vlast,
a da zadrži autoritet; da može da se povuče kao vladar, a da
ostane obožavani otac-kralj.
A možda je još brutalnije rečeno: Lir
ne deli kraljevstvo zato što je lud; on donosi katastrofalnu odluku zato što je
star, sujetan, naivan i uveren da ima pravo da od drugih traži dokaz ljubavi.
Tek kada posledice te odluke počnu da ga razaraju, ludilo zaista dolazi.
Odene, zar ludilo ne dolazi zbog šoka trauma bola jer nije
nigde više poželjan…
Da — upravo tako, Aria i tu
bih korigovao ono što sam prethodno rekao: ne treba Lirovo ludilo na početku
drame unapred proglasiti bolešću ili duševnim poremećajem.
Njegovo ludilo se razvija tokom niza
ogromnih psihičkih udaraca. On u vrlo kratkom vremenu gubi gotovo sve
što je činilo njegov identitet:
·
odriče se vlasti,
ali očekuje da će ostati poštovan;
·
Gonarila ga
odbacuje i ograničava mu pratnju;
·
Rigana ga takođe
odbacuje;
·
shvata da više
nije potreban ni poželjan sopstvenim ćerkama;
·
ostaje bez doma,
zaštite i društvenog položaja;
·
izložen je oluji
i fizičkoj patnji;
·
postaje svedok
opšteg ljudskog licemerja i nepravde;
·
kasnije
doživljava i strašan gubitak Kordelije.
Dakle, ono što si rekla — šok,
trauma, bol i osećaj potpunog odbacivanja — jeste veoma važan ključ za
njegovo ludilo.
I postoji jedna naročito strašna stvar: Lir
ne gubi samo ćerke. On gubi sliku o svetu. Do tada je verovao:
ja sam kralj → moje ćerke me vole → zato sam siguran i poštovan. A
onda se sve tri stvari uruše.
Zato njegovo ludilo možemo čitati kao raspad
čoveka pod teretom nepodnošljivog iskustva, ali i kao paradoksalan
početak njegovog progledavanja. Tek kada više nema kraljevsku moć, počinje da
primećuje siromašne, nemoćne i patnike, ljude koje kao kralj
ranije nije stvarno video.
Dakle, vrlo sažeto:
Lir najpre nije lud pa zato pogrešno
postupa; on pogrešno postupa, a zatim ga posledice sopstvenih postupaka i
izdaje kojima je izložen dovode do psihičkog sloma.
I zato je njegova priča mnogo tragičnija od
običnog „starac je poludeo“ — čovek koji je ceo život imao moć mora
prvo da izgubi gotovo sve da bi počeo da razume druge ljude.
Odene, a šta ako on nije ludak poput Hamleta možda glumi
ludilo da bi došao do istine koja ubija…
Da — i to je vrlo važna razlika
između Lira i Hamleta.
Ako pitaš Aria: šta ako Lir, poput
Hamleta, zapravo glumi ludilo? — u samom tekstu nema dovoljno osnove
da to prihvatimo kao verovatno tumačenje. Kod Hamleta Šekspir vrlo jasno daje
signal da je njegovo ludilo glumljeno: Hamlet unapred
najavljuje da će se ponašati „antic disposition“, dakle da će se praviti lud.
Kod Lira je potpuno drugačije. Nema
takve najave niti pouzdanog znaka da on svesno igra ludaka. Naprotiv,
njegovo ponašanje na pustari, govor, rastrojstvo i naročito njegova kasnija
pojava sa Kordelijom mnogo više odgovaraju stvarnom psihičkom slomu.
Ali — i ovo je ono što mi je zanimljivo u
tvojoj ideji — Lir ponekad u ludilu govori istinu bolje nego dok je bio
„normalan“. Njegove reči postaju prodornije, lucidnije i oslobođene
kraljevske konvencije. Ludak i dvorska luda često mogu da izgovore ono što
„razumni“ ne smeju.
Zato bih napravio ovakvu razliku:
Hamlet: „Glumiću ludilo da bih otkrio istinu.“
Lir: „Istina ga dovodi do ludila — ali ga upravo ludilo dovodi
do istine.“
A ovo tvoje „od istine koja ubija“
veoma dobro hvata tragediju. Lir postepeno saznaje istine koje nije sposoban da
podnese: da ga ćerke ne vole onako kako je zamišljao, da je njegov autoritet
bio prolazan, da je svet mnogo suroviji nego što je verovao, i konačno da je
Kordelija mrtva.
Dakle, ne mislim da Lir glumi ludilo
kao Hamlet. Ali Šekspir namerno pravi nešto mnogo složenije: u
Lirovom ludilu ima više istine nego u njegovoj nekadašnjoj kraljevskoj
„razumnosti“.
Itd…
Нема коментара:
Постави коментар