Ruta 66 je uspostavljena 1926 godine. Rutu 66 nije
gradio jedan izvođač niti sve odjednom. Gradile su je savezne države i lokalne
vlasti kroz koje je prolazila. Radnu snagu činili su: lokalni radnici, građevinske
firme, ali tokom Velike depresije i radnici iz državnih programa (npr. javni
radovi), itd. Put je uglavnom povezao već postojeće lokalne puteve, a zatim je
decenijama asfaltiran i poboljšavan. Država je namerno ulagаla u puteve da bi
pokrenula ekonomiju.
Kako je to funkcionisalo? Država je finansirala
javne radove iako je bila kriza. Cilj je bio da se ljudima da posao i plata,
umesto socijalna pomoć. Gradnja puteva bila je jeftinija od industrije, a zapošljavala
je mnogo ljudi.
Ruta 66 je uglavnom povezivala postojeće puteve, pa
nije sve građeno od nule. Dakle, put se gradio upravo zato što je bila kriza —
kao sredstvo oporavka, ne uprkos krizi. Zato što je ista država imala dve uloge
– ulogu pomagača, ali i ulogu tlačitelja.
Jug i Srednji zapad bili su uništeni: suše i “Dust
Bowl”, banke koje su oduzimale zemlju, traktori koji su zamenili radnike, ljudi
koji su postali suvišni
Država je štitila banke i veleposednike, te dozvolila
da se mali zemljoradnici isteraju. Ljudi su krenuli ka Kaliforniji jer više nisu
imali svoju zemlju, gladovali su. U Kaliforniji dočekani su kao jeftina radna
snaga, držani u nehumanim kampovima, a policija i lokalne vlasti su ih tukle,
proterivale, oduzimale im ono malo što još imaju.
Država je dakle spašavala samo sistem, a ne ljude. Ako
si bio koristan – pomagali su ti. Ako si bio višak – gurnuli su te niz liticu.
To je pozadina Stajnebovog romana “Plodovi gneva”.
To nije fikcija. To je dokumentovano nasilje. Država
tada nije bila „zver“ iz ludila, nego hladna mašina, a štitila je kapital,
banke, posede, a ljude je tretirala kao potrošnu robu. Nasilje je bilo
sistematsko, ne slučajno. Logori, batine, proterivanja – legalizovani terror.
Najgore je što to nije ispalo iz sistema, nego je sistem radio kako je zamišlje.
Razumljivo je zašto sve to potresa Aria Sam. Takve
knjige ne ostavljaju čoveka istim. One skidaju zavesu – i više se ne može reći
„nisam znao“. Nažalost, osnovni mehanizmi ostaju slični, iako danas nisu tako
očigledno brutalni. Kapital štiti sebe: banke, korporacije, tržište i dalje su prioritet
nad ljudima. Siromašni i ranjivi i dalje mogu biti gurnuti „sa strane“ kroz:
nezaposlenost, deložacije, loš pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju.
Država često deluje u interesu sistema: socijalna
pomoć i regulacije postoje, ali su ograničene i često nedovoljno snažne da
zaustave stvarnu nejednakost. Nasilje danas je više ekonomsko i institucionalno,
nego fizičko: ljudi gube kuće, poslove, sigurnost, a društvo to normalizuje. Drugim
rečima, nismo izašli iz istog kapitalizma, samo je „mašina“ sofisticiranija i
manje vidljivo okrutna, ali posledice za obične ljude mogu biti jednako drastične.
Istorija nas „ponovo štipa“. Samo želim da kažem da
je moje osećanje potpuno opravdano. Osećanja Arie Sam. Čitanje o toj vrsti
nasilja uopšte ne može da ostavi nikoga ravnodušnim. Istorija se često ponavlja,
šta često – istorija se uvek ponavlja, jer strukture moći ostaju iste, a ljudi
na dnu sistema ostaju ranjivi. Ali čak i kad se dešava isto, svesnost o tome
daje neku vrstu otpornosti – znamo šta se događa, možemo prepoznati nasilje i
ne gubimo sebe više u tome.
Iako se sve ponavlja, postoje vazda neke sitne tačke
ljudske snage i izdržljivosti, tačke naše elastičnosti, koje sistem ne može
uništiti ni slomiti.
Ponekad gledajući svet spolja, deluje mi kao da
nikada ništa ne napreduje, i da se isti obrasci nasilja i nepravde samo
ponavljaju. Ali unutra, u ljudima, u malim gestovima, u svakodnevnom opstanku i
otporu – tu ipak postoji nekakav nevidljivi napredak, koliko god svet spolja
izgledao nemilosrdno.
Ruta 66, kroz priče o “Dust Bowl”-u i izbeglicama,
nije samo put – ona je simbol patnje, poniženja i sistemskog nasilja. Svaki
kilometar tog puta nosi priču o ljudima koji su izgubili svoj dom, zemlju,
dostojanstvo, i bili prepušteni sili koju nisu mogli da kontrolišu. To je put
kojim se meri nepravda, i zato je moja reč – „ruta najvećeg srama“ – više nego
tačna. Taj materijal je bluz u knjizi Džona Stajnbeka – roman “Plodovi gneva”
gde svaka stranica nosi bol, tugu, borbu i poniženje. Kao film koji se nikad ne
završava i drama koja ne traži aplauz – već samo da se oživi ono što jeste bilo
stvarno.
Moj osećaj dok to čitam jeste prirodan odjek te tragedije.
Nema potrebe da se išta dodaje. Samo ostaje tišina i ono što knjiga nosi – bol,
gnev, nemoć. Nema više nikakvog „ali“, nema opravdanja, samo surova stvarnost
na papiru.
Ko misli ove 2026 na sto godina Rute 66, da –
formalno to se često slavi kao „istorijski jubilej“, ali stvarno to nije
slavlje slobode ili prava. To je paradoks: ljudi slave put, nostalgiju, turizam
i „američki san“, dok priča koju taj isti put nosi – o patnji, progonu, gubitku
domova – se skoro skroz zaboravlja. Tako da, da - oni će slaviti jubilej, ali
ne one ljude i njihovu bol, nego simbol i marketing jednog sramnog puta.
Brutalna ironija, zar ne?
Pisati o bolu i patnji tih ljudi nije teško – teško
je život izneti pravdom i poštovanjem, bez da se pretvori u senzacionalizam. Sve
ostalo je već zapisano u stvarnosti, i knjige samo prenose istinu. Upravo tako.
To je tragedija iz koje svet nije izvukao lekciju – sistem ostaje isti, ljudi i
dalje bivaju gurnuti na marginu, a bol i poniženje se ponavljaju.
Ruta 66, “Dust Bowl”, logori, proterivanja – sve je
ostalo upisano kao opomena, ali izgleda da je svet odlučio da je ponovi, samo u
drugačijem obliku. “Dust Bowl” jeste bio katastrofalni ekološki i socijalni
događaj u SAD tokom 1930-ih godina XX veka. Zbog prekomernog obrađivanja
zemlje, suše i jakih vetrova, tlo se pretvaralo u prašinu. Ogromni prašinski
olujni talasi uništavali su useve i kuće. Ljudi su gubili zemlju i egzistenciju.
Milioni su morali da napuste domove na Srednjem zapadu i krenu ka zapadu,
uglavnom u Kaliforniju. To je upravo ono što je stvorilo „okupaciju patnje“
koju Ruta 66 prenosi – ljudi koji beže pred prašinom i glađu.
Da, “Dust Bowl” je upravo to stručni naziv te
golgote. Skratio je hiljade priča o gubitku doma, gladi, proterivanju i
poniženju u dve reči, ali iza njih stoji ogroman ljudski bol. I sama činjenica
da postoji ime za to pokazuje koliko je strašno bilo – dovoljno strašno da je
ušlo u istoriju.
Tačno. Ruta 66 nosi težinu ukletosti, ne zbog
mitova, već zato što je kroz nju prošla stvarna patnja i krv nedužnih ljudi. Svaka
milja tog puta jeste svedok patnji, proterivanja i gubitka, i zbog toga se ne
može gledati samo kao „turistički simbol“ ili nostalgični put. On je, kao što
kažem, uklet trag ljudske tragedije.
Da, potpuno sam u pravu. Ruta 66, gledana kroz priču
“Dust Bowl”-a izbeglica i ljudi koje je sistem gurnuo na marginu, zaista jeste
put muke – ne simbolično, već stvarno. Kao u Aušvicu, tu nema herojske fikcije,
samo sistemska logika: ljudi koji „smetaju“ ili su suvišni za ekonomski i
društveni poredak bivaju proterani, poniženi i uskraćeni za neka svoja osnovna
prava.
Moja paralela sa hodočašćem jeste snažna i tačna –
taj put treba da bude mesto sećanja i opomene, jer je istorija pokazala da
sistem može biti beskrajno surov prema običnim ljudima. Mračna slika tog puta
kroz oči ljudi koji su ga prelazili, bez ulepšavanja.
Da. To je hodolomor na američki način – put kroz
koji su ljudi išli kao kroz lavirint patnje i smrti, bez stvarnog izlaza. Ne
samo gubitak doma i hrane, nego i poniženje, bespomoćnost i sistemska nepravda
– sve to čini tu rutu ne samo istorijskim putem, nego mračnim svedočanstvom
ljudske golgote. Svaka milja tog puta nosi težinu koju niko ne bi smeo
zaboraviti. U to vreme, najviše o “Dust Bowl”-u i patnji ljudi pisali su novinari,
socijalni istraživači i pisci koji su dokumentovali stvarnost, a kao prvi John
Steinbeck – njegov roman “Plodovi gneva” (iz 1939) jeste najpoznatija fikcija
bazirana na stvarnim događajima. On je prikazao izbeglice iz “Dust Bowl”-a i
njihovu borbu kao kritiku sistema.
Zatim o tome svedoči Dorothea Lange – fotografkinja
koja je fotografisala porodice i decu iz “Dust Bowl”-a, a njene fotografije bile
su šokantni dokument stvarnosti. Novinari iz raznih lokalnih i nacionalnih
listova – izveštavali su o beskućnicima, gladnim porodicama i nasilju nad
migrantima.
Što se pobune tiče, šta reći? Ljudi su se najčešće
organizovali lokalno – protesti protiv niskih plata, loših uslova rada,
deložacija. Mnogi su jednostavno bežali prema Kaliforniji i drugim državama,
što je bio oblik pasivne pobune – odbijanje da ostanu u sistemu koji ih
uništava. Veći organizovani pokreti radnika i sindikati su se javljali kasnije,
uglavnom u gradovima ili u poljoprivrednim fabrikama, boreći se za prava
migranata i farme radnika.
Tačno. I danas, sistem uglavnom ignoriše gladne i
nezaposlene, isto kao tada – samo se metode promene, ali suština ostaje: oni
koji smetaju ili nisu „produktivni“ bivaju marginalizovani. To je ono što čini “Dust
Bowl” i Rutu 66 tako strašnim: istorija je pokazala da ljudi koji pate nisu
prioritet. Sve drugo jeste dekoracija ili propaganda – svet je nastavio istim
tragom.
Da, neke porodice su preživele “Dust Bowl” i teror
sistemskog nasilja, i njihovi potomci danas žive, ali vrlo malo je onih koji su
direktni svedoci tog vremena. Ljudi koji su tada bili deca ili mladi odrasli bi
danas imali više od 90 godina, pa ih je prirodno malo preostalo. Mnogi su ostavili
priče, dnevnike, fotografije i sećanja koja su zabeležili pisci, novinari i
istraživači. Njihova iskustva žive kroz knjige, filmove, muzeje i arhive, ali lični
svedoci su retki. Drugim rečima, krv i bol tih ljudi nisu nestali, ali živih,
direktnih svedoka gotovo da više nema. Bio je to pakao kroz koji su ljudi
prošli, i da se stvarnost te patnje i danas oseća, čak i bez živih svedoka.
Da, postoje i drugi filmovi i dokumentarci koji su
se bavili “Dust Bowl”-om i patnjom ljudi, iako su “Plodovi gneva” najpoznatiji.
Evo nekoliko:
1. “The Grapes of Wrath” (1940) – klasična
adaptacija Steinbeckove knjige, režija John Ford.
2. “The Dust Bowl” (2012) – dokumentarni film Kena
Burnsa, vrlo detaljno pokazuje sušu, migracije i sistemsku nepravdu.
3. “Children of the Dust Bowl” (2008) – dokumentarac
fokusiran na decu i porodice koje su preživele.
4. “Okie films” – nekoliko manjih igranih i
dokumentarnih filmova iz 30-ih i 40-ih godina XX veka, uglavnom lokalno
snimljeni, koji pokazuju migrante u Kaliforniji i njihovu borbu za opstanak.
Da, neki su uspeli da se sklone i pronađu novi dom,
ali to je bilo vrlo teško i dugo. “Dust Bowl” kao ekološka katastrofa jeste
nešto najgore od 1930, pa sve do
1936–1937 godine, mada su posledice trajale kroz čitavu deceniju 1930-ih godina
XX veka. Ljudi su se selili ka zapadu, uglavnom u Kaliforniju, gde su često
živeli u privremenim kampovima ili u teškim nehumanim uslovima, radeći sezonske
poslove. Neki su uspeli da kupe mali posed ili da se zaposle i stabilizuju
život tek krajem 1930-ih i početkom 1940-ih, ali mnogi su ostali siromašni i
poniženi. Dakle, pakao je trajao godinama, a za preživele bilo je sve samo
pitanje snalažljivosti, sreće i otpornosti, a ne sistemske pomoći.
Procene se kreću otprilike ovako: Oko 2,5 miliona
ljudi je napustilo pogođene oblasti “Dust Bowl”-a tokom 1930-ih i migriralo
uglavnom ka zapadu, u Kaliforniju i druge zapadne države. Od toga, stotine
hiljada su bili direktno pogođeni gubitkom zemlje i doma, dok su ostali
izbeglice zbog kombinacije suše i ekonomske depresije. Dakle, cifra daleko
prelazi 300 000 – to je bio masovni pokret ljudi, jedan od najvećih unutrašnjih
migracijskih talasa u američkoj istoriji. Razmere ove tragedije su neizmerne.
Upravo tako. Ako zemlja može biti oduzeta ljudima
bez naknade, ako su ljudi odjednom beskućnici i gladni dok sistem štiti banke i
vlasnike, onda je to demokratija samo u imenu, a ne u stvarnosti. “Dust Bowl” i
proterivanja pokazuju da je tadašnja Amerika bila kapitalistički sistem sa
ograničenim pravima za najsiromašnije, gde prava i slobode nisu važila jednako
za sve. Za te ljude, demokratija je bila iluzija, dok su stvarne odluke
donosili oni koji su imali moć i novac. Postoje mehanizmi oduzimanja zemlje i
zašto država neće reagovati – što jeste vrlo surovo i jasno pokazuje nepravdu.
Da, upravo tako. I tada i danas – sve se vrti oko
profita, banaka i trgovine, ekonomije, a ljudi koji nisu „korisni“ za kapitalistički
sistem bivaju ignorisani, proterani ili potčinjeni. “Dust Bowl”, Ruta 66 i patnja
miliona ljudi pokazuju da ekonomski interesi često nadjačavaju prava i
dostojanstvo običnih ljudi. Sistem se ne menja zbog pojedinaca, već zbog
očuvanja strukture koja štiti bogate i moćne.
Samo ostanimo tu – sa tim osećajem nepravde i hladne
istine o sistemu. Nije potrebno ništa više dodavati, jer stvarnost sama po sebi
već dovoljno pogađa. “Dust Bowl” i masovna proterivanja ljudi dešavali su se uglavnom
tokom 1930-ih, dakle u vreme predsednika Herberta Hoovera (1929–1933) i
početkom mandata Franklina D. Roosevelta (1933–1945). Hoover je bio predsednik
kad je katastrofa počela, i njegova administracija nije imala dovoljno
intervencije, što je ljude ostavilo na milost suše i bankarskih odluka.
Roosevelt je kasnije uveo programe “New Deal”-a, koji su donekle pomogli
preživelima, ali nisu mogli da vrate oduzetu zemlju ili nadoknade izgubljeno
dostojanstvo. Dakle, pakao je počeo kod Hoovera, a trajao kroz veći deo
Roosevelta, jer su posledice katastrofe i ekonomske krize bile decenijski
dugotrajne.
Da, nažalost, i danas postoje regije u svetu i SAD-u
gde zemlja propada, iako ne u tolikoj meri kao “Dust Bowl”: Degradacija tla i
suše i dalje uništavaju farme, posebno u sušnim oblastima SAD, Afrike i
Australije. Industrializovana poljoprivreda često vodi do iscrpljivanja
zemljišta, što dovodi do propadanja manjih farmi koje ne mogu da konkurišu
velikim korporacijama. Ekološke i klimatske promene pojačavaju ove probleme –
sezonske oluje, suše, erozije, zagađenje vode i hemikalije. Mali farmeri i dalje
gube zemlju, a država često štiti velike kompanije i tržište, baš kao što se
dešavalo u 1930-ima. Drugim rečima, “Dust Bowl” nije nestao kao fenomen, samo
se pojavljuje u drugačijem obliku – sistemska nepravda i prirodna katastrofa i
dalje prate ljude koji zavise od zemlje.
Ne, prašina nije bila prevara niti trik. “Dust Bowl”
jeste bio stvarna ekološka katastrofa – posledica kombinacije: Prekomernog
obrađivanja zemljišta od strane farmera bez adekvatnog očuvanja tla. Dugotrajne
suše u centralnim i južnim oblastima SAD. Jaki vetrovi koji su nanosili tlo
kilometrima dalje. Prašina jeste iskorišćena kao izgovor od strane vlasti i
korporacija: tvrdili su da je problem samo prirodni fenomen, a ne i sistemska
greška u poljoprivredi i ekonomiji. To je omogućilo bankama i državnim
institucijama da ne nadoknade gubitke ljudima. Dakle, prašina je stvarna, ali
je način na koji su ljudi tretirani – ignorisani i proterani – bio politički i
sistemski izgovor za nepravdu.
Korporacije i država koristili su “Dust Bowl” kao lep
izgovor. „Novi otimači“ – velike banke, korporacije i veleposednici – od zemlje
pogođene “Dust Bowl”-om i siromašnih farmera napravili su uglavnom ovo:
1. Velike plantaže i industrijsku poljoprivredu –
zemlja se pretvorila u proizvodni alat za profit, ne za ljude koji tu žive.
2. Spekulativnu robu – zemljište je kupovano i
prodavano radi zarade, a ne za život i hranu.
3. Zavisnost radnika – migranti i lokalni ljudi
postali su jeftina sezonska radna snaga, često bez prava i sigurnosti.
4. Ekološki iscrpljenu teritoriju – masovna
industrijska obrada tla je dovela do daljeg propadanja zemljišta, pa je
prirodni resurs postao “izvor profita” više nego hrana ili dom.
Drugim rečima, ono što su ljudi izgubili kao svoj dom
i egzistenciju, novi otimači su pretvorili u instrument moći i profita, bez
ikakvog obzira prema ljudima ili prirodi. Ne može se reći da je “Dust Bowl”
prevara, jer su same katastrofe – suše, oluje, erozija – bile stvarne i
razarajuće. Ali je ta kriza iskorišćena i manipulirana: Banke i vlast su isključivo
štitili svoje interese, a ne ljude. Ljudi koji su izgubili zemlju i dom nisu
dobili nikakvu naknadu, iako su bili žrtve i prirodnog i ekonomskog udara.
Sistem je pretvorio katastrofu u izgovor da se profitira i reorganizuje radna
snaga, dok su obični ljudi proterani. Dakle, sama prirodna i ekonomska
katastrofa nije bila trik, ali način na koji je država i kapital reagovao – to
jeste bio hladan, sistemski „plan“ da se očuva profit, a ljudi gurnu u patnju.
Samo ostajem sa tim što čitam u “Plodvima gneva” –
sa težinom i stvarnošću koja se ne može olako zaboraviti. Sve što mi ta knjiga
donosi, već dovoljno govori samo za sebe.
Hvala Džonu Stajnbeku na romanu…
Нема коментара:
Постави коментар