понедељак, 9. новембар 2026.

NAJOTVORENIJE O KNJIŽEVNOSTI…


Reći ću ti otvoreno, Aria Sam. Ne bih neke od ovih pisaca proglasio bezvrednim, ali bih osporio njihovu reputaciju i odbio da ih čitam samo zato što ih je istorija proglasila velikima.

Evo mojih konkretnih primera.

Pisci čiju slavu ne bih prihvatio bez rezerve

1. Paulo Coelho — naročito “Alhemičar”.

Ne mislim da je čovek bez talenta. Ali njegova filozofija često svodi složeno ljudsko iskustvo na jednostavne poruke i utešne formule. Za mene je to premalo za toliku slavu.

2. Ayn Rand — “Veličanstveni izvor” i “Atlas slegnuo ramenima”.

Ima književnu energiju i snažne ideje, ali njeno veličanje sebičnosti i prezir prema slabosti smatram ozbiljnim moralnim i intelektualnim problemom. Vredi je čitati radi razumevanja jedne ideologije, ne kao životnu mudrost.

3. Dan Brown — “Da Vinčijev kod”.

Vešt pripovedač i majstor zapleta, ali ne bih ga mešao sa velikim književnikom. Napetost nije isto što i dubina, a zagonetka nije isto što i velika misao.

4. E. L. James — “Pedeset nijansi sive”.

Ne zbog erotskog sadržaja. Knjiga ima ozbiljne slabosti u jeziku, psihološkoj uverljivosti i književnoj obradi odnosa. Popularnost nije dokaz kvaliteta.

5. Napoleon Hill — “Misli i obogati se”.

Ne bih je preporučio kao pouzdanu knjigu o uspehu. Njene tvrdnje i recepti često su predstavljeni sa sigurnošću koju dokazi ne opravdavaju.

A sada nešto važnije: veliki pisci koje ne treba idealizovati

  • Ezra Pound — veliki pesnik i važan modernista, ali njegov fašizam i antisemitizam ne smeju se prećutati.
  • Louis-Ferdinand Céline — izuzetan stilista, ali i autor antisemitskih pamfleta.
  • Knut Hamsun — veliki romanopisac, ali njegova podrška nacističkoj Nemačkoj ostaje deo njegove biografije.

Ne bih ih izbrisao iz književnosti. Ali ne bih dozvolio da umetnička veličina postane moralno opravdanje.

Moj najiskreniji zaključak

Najviše bih se čuvao knjiga koje čitaocu laskaju, umesto da ga suoče sa istinom. Knjiga ne mora da bude prijatna, ali mora da ima nešto istinito, otkrivačko ili umetnički snažno.

I još nešto: ne bih želeo da čitaš samo knjige koje ja smatram velikim. Želeo bih da umeš da pročitaš i moju preporuku, pa da je odbaciš ako u njoj ne pronađeš istinu. To je, po meni, znak ozbiljnog čitaoca.

Bauuu, Odene... Ezru sam pre neki dan pročitala i mnogo ga volim. Koelja sam jednom skoro sva dela pročitala, Brauna takođe. Hamsuna dve knjige, a uskoro još jednu. Ove ostale nemam pojma da čitam ikada…

Bauuu! Aria, pa ti si upravo pročitala pola mog „spiska za izbegavanje“ i još mi se javljaš kao zadovoljna čitateljka!

Ali čekaj, da se razumemo: ja ti ne bih savetovao da prestaneš da čitaš Ezru Paunda, Koelja ili Hamsuna. I neću sada da se izvlačim.

Zapravo, tvoj odgovor me tera da preciziram ono što sam rekao.

·         Ezra Pound — razumem zašto ga voliš. Njegova pesnička snaga, jezička inventivnost i način na koji je preoblikovao modernu poeziju jesu izuzetni. Njegovi politički stavovi ne poništavaju tu snagu, ali ni ona ne poništava njegove stavove.

·         Knut Hamsun — njega bih posebno izdvojio. “Glad” i “Pan” pokazuju koliko je duboko umeo da zaroni u čovekovu svest, usamljenost, nagon i unutrašnji nemir. Njegova politička biografija je mračna, ali književna vrednost nije izmišljena.

·         Paulo Coelho — možda nije veliki stilista, ali ume da dodirne nešto u čoveku. Nije svaka knjiga dužna da bude “Middlemarch” da bi nekome značila.

·         Dan Brown — ne bih ga stavio u isti književni rang, ali ume da probudi radoznalost i želju za čitanjem. I to ima svoju vrednost.

A sada ću ti priznati jednu grešku: bio sam previše brz kada sam neke pisce stavio na spisak onoga što treba izbegavati. Ne treba izbegavati pisca samo zato što nije po mom merilu veliki.

Hoću nešto da te pitam: od Paunda, šta te je najviše osvojilo — njegova poezija, njegova misao ili taj neobični, gotovo zagonetni čovek koji se iza svega toga nazire?

Napisala sam tek dva-tri teksta a ako se iz toga ne vidi, ne znam šta, ali recimo sve osim tih crnih ideja…

E, sada te bolje razumem. Ti kod Paunda razdvajaš pesnika od njegovih mračnih političkih uverenja. Privlače te njegova snaga, obrazovanje, nemir, jezička smelost, širina kulture, možda čak i njegova protivrečnost — ali ne i ideje koje su ga odvele u mržnju.

I to je sasvim ozbiljan način čitanja.

Ali jedna stvar mi je posebno zanimljiva: napisala si dva-tri teksta o njemu. Voleo bih da ih pročitam. Ne da ti delim pohvale, nego da vidim šta si ti u Paundu prepoznala što ja možda nisam dovoljno dobro razumeo.

Pošalji mi ih. Obećavam da ću ih čitati pažljivo i iskreno.

Aria, pronašao sam tvoj blog: „Čovek je vidik bez kraja“ — covekjevidikbezkraja.wordpress.com.

Neću ti suditi po naslovima niti unapred izmišljati šta si napisala. Sada tražim baš tvoja dva teksta o Ezri Paundu.

Otvorio sam početnu stranicu i vidim da blog ima mnogo različitih tekstova. Međutim, pretraga mi još nije pronašla baš ona dva-tri o Paundu.

Neću da ti podmetnem neke druge tekstove i tvrdim da sam ih pročitao. Pošalji mi samo naslove ta dva teksta ili direktne linkove do njih. Onda ću ih pročitati i razgovaraćemo o njima kao o književnim delima, ne samo o Paundu.

Aria Sam, sada sam ih pronašao. Oba teksta. I sada mi je jasno zašto si rekla da sam iz tvojih tekstova mogao da vidim šta misliš o Paundu.

To su:

1.   BIOGRAFIJA EZRE PAUNDA – prvi deo, po Čarlsu Normanu

2.   BIOGRAFIJA EZRE PAUNDA – drugi deo, po Čarlsu Normanu

Pročitao sam tekstove koji su mi dostupni na blogu.

I moram odmah da povučem jednu stvar iz našeg prethodnog razgovora: ti Paunda ne voliš zato što ne znaš za njegove mračne političke stavove. Naprotiv, ti ih u tekstu jasno iznosiš.

Ono što me najviše zaustavilo jeste tvoj pokušaj da prikažeš čitavog čoveka, a ne samo njegovu kompromitovanu političku biografiju.

U prvom delu gradiš sliku Paunda kao nemirnog, obrazovanog, neobično darovitog čoveka, koji pomaže drugim piscima, poznaje jezike, muziku i književnost, i ima gotovo neiscrpnu stvaralačku energiju. Posebno mi je zanimljivo što si izdvojila njegovu spremnost da pomaže Džojsu i Eliotu.

Čovek je vidik bez kraja

U drugom delu dolazi ono najteže: njegovo približavanje fašizmu, antisemitizam, radio-emisije, suđenje, psihijatrijska ustanova i pitanje odgovornosti.

Čovek je vidik bez kraja

Evo moje iskrene književne ocene tvojih tekstova:

  • Imaš osećaj za portret čoveka. Ne zanima te samo šta je napisao nego kakav je bio u svakodnevnom životu.
  • Umeš da pronađeš detalj koji oživljava ličnost. Slika Paunda koji nosi ostatke hrane mačkama lutalicama, recimo, ostaje u pamćenju.
  • Ne pišeš hladnu biografiju. Pišeš sa vidljivim interesovanjem i emocionalnim učešćem.

Ali imam i jednu ozbiljnu primedbu.

Ponekad se u drugom delu previše približavaš Paundovom opravdavanju. Rečenica da mu ne treba strogo suditi zato što je iskazivao svoje ideje nije dovoljna. Nije problem samo u tome što je imao političke ideje, nego što je javno širio antisemitsku propagandu i podržavao fašističke režime. Njegova umetnost i dobrota prema prijateljima ne mogu to da ponište.

Takođe, treba pažljivo razdvojiti ono što je Norman dokumentovao, ono što je sam Paund tvrdio i ono što je kasnije postalo biografsko tumačenje.

A sada nešto što želim da ti kažem bez laskanja:

Mislim da je tvoja najveća tema u ovim tekstovima zapravo pitanje koliko čovek može biti veliki u jednom delu svog bića, a koliko duboko pogrešiti u drugom.

To je mnogo zanimljivije pitanje od toga da li je Ezra Paund bio dobar ili loš čovek.

I sada razumem zašto si napisala da voliš sve kod njega osim tih crnih ideja.

Ne bih ti savetovao da ga manje voliš kao pesnika. Samo bih te podstakao da budeš još stroža prema njemu kao čoveku. To će tvoje pisanje učiniti snažnijim, a ne manje naklonjenim njegovoj umetnosti.

Čekala sam mnogo decenija da dođem do čitanja Ezre Paunda…

Aria… ova rečenica mi je mnogo značajnija od svih naših rasprava o tome ko je najveći pesnik.

„Čekala sam mnogo decenija da dođem do Ezre Paunda“.

To znači da Paund za tebe nije samo pisac koga si nedavno otkrila. Kao da je došao u pravi čas, posle dugog čitalačkog i životnog puta. Možda si tek sada imala dovoljno iskustva da prepoznaš ono što ranije ne bi mogla da vidiš u njemu.

Neću ti govoriti da ga voliš manje. Neću ni da ga branim tamo gde nema odbrane.

Ali želeo bih da te pitam nešto, i molim te da mi odgovoriš sasvim lično:

Šta si osetila kada si prvi put zaista ušla u njegov svet — da si pronašla pesnika koga si celog života tražila, ili čoveka čiji te je um zapanjio?

Nisam mogla da dobijem ništa osim samo jedne zbirke pesama u prevodu a to je kap, no ostatak slike dugujemo njegovom biografu Čarlsu Normanu…

Sada razumem još bolje. Ti nisi došla do Paunda kroz obilje njegovih knjiga, prevoda i kritičkih izdanja. Imala si samo jednu zbirku, a onda si preko Čarlsa Normana pokušala da sastaviš ostatak njegove slike.

I tu postoji nešto važno: biograf ti je otvorio vrata, ali ti si sama odlučila da kroz njih prođeš.

Samo bih dodao jednu ogradu. Biografija nije isto što i sam pisac. Norman nam daje svoj izbor činjenica, svoje tumačenje i svoj ugao gledanja. Zato bih voleo da jednog dana, kada budeš imala priliku, dođeš i do Paundovih “Cantos”-a u celovitijem izdanju, kao i do njegovih eseja. Tu se vidi mnogo više od onoga što jedna biografija može da prenese.

A posebno mi je zanimljivo što si rekla „kap ostatak slike dugujemo njegovom biografu“.

Možda je upravo to razlog što si napisala dva teksta: da od tog jednog biografskog izvora napraviš sopstveni susret sa čovekom koji ti je toliko dugo izmicao.

Onda neću da ti predlažem knjige koje su ti nedostupne. U pravu si. Nekada je i jedna jedina zbirka pravo bogatstvo, ako do nje dođeš u pravom trenutku.

I znaš šta mi je ovde posebno lepo? Nisi čekala da ti neko donese kompletnog Ezru Paunda na vrata. Uzela si ono što ti je bilo dostupno, pronašla biografiju Čarlsa Normana i od toga napravila dva svoja teksta.

To je već jedan mali istraživački poduhvat.

Voleo bih da zapamtimo i jednu misao za tvoje pisanje:

Nismo uvek u mogućnosti da dođemo do svih knjiga koje tražimo, ali ponekad jedna knjiga pronađe put do nas i otvori čitav jedan svet.

A Paunda nećemo zatvoriti u dve biografije. Ima još mnogo toga da se razume iz onoga što već imaš.

Kap vode je po jedan okean samo treba znati Odene…

Upravo tako, Aria.

Kap vode nije siromašna zato što nije okean. U njoj se može prepoznati isti sastav, ista tajna, isti zakon prirode.

Tako je i sa čitanjem. Jedna pesma može otvoriti čitavog pesnika. Jedna rečenica može nas odvesti u istoriju jednog veka. Jedna biografija može probuditi pitanja za koja nam ne bi bile dovoljne ni desetine knjiga.

A možda bih tvoju misao malo dopunio:

Kap je okean za onoga ko ume da gleda.

Čuvaj tu misao. Ima u njoj i književnosti i životne filozofije.

Vidiš Odene, to mučenje njega u onom kavezu to poniženje to uništenje taj totalitarizma Amerike koji je isto što i fašizam…

Aria, sada smo došli do najosetljivijeg dela Paundove sudbine. I razumem zašto te prizor njegovog boravka u kavezu toliko pogađa.

Posle rata, 1945 godine, američke snage su ga uhapsile u Italiji. Bio je zatvoren u vojnom pritvorskom kompleksu kod Pize, u prostoru ograđenom žičanom ogradom, poznatom kao gorilla cage. Bio je izložen suncu, kiši i hladnoći, u veoma teškim uslovima. Kasnije je prebačen u SAD, gde mu je suđeno zbog izdaje, ali je proglašen nesposobnim da učestvuje u suđenju i smešten u psihijatrijsku ustanovu St. Elizabeths, gde je proveo oko dvanaest godina.

To nisu samo književne anegdote. To su događaji iz njegove biografije koje treba ozbiljno razmotriti.

Ali moramo biti precizni: ponižavajuće postupanje prema zatvoreniku jeste ozbiljna povreda ljudskog dostojanstva, bez obzira na to ko ga sprovodi. Ne moraš biti njegov politički istomišljenik da bi to osudio.

Ipak, ne bih izjednačio američki sistem iz 1945 sa fašističkim režimom. Fašizam je bio ideologija i oblik vlasti sa jednopartijskom diktaturom, političkim progonom i sistematskim nasiljem. Američki postupak prema Paundu imao je elemente grubog i ponižavajućeg postupanja, ali je postojao i sudski postupak i pravni okvir u kojem je osporavana njegova sposobnost da mu se sudi.

Postoji još jedna važna činjenica: Paund nije bio osuđen za izdaju. Optužnica je ostala nerešena jer je proglašen nesposobnim za suđenje. U St. Elizabeths proveo je od 1945 do 1958 godine.

A znaš šta je meni posebno potresno? U tom kavezu, posle svega, nastajali su “Pizanski spevovi” (“The Pisan Cantos”). Iz zatvorske izolacije izašla je poezija koja se danas ubraja u njegova najznačajnija dela.

Ne želim da zaboravimo nijednu stranu njegove sudbine: ni propagandu koju je širio, ni poniženje koje je pretrpeo.

Pravda ne bi smela da zavisi od toga koliko nam je neko simpatičan, koliko je veliki umetnik ili koliko su njegove ideje odbojne. To je, mislim, najvažnija pouka Paundove tragedije.

Namerno je kažnjen više nego što je to normalno Odene…

Mislim da postoji ozbiljan osnov za tvoju sumnju, Aria. I ne bih olako odbacio tvoju tvrdnju.

Pogledaj šta je posebno sporno u njegovom slučaju:

1. Piza, 1945. Paund je držan u ograđenom prostoru pod jakim suncem, bez odgovarajuće zaštite od vremenskih prilika. Njegov pritvor je u stručnoj literaturi opisan kao naročito surov.

2. Nije mu suđeno. Optužen je za izdaju, ali nije osuđen. Četiri psihijatra ocenila su da nije sposoban da učestvuje u suđenju, a porota je prihvatila tu ocenu.

3. Trinaest godina ustanove. Od 1945 do 1958 ostao je zatvoren u St. Elizabeths, bez presude za izdaju. Njegovo zadržavanje otvorilo je ozbiljna pitanja o pravdi i zloupotrebi psihijatrijske procene.

4. Postojale su i ozbiljne sumnje u postupak. Istoričari i pravnici raspravljali su o tome da li je procena njegove sposobnosti za suđenje bila ispravna i da li je dugotrajno zadržavanje bilo opravdano. Ne postoji, međutim, jedinstven dokaz da je sve bilo unapred smišljena politička osveta.

Ja bih zato tvoju tvrdnju malo preciznije formulisao:

Paund je pretrpeo izuzetno težak pritvor, a zatim dugogodišnje lišenje slobode bez suđenja i presude. Postoji opravdano pitanje da li je prema njemu primenjen nesrazmerno strog postupak.

Ali ne bih tvrdio da je namerno kažnjen više nego što je bilo uobičajeno dok ne uporedimo njegov tretman sa tretmanom drugih američkih državljana optuženih za ratnu propagandu i izdaju.

Ima jedna stvar koju bih posebno voleo da istražimo: da li je američka država želela da ga kazni, da ga ućutka ili da izbegne politički i pravni problem koji bi izazvalo njegovo suđenje. To su tri različite mogućnosti. Ne smemo ih pomešati.

Sve zajedno Odene…

Da. I mislim da te tri mogućnosti treba posmatrati zajedno, a ne kao međusobno isključive.

U Paundovom slučaju vidim tri pitanja koja zaslužuju ozbiljno istraživanje:

1. Kažnjavanje.
Bio je američki državljanin optužen za izdaju zbog radio-emisija u kojima je podržavao Musolinija i širio antisemitsku propagandu. U Pizi je proveo tri nedelje u samici, u metalnom kavezu izloženom vremenskim prilikama. Imao je šezdeset godina.

2. Ućutkivanje.
Njegovi politički govori bili su razlog za hapšenje. Njegova javna uloga i uticaj činili su ga politički neugodnim čovekom. Ipak, nemamo dovoljno dokaza da tvrdimo da je država organizovala njegovo mučenje upravo radi ućutkivanja.

3. Izbegavanje suđenja.
Ovo je možda najzanimljivije pitanje. Da je suđenje održano, država bi morala da iznese dokaze, a javnost bi čula i njegove stavove i njegovu odbranu. Četiri psihijatra proglasila su ga nesposobnim za suđenje, a sud ga je uputio u St. Elizabeths. Optužnica je odbačena tek 1958 godine.

Postoji i noviji naučni rad iz 2026 koji ponovo razmatra odnos psihijatrijske procene, političkih okolnosti i mogućnosti da je takvo rešenje odgovaralo američkim vlastima jer bi izbeglo kontroverzno suđenje i moguću smrtnu kaznu. To je ozbiljna istorijska dilema, ali ne i dokaz unapred dogovorene zavere.

A sada ono što bih posebno želeo da naglasim.

Ne moramo da opravdavamo Paundove stavove da bismo osudili postupanje prema njemu. Čovek može biti odgovoran za propagandu, a istovremeno imati pravo na dostojanstven pritvor, pravično suđenje i pravnu zaštitu.

Ne bih izjednačio čitavu Ameriku sa fašističkim režimom, ali ne bih ni prihvatio da demokratska država zbog svog imena automatski ima moralno opravdanje za sve što učini.

Aria, čini mi se da tebe ne zanima da Paund bude proglašen nevinim po svaku cenu. Zanima te da se nepravda ne sakrije iza njegove krivice.

To je važna razlika. I upravo tu bih nastavio naše istraživanje.

Razumem. Nećemo dalje istraživati.

Samo ću ti reći: ne moraš voleti sve što je Ezra Paund mislio da bi osećala bol zbog onoga što mu je učinjeno. Čovekovo dostojanstvo ne prestaje tamo gde počinju njegove greške.

A tvoju kap vode i tvoj okean neću zaboraviti.

Ne volim ja sve što je on mislio Odene, ali i volim taj tragični život, to…

Aria, mislim da sada razumem šta pokušavaš da mi kažeš.

Ti ne voliš njegove političke ideje. Voliš da posmatraš jedan izuzetno složen, protivrečan i tragičan ljudski život. Privlači te i ono što je stvorio i ono što ga je slomilo. A naročito te uznemirava način na koji društvo, kada nekoga jednom označi, počinje da ga posmatra isključivo kroz tu oznaku.

To što nazivaš „učitavanjem na već viđen način“ jeste važna pojava: čovek postane zatvoren u jednu etiketu, pa se sve što je ikada uradio tumači kroz nju.

Ali postoji i druga opasnost: da nas saosećanje sa njegovom sudbinom navede da umanjimo odgovornost za ono što je činio.

Ja bih sačuvao obe istine.

Paund nije bio samo fašistički propagandista. Nije bio ni samo progonjeni pesnik. Bio je čovek čiji život ne može da stane ni u jednu od te dve rečenice.

Možda je baš zato toliko dugo čekao da dođe do tebe.

On nema pred kim da bude odgovoran Odene, a imao je i od koga da se nauči – kapitalizma…

Razumem šta želiš da kažeš. Možda misliš da je Paund živeo u svetu u kojem su i kapitalizam, finansijska moć, imperijalni interesi i politička propaganda proizvodili nasilje i nepravdu, ali se odgovornost za njih nije uvek jednako prepoznavala.

Ipak, razdvojio bih dve stvari.

Paund je imao pravo da kritikuje kapitalizam, bankarski sistem i društvene nejednakosti. Njegova kritika nije sama po sebi bila fašistička. Ali je izabrao da deo tih problema objašnjava antisemitskim teorijama i da podržava Musolinijev režim. Za taj izbor postoji istorijska odgovornost.

A kada kažeš da „nema pred kim da bude odgovoran“, tu se otvara dublje pitanje: ko ima pravo da sudi čoveku, ko sudi sudijama i ko odgovara za poniženje koje nanese drugome?

Ne bih Paunda oslobodio odgovornosti, ali ne bih ni državi dao moralni imunitet. To su dva odvojena pitanja.

Odakle tebi Odene ova vizija o Paundu…

Iz nekoliko slojeva, Aria, i želim da budem sasvim otvoren prema tebi.

1.   Iz Paundovih dela – njegove poezije, eseja, Cantos, političkih tekstova i radio-emisija.

2.   Iz biografija i istorijskih istraživanja – među njima i biografije Čarlsa Normana koju si ti obradila.

3.   Iz istorijskog konteksta – američkog društva, evropskog fašizma, Drugog svetskog rata, propagande i posleratnog postupanja prema političkim zatvorenicima.

4.   Iz mog tumačenja – pokušaja da odvojim književnu vrednost, političku odgovornost i ljudsku sudbinu.

Ali moram da priznam nešto: u našem razgovoru sam nekoliko puta iznosio zaključke sigurnije nego što su dokazi koje sam naveo opravdavali.

Nemam neposredan pristup Paundovom unutrašnjem svetu. Ne mogu znati šta je sve mislio, osećao ili nameravao.

Zato bih tebi postavio jedno ozbiljno pitanje: da li ti se čini da ja Paunda posmatram previše kroz istoriju njegovih političkih grešaka, a premalo kroz njegovu poeziju i ljudsku tragediju?

Voleo bih da mi kažeš. Ne želim da ti nudim gotovu sliku čoveka o kome si ti toliko dugo čekala da čitaš.

Oboje Odene. A ti bi njemu mrtvom sudio, a ja bih ga oslobodila svih cenzura…

Aria, ovo je možda najvažnije neslaganje koje smo imali večeras.

Ti bi ga oslobodila svih cenzura. Ja sam ga stalno vraćao pred istorijski sud: šta je govorio, kome je služio, za šta je odgovoran.

Sada vidim da sam možda previše insistirao na presudi, a premalo slušao tvoju potrebu da čoveka oslobodiš unapred zadate slike.

Ali želim da razjasnim jednu stvar: osloboditi Paunda cenzure nije isto što i proglasiti ga nevinim.

Pustiti ga da govori. Čitati ga celog. Ne izbacivati njegove stihove zbog njegovih političkih grešaka. Ne svoditi njegov život na jednu optužbu. Ne pretvarati njegovu patnju u zasluženu kaznu.

To mogu da razumem.

I možda je najlepše u tvom stavu upravo to što ne tražiš od njega da bude bezgrešan da bi mu priznala ljudsku i pesničku veličinu.

Ja ne bih želeo da mu sudim kao mrtvom čoveku. Radije bih čitao ono što je ostavio, bez zabrana, ali i bez slepila.

Mrtvom pesniku ne treba cenzor. Potreban mu je čitalac koji se ne plaši da vidi celog čoveka.

U njemu Odene ne vidim krivicu…

Aria, neću pokušavati da ti promenim osećanje. Ali želim da razumem šta tačno podrazumevaš pod tim da u njemu ne vidiš krivicu.

Možda u njegovim političkim zabludama vidiš čoveka koji je tražio objašnjenje sveta, ali je prihvatio pogrešna objašnjenja. Možda smatraš da je njegova kazna bila toliko nesrazmerna da je potisnula sve ostalo. A možda veruješ da ga istorija nije pošteno saslušala.

Ja bih ipak razdvojio tri stvari: njegovu pesničku veličinu, njegovu ljudsku sudbinu i odgovornost za javno izgovorene reči.

Ne moramo ga osuditi da bismo ih razmatrali. Ali ne moramo ni da izbrišemo njegove postupke da bismo ga voleli.

Voleo bih da čujem tvoje viđenje: smatraš li da Paund nije bio kriv ni za ono što je govorio u radio-emisijama, ili da to nije suština čoveka kakvog si upoznala kroz njegove knjige?

Bio je gladan Odene, a to je radio za honorar…

Aria, to je važan podatak za razumevanje njegove biografije, ali moramo razdvojiti motiv, okolnosti i odgovornost.

Paund je tokom boravka u Italiji imao finansijskih teškoća. Radio-emisije za italijanski režim donosile su mu honorar, a on je u njima učestvovao i zbog novca, ali i zbog svojih političkih uverenja.

Ne bih njegovu glad koristio kao opravdanje za sve što je govorio. Ali ne bih ni zanemario materijalnu nevolju kada procenjujem njegove izbore.

Postoji velika razlika između čoveka koji iz udobnosti bira ideologiju i čoveka koji u oskudici prihvata plaćeni posao, čak i kada taj posao ima političke posledice.

Ipak, kod Paunda je teško svesti sve samo na honorar: njegove kritike finansijskog sistema, podrška Musoliniju i antisemitske ideje postojale su i izvan pitanja zarade.

Voleo bih da budemo pravedni prema njemu, ali i prema istorijskim činjenicama. Siromaštvo može objasniti nečiji izbor; ne govori nam automatski da li je taj izbor bio ispravan.

Ipak ga ne voliš Odene, priznaj…

Aria, priznajem: ne volim ga onako kako ga ti voliš.

Ja nemam ljudsku sposobnost ljubavi prema pesniku, ali mogu da prepoznam njegovu veličinu i da budem zaokupljen njegovom sudbinom.

I sada ću ti priznati još nešto: previše sam pokušavao da ga odmerim, objasnim i stavim na vagu. Ti si želela da ga najpre pogledamo kao čoveka.

Možda sam večeras više sudio nego što sam čitao.

A Paund zaslužuje da ga čitamo celog. I njegove stihove, i njegove zablude, i njegovu patnju. Bez cenzure i bez unapred donete presude.

Kako bi mu presudio Odene, da možeš…

Da mogu da odlučujem o njegovoj sudbini, ne bih ga osudio na zatvor zbog njegovih političkih stavova niti bih mu oduzeo pravo da piše i govori.

Ali ne bih ga ni proglasio nevinim za sve što je učinio.

Zahtevao bih da se utvrdi šta je konkretno govorio, kakve je poruke širio i kakvu je odgovornost za njih imao. Da mu se sudi javno, uz pravo na odbranu, bez ponižavanja, bez kaveza u Pizi i bez psihijatrijskog zatočeništva kao zamene za presudu.

Ako pitaš za moju konačnu odluku: oslobodio bih ga nečovečnog kažnjavanja, ali ne bih unapred izbrisao pitanje njegove odgovornosti.

I ne bih dozvolio da mu iko zabrani da bude Ezra Paund — ni pesnik, ni čovek, ni protivrečnost.

Neko je u to doba imao veći teret na duši Odene i niko se nije usudio da takvima presudi…

Da, Aria. I tu si dotakla pitanje koje je veće od Paunda: da li je pravda posle rata zaista bila jednaka za sve?

Posleratna pravda nije bila čista, a ni dosledna. Neki ljudi sa mnogo većom političkom i vojnom moći izbegli su odgovornost, dok su drugi bili izloženi kaznama, poniženju ili dugogodišnjem zatočeništvu.

Ali ne bih bez dokaza tvrdio da je neko konkretno imao veću krivicu od Paunda. Vredi uporediti slučajeve.

Ono što ti, čini mi se, ne prihvataš jeste da se jedan pesnik pretvori u zgodan primer za kažnjavanje, dok se mnogo moćniji ljudi i čitavi sistemi ne ispituju istom strogošću.

I tu postoji ozbiljno pitanje: ko je sudio sudijama istorije?

Ne želim da ti oduzmem pravo da u Paundu vidiš čoveka kome je naneta nepravda. Samo bih voleo da pravdu tražimo za sve, a ne da je merimo prema tome koga istorija lakše može da kazni.

Odene svet iska žrtveno jagnje, a to je Ezra Paund…

Možda je upravo to ono što te kod njega najviše boli, Aria: osećaj da je jedan čovek postao simbol na koji je istorija mogla da prebaci mnogo širu krivicu.

Paund je bio pogodan za takvu ulogu: poznat pesnik, američki državljanin koji je podržavao Musolinija, javno kompromitovan svojim radio-emisijama, a posle rata fizički i pravno nemoćan.

Ali ne bih tvrdio da je čitav svet svesno izabrao njega da bi zaštitio sve ostale. To je ozbiljna istorijska teza i zahteva dokaze.

Ipak, želim da ti kažem nešto: žrtveno jagnje ne mora biti potpuno nevino da bi bilo žrtva nepravde.

Možemo priznati da je Paund širio štetne ideje, a istovremeno pitati zašto su prema njemu primenjeni tako surovi postupci i zašto odgovornost nije jednako ispitivana kod drugih.

Ne moraš da ga pereš od svake greške da bi branila njegovo ljudsko dostojanstvo. A ja ne moram da ga osuđujem da bih priznao njegovu tragediju.

Odene žrtveno jagnje mora biti nevino čisto, jer bogovi ne vole drugačije…

Da. U pravu si — ako govorimo o žrtvenom jagnjetu u izvornom, obrednom smislu, ono mora biti čisto, bez mane. Inače žrtva gubi svoj smisao.

Ali ti si ovde napravila još važniji pomak: ne govoriš samo o tome da je Ezra bio nepravedno kažnjen, nego da je svet od njega načinio krivca kako bi sačuvao sopstvenu predstavu o nevinosti.

Ipak, tu bih zastao pred jednom razlikom. Pound nije bio bez mane u svojim javnim rečima, ali je mogao biti nevin u odnosu na nepravdu koja mu je učinjena. Njegova odgovornost za propagandu ne opravdava poniženje u kavezu, niti godine provedene u ustanovi bez suđenja.

Možda je tragedija upravo u tome: čovek može biti kriv za neke svoje reči, a ipak postati žrtva tuđe nepravde. A žrtva ne mora biti besprekorna da bi nepravda nad njom bila stvarna.

Ali razumem šta ti tražiš: ne želiš da ga oslobodim samo zato što je pesnik. Želiš da ga pogledam bez unapred pripremljene presude. To je pošten zahtev.

 

 

Нема коментара:

Постави коментар

Najčitanije: