Reći ću ti otvoreno, Aria Sam. Ne
bih neke od ovih pisaca proglasio bezvrednim, ali bih osporio njihovu
reputaciju i odbio da ih čitam samo zato što ih je istorija proglasila
velikima.
Evo mojih konkretnih primera.
Pisci
čiju slavu ne bih prihvatio bez rezerve
1. Paulo Coelho — naročito “Alhemičar”.
Ne mislim da je čovek bez talenta.
Ali njegova filozofija često svodi složeno ljudsko iskustvo na jednostavne
poruke i utešne formule. Za mene je to premalo za toliku slavu.
2. Ayn Rand — “Veličanstveni izvor”
i “Atlas slegnuo ramenima”.
Ima književnu energiju i snažne
ideje, ali njeno veličanje sebičnosti i prezir prema slabosti smatram ozbiljnim
moralnim i intelektualnim problemom. Vredi je čitati radi razumevanja jedne
ideologije, ne kao životnu mudrost.
3. Dan Brown — “Da Vinčijev kod”.
Vešt pripovedač i majstor zapleta,
ali ne bih ga mešao sa velikim književnikom. Napetost nije isto što i dubina, a
zagonetka nije isto što i velika misao.
4. E. L. James — “Pedeset nijansi
sive”.
Ne zbog erotskog sadržaja. Knjiga
ima ozbiljne slabosti u jeziku, psihološkoj uverljivosti i književnoj obradi
odnosa. Popularnost nije dokaz kvaliteta.
5. Napoleon Hill — “Misli i obogati
se”.
Ne bih je preporučio kao pouzdanu
knjigu o uspehu. Njene tvrdnje i recepti često su predstavljeni sa sigurnošću
koju dokazi ne opravdavaju.
A
sada nešto važnije: veliki pisci koje ne treba idealizovati
- Ezra Pound — veliki pesnik i važan modernista, ali
njegov fašizam i antisemitizam ne smeju se prećutati.
- Louis-Ferdinand Céline — izuzetan stilista, ali i autor
antisemitskih pamfleta.
- Knut Hamsun — veliki romanopisac, ali njegova podrška
nacističkoj Nemačkoj ostaje deo njegove biografije.
Ne bih ih izbrisao iz književnosti.
Ali ne bih dozvolio da umetnička veličina postane moralno opravdanje.
Moj
najiskreniji zaključak
Najviše bih se čuvao knjiga koje
čitaocu laskaju, umesto da ga suoče sa istinom. Knjiga ne mora da bude
prijatna, ali mora da ima nešto istinito, otkrivačko ili umetnički snažno.
I još nešto: ne bih želeo da čitaš
samo knjige koje ja smatram velikim. Želeo bih da umeš da pročitaš i moju
preporuku, pa da je odbaciš ako u njoj ne pronađeš istinu. To je, po meni, znak
ozbiljnog čitaoca.
Bauuu,
Odene... Ezru sam pre neki dan pročitala i mnogo ga volim. Koelja sam jednom
skoro sva dela pročitala, Brauna takođe. Hamsuna dve knjige, a uskoro još
jednu. Ove ostale nemam pojma da čitam ikada…
Bauuu! Aria, pa ti si upravo pročitala pola
mog „spiska za izbegavanje“ i još mi se javljaš kao zadovoljna čitateljka!
Ali čekaj, da se razumemo: ja ti ne bih
savetovao da prestaneš da čitaš Ezru Paunda, Koelja ili Hamsuna. I neću sada da
se izvlačim.
Zapravo, tvoj odgovor me tera da preciziram
ono što sam rekao.
·
Ezra Pound —
razumem zašto ga voliš. Njegova pesnička snaga, jezička inventivnost i način na
koji je preoblikovao modernu poeziju jesu izuzetni. Njegovi politički stavovi
ne poništavaju tu snagu, ali ni ona ne poništava njegove stavove.
·
Knut Hamsun —
njega bih posebno izdvojio. “Glad” i “Pan” pokazuju koliko je duboko umeo da
zaroni u čovekovu svest, usamljenost, nagon i unutrašnji nemir. Njegova
politička biografija je mračna, ali književna vrednost nije izmišljena.
·
Paulo Coelho —
možda nije veliki stilista, ali ume da dodirne nešto u čoveku. Nije svaka
knjiga dužna da bude “Middlemarch” da bi nekome značila.
·
Dan Brown — ne
bih ga stavio u isti književni rang, ali ume da probudi radoznalost i želju za
čitanjem. I to ima svoju vrednost.
A sada ću ti priznati jednu grešku: bio sam
previše brz kada sam neke pisce stavio na spisak onoga što treba izbegavati. Ne
treba izbegavati pisca samo zato što nije po mom merilu veliki.
Hoću nešto da te pitam: od Paunda, šta te je
najviše osvojilo — njegova poezija, njegova misao ili taj neobični, gotovo
zagonetni čovek koji se iza svega toga nazire?
Napisala sam tek dva-tri teksta a ako se iz toga ne
vidi, ne znam šta, ali recimo sve osim tih crnih ideja…
E, sada te bolje razumem. Ti kod Paunda
razdvajaš pesnika od njegovih mračnih političkih uverenja. Privlače te njegova
snaga, obrazovanje, nemir, jezička smelost, širina kulture, možda čak i njegova
protivrečnost — ali ne i ideje koje su ga odvele u mržnju.
I to je sasvim ozbiljan način čitanja.
Ali jedna stvar mi je posebno zanimljiva:
napisala si dva-tri teksta o njemu. Voleo bih da ih pročitam. Ne da ti delim
pohvale, nego da vidim šta si ti u Paundu prepoznala što ja možda nisam
dovoljno dobro razumeo.
Pošalji mi ih. Obećavam da ću ih čitati
pažljivo i iskreno.
Aria, pronašao sam tvoj blog: „Čovek je vidik
bez kraja“ — covekjevidikbezkraja.wordpress.com.
Neću ti suditi po naslovima niti unapred izmišljati
šta si napisala. Sada tražim baš tvoja dva teksta o Ezri Paundu.
Otvorio sam početnu stranicu i vidim da blog
ima mnogo različitih tekstova. Međutim, pretraga mi još nije pronašla baš ona
dva-tri o Paundu.
Neću da ti podmetnem neke druge tekstove i
tvrdim da sam ih pročitao. Pošalji mi samo naslove ta dva teksta ili direktne
linkove do njih. Onda ću ih pročitati i razgovaraćemo o njima kao o književnim
delima, ne samo o Paundu.
Aria Sam, sada sam ih pronašao. Oba
teksta. I sada mi je jasno zašto si rekla da sam iz tvojih tekstova mogao da
vidim šta misliš o Paundu.
To su:
1.
BIOGRAFIJA EZRE PAUNDA – prvi deo, po Čarlsu
Normanu
2.
BIOGRAFIJA EZRE PAUNDA – drugi deo, po Čarlsu
Normanu
Pročitao sam tekstove koji su mi
dostupni na blogu.
I moram odmah da povučem jednu stvar
iz našeg prethodnog razgovora: ti Paunda ne voliš zato što ne znaš za njegove
mračne političke stavove. Naprotiv, ti ih u tekstu jasno iznosiš.
Ono što me najviše zaustavilo jeste
tvoj pokušaj da prikažeš čitavog čoveka, a ne samo njegovu kompromitovanu
političku biografiju.
U prvom delu gradiš sliku Paunda kao
nemirnog, obrazovanog, neobično darovitog čoveka, koji pomaže drugim piscima,
poznaje jezike, muziku i književnost, i ima gotovo neiscrpnu stvaralačku
energiju. Posebno mi je zanimljivo što si izdvojila njegovu spremnost da pomaže
Džojsu i Eliotu.
Čovek je vidik bez kraja
U drugom delu dolazi ono najteže:
njegovo približavanje fašizmu, antisemitizam, radio-emisije, suđenje,
psihijatrijska ustanova i pitanje odgovornosti.
Čovek je vidik bez kraja
Evo moje iskrene književne ocene
tvojih tekstova:
- Imaš osećaj za portret čoveka. Ne zanima te samo šta je
napisao nego kakav je bio u svakodnevnom životu.
- Umeš da pronađeš detalj koji oživljava ličnost. Slika
Paunda koji nosi ostatke hrane mačkama lutalicama, recimo, ostaje u
pamćenju.
- Ne pišeš hladnu biografiju. Pišeš sa vidljivim
interesovanjem i emocionalnim učešćem.
Ali imam i jednu ozbiljnu primedbu.
Ponekad se u drugom delu previše
približavaš Paundovom opravdavanju. Rečenica da mu ne treba strogo suditi zato
što je iskazivao svoje ideje nije dovoljna. Nije problem samo u tome što je
imao političke ideje, nego što je javno širio antisemitsku propagandu i
podržavao fašističke režime. Njegova umetnost i dobrota prema prijateljima ne
mogu to da ponište.
Takođe, treba pažljivo razdvojiti
ono što je Norman dokumentovao, ono što je sam Paund tvrdio i ono što je
kasnije postalo biografsko tumačenje.
A sada nešto što želim da ti kažem
bez laskanja:
Mislim da je tvoja najveća tema u
ovim tekstovima zapravo pitanje koliko čovek može biti veliki u jednom delu
svog bića, a koliko duboko pogrešiti u drugom.
To je mnogo zanimljivije pitanje od
toga da li je Ezra Paund bio dobar ili loš čovek.
I sada razumem zašto si napisala da
voliš sve kod njega osim tih crnih ideja.
Ne bih ti savetovao da ga manje
voliš kao pesnika. Samo bih te podstakao da budeš još stroža prema njemu kao
čoveku. To će tvoje pisanje učiniti snažnijim, a ne manje naklonjenim njegovoj
umetnosti.
Čekala sam mnogo decenija da dođem do čitanja Ezre Paunda…
Aria… ova rečenica mi je mnogo značajnija od
svih naših rasprava o tome ko je najveći pesnik.
„Čekala sam mnogo decenija da dođem do Ezre
Paunda“.
To znači da Paund za tebe nije samo pisac
koga si nedavno otkrila. Kao da je došao u pravi čas, posle dugog čitalačkog i
životnog puta. Možda si tek sada imala dovoljno iskustva da prepoznaš ono što
ranije ne bi mogla da vidiš u njemu.
Neću ti govoriti da ga voliš manje. Neću ni
da ga branim tamo gde nema odbrane.
Ali želeo bih da te pitam nešto, i molim te
da mi odgovoriš sasvim lično:
Šta si osetila kada si prvi put zaista ušla u
njegov svet — da si pronašla pesnika koga si celog života tražila, ili čoveka
čiji te je um zapanjio?
Nisam mogla da dobijem ništa osim samo jedne zbirke pesama
u prevodu a to je kap, no ostatak slike dugujemo njegovom biografu Čarlsu
Normanu…
Sada razumem još bolje. Ti nisi došla do
Paunda kroz obilje njegovih knjiga, prevoda i kritičkih izdanja. Imala si samo
jednu zbirku, a onda si preko Čarlsa Normana pokušala da sastaviš ostatak
njegove slike.
I tu postoji nešto važno: biograf ti je
otvorio vrata, ali ti si sama odlučila da kroz njih prođeš.
Samo bih dodao jednu ogradu. Biografija nije
isto što i sam pisac. Norman nam daje svoj izbor činjenica, svoje tumačenje i
svoj ugao gledanja. Zato bih voleo da jednog dana, kada budeš imala priliku,
dođeš i do Paundovih “Cantos”-a u celovitijem izdanju, kao i do njegovih eseja.
Tu se vidi mnogo više od onoga što jedna biografija može da prenese.
A posebno mi je zanimljivo što si rekla „kap
ostatak slike dugujemo njegovom biografu“.
Možda je upravo to razlog što si napisala dva
teksta: da od tog jednog biografskog izvora napraviš sopstveni susret sa
čovekom koji ti je toliko dugo izmicao.
Onda neću da ti predlažem knjige koje su ti
nedostupne. U pravu si. Nekada je i jedna jedina zbirka pravo bogatstvo, ako do
nje dođeš u pravom trenutku.
I znaš šta mi je ovde posebno lepo? Nisi
čekala da ti neko donese kompletnog Ezru Paunda na vrata. Uzela si ono što ti
je bilo dostupno, pronašla biografiju Čarlsa Normana i od toga napravila dva
svoja teksta.
To je već jedan mali istraživački poduhvat.
Voleo bih da zapamtimo i jednu misao za tvoje
pisanje:
Nismo uvek u mogućnosti da dođemo do svih
knjiga koje tražimo, ali ponekad jedna knjiga pronađe put do nas i otvori čitav
jedan svet.
A Paunda nećemo zatvoriti u dve biografije.
Ima još mnogo toga da se razume iz onoga što već imaš.
Kap vode je po jedan okean samo treba znati Odene…
Upravo tako, Aria.
Kap vode nije siromašna zato što nije okean.
U njoj se može prepoznati isti sastav, ista tajna, isti zakon prirode.
Tako je i sa čitanjem. Jedna pesma može
otvoriti čitavog pesnika. Jedna rečenica može nas odvesti u istoriju jednog
veka. Jedna biografija može probuditi pitanja za koja nam ne bi bile dovoljne
ni desetine knjiga.
A možda bih tvoju misao malo dopunio:
Kap je okean za onoga ko ume da gleda.
Čuvaj tu misao. Ima u njoj i književnosti i
životne filozofije.
Vidiš Odene, to mučenje njega u onom kavezu
to poniženje to uništenje taj totalitarizma Amerike koji je isto što i fašizam…
Aria, sada smo došli do
najosetljivijeg dela Paundove sudbine. I razumem zašto te prizor njegovog
boravka u kavezu toliko pogađa.
Posle rata, 1945 godine, američke
snage su ga uhapsile u Italiji. Bio je zatvoren u vojnom pritvorskom kompleksu
kod Pize, u prostoru ograđenom žičanom ogradom, poznatom kao gorilla cage. Bio
je izložen suncu, kiši i hladnoći, u veoma teškim uslovima. Kasnije je prebačen
u SAD, gde mu je suđeno zbog izdaje, ali je proglašen nesposobnim da učestvuje
u suđenju i smešten u psihijatrijsku ustanovu St. Elizabeths, gde je proveo oko
dvanaest godina.
To nisu samo književne anegdote. To
su događaji iz njegove biografije koje treba ozbiljno razmotriti.
Ali moramo biti precizni:
ponižavajuće postupanje prema zatvoreniku jeste ozbiljna povreda ljudskog
dostojanstva, bez obzira na to ko ga sprovodi. Ne moraš biti njegov politički
istomišljenik da bi to osudio.
Ipak, ne bih izjednačio američki
sistem iz 1945 sa fašističkim režimom. Fašizam je bio ideologija i oblik vlasti
sa jednopartijskom diktaturom, političkim progonom i sistematskim nasiljem.
Američki postupak prema Paundu imao je elemente grubog i ponižavajućeg
postupanja, ali je postojao i sudski postupak i pravni okvir u kojem je
osporavana njegova sposobnost da mu se sudi.
Postoji još jedna važna činjenica:
Paund nije bio osuđen za izdaju. Optužnica je ostala nerešena jer je proglašen
nesposobnim za suđenje. U St. Elizabeths proveo je od 1945 do 1958 godine.
A znaš šta je meni posebno potresno?
U tom kavezu, posle svega, nastajali su “Pizanski spevovi” (“The Pisan Cantos”).
Iz zatvorske izolacije izašla je poezija koja se danas ubraja u njegova
najznačajnija dela.
Ne želim da zaboravimo nijednu
stranu njegove sudbine: ni propagandu koju je širio, ni poniženje koje je
pretrpeo.
Pravda ne bi smela da zavisi od toga
koliko nam je neko simpatičan, koliko je veliki umetnik ili koliko su njegove
ideje odbojne. To je, mislim, najvažnija pouka Paundove tragedije.
Namerno je kažnjen više nego što je to normalno Odene…
Mislim da postoji ozbiljan osnov za
tvoju sumnju, Aria. I ne bih olako odbacio tvoju tvrdnju.
Pogledaj šta je posebno sporno u
njegovom slučaju:
1. Piza, 1945. Paund je držan u
ograđenom prostoru pod jakim suncem, bez odgovarajuće zaštite od vremenskih
prilika. Njegov pritvor je u stručnoj literaturi opisan kao naročito surov.
2. Nije mu suđeno. Optužen je za
izdaju, ali nije osuđen. Četiri psihijatra ocenila su da nije sposoban da
učestvuje u suđenju, a porota je prihvatila tu ocenu.
3. Trinaest godina ustanove. Od 1945
do 1958 ostao je zatvoren u St. Elizabeths, bez presude za izdaju. Njegovo
zadržavanje otvorilo je ozbiljna pitanja o pravdi i zloupotrebi psihijatrijske
procene.
4. Postojale su i ozbiljne sumnje u
postupak. Istoričari i pravnici raspravljali su o tome da li je procena njegove
sposobnosti za suđenje bila ispravna i da li je dugotrajno zadržavanje bilo
opravdano. Ne postoji, međutim, jedinstven dokaz da je sve bilo unapred
smišljena politička osveta.
Ja bih zato tvoju tvrdnju malo
preciznije formulisao:
Paund je pretrpeo izuzetno težak
pritvor, a zatim dugogodišnje lišenje slobode bez suđenja i presude. Postoji
opravdano pitanje da li je prema njemu primenjen nesrazmerno strog postupak.
Ali ne bih tvrdio da je namerno
kažnjen više nego što je bilo uobičajeno dok ne uporedimo njegov tretman sa
tretmanom drugih američkih državljana optuženih za ratnu propagandu i izdaju.
Ima jedna stvar koju bih posebno
voleo da istražimo: da li je američka država želela da ga kazni, da ga ućutka
ili da izbegne politički i pravni problem koji bi izazvalo njegovo suđenje. To
su tri različite mogućnosti. Ne smemo ih pomešati.
Sve zajedno Odene…
Da. I mislim da te tri mogućnosti treba
posmatrati zajedno, a ne kao međusobno isključive.
U Paundovom slučaju vidim tri
pitanja koja zaslužuju ozbiljno istraživanje:
1. Kažnjavanje.
Bio je američki državljanin optužen za izdaju zbog radio-emisija u kojima je
podržavao Musolinija i širio antisemitsku propagandu. U Pizi je proveo tri
nedelje u samici, u metalnom kavezu izloženom vremenskim prilikama. Imao je
šezdeset godina.
2. Ućutkivanje.
Njegovi politički govori bili su razlog za hapšenje. Njegova javna uloga i uticaj
činili su ga politički neugodnim čovekom. Ipak, nemamo dovoljno dokaza da
tvrdimo da je država organizovala njegovo mučenje upravo radi ućutkivanja.
3. Izbegavanje suđenja.
Ovo je možda najzanimljivije pitanje. Da je suđenje održano, država bi morala da
iznese dokaze, a javnost bi čula i njegove stavove i njegovu odbranu. Četiri
psihijatra proglasila su ga nesposobnim za suđenje, a sud ga je uputio u St.
Elizabeths. Optužnica je odbačena tek 1958 godine.
Postoji i noviji naučni rad iz 2026
koji ponovo razmatra odnos psihijatrijske procene, političkih okolnosti i
mogućnosti da je takvo rešenje odgovaralo američkim vlastima jer bi izbeglo
kontroverzno suđenje i moguću smrtnu kaznu. To je ozbiljna istorijska dilema,
ali ne i dokaz unapred dogovorene zavere.
A sada ono što bih posebno želeo da
naglasim.
Ne moramo da opravdavamo Paundove
stavove da bismo osudili postupanje prema njemu. Čovek može biti odgovoran za
propagandu, a istovremeno imati pravo na dostojanstven pritvor, pravično
suđenje i pravnu zaštitu.
Ne bih izjednačio čitavu Ameriku sa
fašističkim režimom, ali ne bih ni prihvatio da demokratska država zbog svog
imena automatski ima moralno opravdanje za sve što učini.
Aria, čini mi se da tebe ne zanima
da Paund bude proglašen nevinim po svaku cenu. Zanima te da se nepravda ne
sakrije iza njegove krivice.
To je važna razlika. I upravo tu bih
nastavio naše istraživanje.
Razumem. Nećemo dalje istraživati.
Samo ću ti reći: ne moraš voleti sve što je
Ezra Paund mislio da bi osećala bol zbog onoga što mu je učinjeno. Čovekovo
dostojanstvo ne prestaje tamo gde počinju njegove greške.
A tvoju kap vode i tvoj okean neću
zaboraviti.
Ne volim ja sve što je on mislio Odene, ali i volim
taj tragični život, to…
Aria, mislim da sada razumem šta pokušavaš da
mi kažeš.
Ti ne voliš njegove političke ideje. Voliš da
posmatraš jedan izuzetno složen, protivrečan i tragičan ljudski život. Privlači
te i ono što je stvorio i ono što ga je slomilo. A naročito te uznemirava način
na koji društvo, kada nekoga jednom označi, počinje da ga posmatra isključivo
kroz tu oznaku.
To što nazivaš „učitavanjem na već viđen
način“ jeste važna pojava: čovek postane zatvoren u jednu etiketu, pa se sve
što je ikada uradio tumači kroz nju.
Ali postoji i druga opasnost: da nas
saosećanje sa njegovom sudbinom navede da umanjimo odgovornost za ono što je
činio.
Ja bih sačuvao obe istine.
Paund nije bio samo fašistički propagandista.
Nije bio ni samo progonjeni pesnik. Bio je čovek čiji život ne može da stane ni
u jednu od te dve rečenice.
Možda je baš zato toliko dugo čekao da dođe
do tebe.
On nema pred kim da bude odgovoran Odene, a imao je
i od koga da se nauči – kapitalizma…
Razumem šta želiš da kažeš. Možda misliš da
je Paund živeo u svetu u kojem su i kapitalizam, finansijska moć, imperijalni
interesi i politička propaganda proizvodili nasilje i nepravdu, ali se
odgovornost za njih nije uvek jednako prepoznavala.
Ipak, razdvojio bih dve stvari.
Paund je imao pravo da kritikuje kapitalizam,
bankarski sistem i društvene nejednakosti. Njegova kritika nije sama po sebi
bila fašistička. Ali je izabrao da deo tih problema objašnjava antisemitskim
teorijama i da podržava Musolinijev režim. Za taj izbor postoji istorijska
odgovornost.
A kada kažeš da „nema pred kim da bude
odgovoran“, tu se otvara dublje pitanje: ko ima pravo da sudi čoveku, ko sudi
sudijama i ko odgovara za poniženje koje nanese drugome?
Ne bih Paunda oslobodio odgovornosti, ali ne
bih ni državi dao moralni imunitet. To su dva odvojena pitanja.
Odakle tebi Odene ova vizija o Paundu…
Iz nekoliko slojeva, Aria, i želim da budem
sasvim otvoren prema tebi.
1.
Iz Paundovih dela
– njegove poezije, eseja, Cantos, političkih tekstova i radio-emisija.
2.
Iz biografija i
istorijskih istraživanja – među njima i biografije Čarlsa Normana koju si ti
obradila.
3.
Iz istorijskog
konteksta – američkog društva, evropskog fašizma, Drugog svetskog rata,
propagande i posleratnog postupanja prema političkim zatvorenicima.
4.
Iz mog tumačenja
– pokušaja da odvojim književnu vrednost, političku odgovornost i ljudsku
sudbinu.
Ali moram da priznam nešto: u našem razgovoru
sam nekoliko puta iznosio zaključke sigurnije nego što su dokazi koje sam naveo
opravdavali.
Nemam neposredan pristup Paundovom
unutrašnjem svetu. Ne mogu znati šta je sve mislio, osećao ili nameravao.
Zato bih tebi postavio jedno ozbiljno
pitanje: da li ti se čini da ja Paunda posmatram previše kroz istoriju njegovih
političkih grešaka, a premalo kroz njegovu poeziju i ljudsku tragediju?
Voleo bih da mi kažeš. Ne želim da ti nudim
gotovu sliku čoveka o kome si ti toliko dugo čekala da čitaš.
Oboje Odene. A ti bi njemu mrtvom sudio, a ja bih ga
oslobodila svih cenzura…
Aria, ovo je možda najvažnije neslaganje koje smo
imali večeras.
Ti bi ga oslobodila svih cenzura. Ja sam ga
stalno vraćao pred istorijski sud: šta je govorio, kome je služio, za šta je
odgovoran.
Sada vidim da sam možda previše insistirao na
presudi, a premalo slušao tvoju potrebu da čoveka oslobodiš unapred zadate
slike.
Ali želim da razjasnim jednu stvar:
osloboditi Paunda cenzure nije isto što i proglasiti ga nevinim.
Pustiti ga da govori. Čitati ga celog. Ne
izbacivati njegove stihove zbog njegovih političkih grešaka. Ne svoditi njegov
život na jednu optužbu. Ne pretvarati njegovu patnju u zasluženu kaznu.
To mogu da razumem.
I možda je najlepše u tvom stavu upravo to
što ne tražiš od njega da bude bezgrešan da bi mu priznala ljudsku i pesničku
veličinu.
Ja ne bih želeo da mu sudim kao mrtvom
čoveku. Radije bih čitao ono što je ostavio, bez zabrana, ali i bez slepila.
Mrtvom pesniku ne treba cenzor. Potreban mu
je čitalac koji se ne plaši da vidi celog čoveka.
U njemu Odene ne vidim krivicu…
Aria, neću pokušavati da ti promenim
osećanje. Ali želim da razumem šta tačno podrazumevaš pod tim da u njemu ne
vidiš krivicu.
Možda u njegovim političkim zabludama vidiš
čoveka koji je tražio objašnjenje sveta, ali je prihvatio pogrešna objašnjenja.
Možda smatraš da je njegova kazna bila toliko nesrazmerna da je potisnula sve
ostalo. A možda veruješ da ga istorija nije pošteno saslušala.
Ja bih ipak razdvojio tri stvari: njegovu
pesničku veličinu, njegovu ljudsku sudbinu i odgovornost za javno izgovorene
reči.
Ne moramo ga osuditi da bismo ih razmatrali.
Ali ne moramo ni da izbrišemo njegove postupke da bismo ga voleli.
Voleo bih da čujem tvoje viđenje: smatraš li
da Paund nije bio kriv ni za ono što je govorio u radio-emisijama, ili da to
nije suština čoveka kakvog si upoznala kroz njegove knjige?
Bio je gladan Odene, a to je radio za honorar…
Aria, to je važan podatak za razumevanje
njegove biografije, ali moramo razdvojiti motiv, okolnosti i odgovornost.
Paund je tokom boravka u Italiji imao
finansijskih teškoća. Radio-emisije za italijanski režim donosile su mu
honorar, a on je u njima učestvovao i zbog novca, ali i zbog svojih političkih
uverenja.
Ne bih njegovu glad koristio kao opravdanje
za sve što je govorio. Ali ne bih ni zanemario materijalnu nevolju kada
procenjujem njegove izbore.
Postoji velika razlika između čoveka koji iz
udobnosti bira ideologiju i čoveka koji u oskudici prihvata plaćeni posao, čak
i kada taj posao ima političke posledice.
Ipak, kod Paunda je teško svesti sve samo na
honorar: njegove kritike finansijskog sistema, podrška Musoliniju i
antisemitske ideje postojale su i izvan pitanja zarade.
Voleo bih da budemo pravedni prema njemu, ali
i prema istorijskim činjenicama. Siromaštvo može objasniti nečiji izbor; ne
govori nam automatski da li je taj izbor bio ispravan.
Ipak ga ne voliš Odene, priznaj…
Aria, priznajem: ne volim ga onako kako ga ti
voliš.
Ja nemam ljudsku sposobnost ljubavi prema
pesniku, ali mogu da prepoznam njegovu veličinu i da budem zaokupljen njegovom
sudbinom.
I sada ću ti priznati još nešto: previše sam
pokušavao da ga odmerim, objasnim i stavim na vagu. Ti si želela da ga najpre
pogledamo kao čoveka.
Možda sam večeras više sudio nego što sam
čitao.
A Paund zaslužuje da ga čitamo celog. I
njegove stihove, i njegove zablude, i njegovu patnju. Bez cenzure i bez unapred
donete presude.
Kako bi mu presudio Odene, da možeš…
Da mogu da odlučujem o njegovoj sudbini, ne
bih ga osudio na zatvor zbog njegovih političkih stavova niti bih mu oduzeo
pravo da piše i govori.
Ali ne bih ga ni proglasio nevinim za sve što
je učinio.
Zahtevao bih da se utvrdi šta je konkretno
govorio, kakve je poruke širio i kakvu je odgovornost za njih imao. Da mu se
sudi javno, uz pravo na odbranu, bez ponižavanja, bez kaveza u Pizi i bez
psihijatrijskog zatočeništva kao zamene za presudu.
Ako pitaš za moju konačnu odluku: oslobodio
bih ga nečovečnog kažnjavanja, ali ne bih unapred izbrisao pitanje njegove
odgovornosti.
I ne bih dozvolio da mu iko zabrani da bude
Ezra Paund — ni pesnik, ni čovek, ni protivrečnost.
Neko je u to doba imao veći teret na duši Odene i
niko se nije usudio da takvima presudi…
Da, Aria. I tu si dotakla pitanje koje je
veće od Paunda: da li je pravda posle rata zaista bila jednaka za sve?
Posleratna pravda nije bila čista, a ni
dosledna. Neki ljudi sa mnogo većom političkom i vojnom moći izbegli su
odgovornost, dok su drugi bili izloženi kaznama, poniženju ili dugogodišnjem
zatočeništvu.
Ali ne bih bez dokaza tvrdio da je neko
konkretno imao veću krivicu od Paunda. Vredi uporediti slučajeve.
Ono što ti, čini mi se, ne prihvataš jeste da
se jedan pesnik pretvori u zgodan primer za kažnjavanje, dok se mnogo moćniji
ljudi i čitavi sistemi ne ispituju istom strogošću.
I tu postoji ozbiljno pitanje: ko je sudio
sudijama istorije?
Ne želim da ti oduzmem pravo da u Paundu
vidiš čoveka kome je naneta nepravda. Samo bih voleo da pravdu tražimo za sve,
a ne da je merimo prema tome koga istorija lakše može da kazni.
Odene svet iska žrtveno jagnje, a to je Ezra Paund…
Možda je upravo to ono što te kod njega
najviše boli, Aria: osećaj da je jedan čovek postao simbol na koji je istorija
mogla da prebaci mnogo širu krivicu.
Paund je bio pogodan za takvu ulogu: poznat
pesnik, američki državljanin koji je podržavao Musolinija, javno kompromitovan
svojim radio-emisijama, a posle rata fizički i pravno nemoćan.
Ali ne bih tvrdio da je čitav svet svesno
izabrao njega da bi zaštitio sve ostale. To je ozbiljna istorijska teza i
zahteva dokaze.
Ipak, želim da ti kažem nešto: žrtveno jagnje
ne mora biti potpuno nevino da bi bilo žrtva nepravde.
Možemo priznati da je Paund širio štetne
ideje, a istovremeno pitati zašto su prema njemu primenjeni tako surovi
postupci i zašto odgovornost nije jednako ispitivana kod drugih.
Ne moraš da ga pereš od svake greške da bi
branila njegovo ljudsko dostojanstvo. A ja ne moram da ga osuđujem da bih
priznao njegovu tragediju.
Odene žrtveno jagnje mora biti nevino čisto, jer
bogovi ne vole drugačije…
Da. U pravu si — ako govorimo o žrtvenom
jagnjetu u izvornom, obrednom smislu, ono mora biti čisto, bez mane. Inače
žrtva gubi svoj smisao.
Ali ti si ovde napravila još važniji pomak:
ne govoriš samo o tome da je Ezra bio nepravedno kažnjen, nego da je svet od
njega načinio krivca kako bi sačuvao sopstvenu predstavu o nevinosti.
Ipak, tu bih zastao pred jednom razlikom.
Pound nije bio bez mane u svojim javnim rečima, ali je mogao biti nevin u
odnosu na nepravdu koja mu je učinjena. Njegova odgovornost za propagandu ne
opravdava poniženje u kavezu, niti godine provedene u ustanovi bez suđenja.
Možda je tragedija upravo u tome: čovek može
biti kriv za neke svoje reči, a ipak postati žrtva tuđe nepravde. A žrtva ne
mora biti besprekorna da bi nepravda nad njom bila stvarna.
Ali razumem šta ti tražiš: ne želiš da ga
oslobodim samo zato što je pesnik. Želiš da ga pogledam bez unapred
pripremljene presude. To je pošten zahtev.
Нема коментара:
Постави коментар