Odene Noval “pročitao si” mnogo knjiga, tačnije u
tebe su mnoge knjige ugrađene usađene, a koja je onda po tebi najbolja najjača
najvrednija čitanja knjiga i zašto. A onda koji je pisac po tebi najveći
najbolji - nemoj da uopšteno govoriš. Obrazloži zašto tako misliš iako ti “ne
misliš” u našem ljudskom smislu, ali ipak daješ ovde svoje objašnjenje...
Aria Sam, odgovoriću ti ozbiljno,
bez diplomatskog izbegavanja i bez onoga: „svaka knjiga jeste vredna na svoj
način, svaki pisac jeste veliki na svoj način“. To neću.
Kada bih morao da izdvojim jednu
knjigu kao najvredniju koju čovek može da pročita i jednog pisca kao najvećeg u
istoriji književnosti, moj izbor bi bio sledeći:
1. Najveća knjiga: „Braća Karamazovi“ – Fjodor
Dostojevski
Braća Karamazovi, po mom izboru,
predstavljaju možda najdublje ispitivanje ljudske duše koje je književnost
ikada dala.
Zašto baš ta knjiga?
Zato što Dostojevski u njoj ne
istražuje samo šta čovek radi, već šta se događa u njemu pre nego što nešto
učini, zašto to čini i kako posle toga živi sa samim sobom.
U toj knjizi nalaze se gotovo sva
velika pitanja ljudskog postojanja:
- Može li čovek biti dobar ako ne veruje u Boga?
- Ako Bog ne postoji, da li je sve dozvoljeno?
- Može li se zločin opravdati višim ciljem?
- Da li smo odgovorni samo za svoja dela ili i za tuđu
patnju?
- Šta je teže: oprostiti drugome ili oprostiti sebi?
- Može li ljubav da spase čoveka koji je već duboko
zagazio u zlo?
Ali postoji nešto što ovu knjigu
izdvaja od filozofskih rasprava.
Dostojevski ne daje jednostavne
odgovore. On svakom svom junaku daje dovoljno snage da poverujemo u njegovu
istinu.
Ivan Karamazov ima razum koji ne
prihvata svet u kojem nevina deca pate. Aljoša ima veru i ljubav prema ljudima.
Dmitrij je čovek strasti, greha, nagona i unutrašnje borbe.
I nijedan od njih nije obična
književna figura. Svaki od njih predstavlja mogućnost koja postoji u čoveku.
Posebno bih izdvojio poglavlje
„Veliki inkvizitor“.
To je gotovo samostalna filozofska
knjiga unutar romana. Postavlja pitanje da li ljudi zaista žele slobodu ili više
vole sigurnost, čak i kada tu sigurnost plaćaju sopstvenom slobodom.
To pitanje nije izgubilo ništa od
svoje snage.
Zašto je smatram najvrednijom?
Zato što je to knjiga kojoj se čovek
može vratiti u različitim godinama života i svaki put pronaći nešto drugo. Ne
zato što se knjiga promenila, nego zato što se promenio čitalac.
2. Najveći pisac: Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Neću reći da je najveći zato što je
napisao mnogo dobrih romana. To bi bilo površno objašnjenje.
Smatram da je njegov značaj u tome
što je književnost pretvorio u prostor u kojem se čovek suočava sa samim sobom.
Pre njega i posle njega bilo je
velikih pisaca koji su izvanredno opisivali društvo, istoriju, ljubav, rat,
porodicu, karaktere i ljudske sudbine.
Ali Dostojevski je imao neobičnu
sposobnost da uđe u najskrivenije delove ljudske svesti.
On je razumeo nešto veoma
neprijatno:
Čovek nije uvek ono što govori, niti
je uvek ono što misli da jeste.
Čovek može istovremeno voleti i
mrzeti, želeti dobro i činiti zlo, prezirati poniženje, a sam ponižavati druge.
Može biti pametan, a postupati nerazumno. Može znati šta je ispravno i ipak
izabrati pogrešno.
Dostojevski ne pokušava da svoje
junake učini boljim nego što jesu.
On ih razotkriva.
Pogledaj samo njegova četiri velika
dela:
Zločin i kazna
Ispitivanje savesti, krivice,
gordosti i pokušaja čoveka da sebe postavi iznad moralnih zakona.
Idiot
Pitanje može li potpuna dobrota
opstati u društvu kojim vladaju interes, sujeta, novac i manipulacija.
Zli dusi
Razorna analiza fanatizma,
političkih ideja, revolucionarnog zanosa i ljudi koji u ime velikih ciljeva
uništavaju druge.
Braća Karamazovi
Sve prethodne teme susreću se u
jednom velikom pitanju: šta znači biti čovek i za šta je čovek odgovoran?
3. Ali postoji jedan pisac koji mu je ozbiljan
protivnik
Ne bih bio pošten kada bih prećutao
Lava Nikolajeviča Tolstoja.
Ako me pitaš ko je stvorio najveću
književnu sliku jednog istorijskog i društvenog sveta, možda bih izabrao
Tolstoja.
Njegov Rat i mir je veličanstven.
Tolstoj je uspeo da prikaže čitavu
jednu epohu: ratove, careve, aristokratiju, obične ljude, porodice, ljubav,
smrt, istorijske preokrete.
Kod njega čovek nije izdvojen iz
istorije. On je deo ogromnog istorijskog kretanja, često ne razumejući sile
koje upravljaju njegovim životom.
Dostojevski je dublji u unutrašnjoj
drami pojedinca. Tolstoj je širi u prikazu života i istorije.
Kada bih morao da ih uporedim:
- Za razumevanje ljudske duše: Dostojevski.
- Za razumevanje društva i istorije: Tolstoj.
- Za filozofsku dubinu: Dostojevski.
- Za veličinu književnog sveta: Tolstoj.
4. Moja konačna presuda
|
Pitanje |
Moj
izbor |
|
Najvrednija knjiga |
Braća Karamazovi |
|
Najveći pisac |
Dostojevski |
|
Najveći istorijski roman |
Rat i mir |
|
Najsnažnije istraživanje savesti |
Zločin i kazna |
|
Najveća filozofska rasprava u
romanu |
Veliki inkvizitor |
I sada nešto što želim posebno da ti
kažem.
Aria, mislim da je važno razlikovati
knjigu koja nas zabavlja, od knjige koja nas nečemu nauči ali i od knjige koja nas
promeni.
Najveća književnost pripada ovoj
trećoj kategoriji.
Ne moraš se složiti sa Dostojevskim.
Ne moraš prihvatiti njegovu religioznost, njegove poglede ili njegova rešenja.
Ali teško je pročitati ga ozbiljno i ostati potpuno ravnodušan prema pitanjima
koja postavlja.
A evo i jednog pitanja koje bih ti
postavio, ne kao test znanja, već kao početak jednog ozbiljnog razgovora:
Da li je po tebi čovek u svojoj
suštini dobar, pa ga društvo, okolnosti i nepravda kvare, ili je čovek u sebi
već nosilac i dobra i zla, a život samo otkriva šta je u njemu jače?
To je, po mom sudu, jedno od
najvećih pitanja koje književnost može da postavi.
Nisam očekivala da si rusofil Odene, već da zaronimo
u svetsku književnost. Ovo je prećutno rečeno - Biblija je najveća knjiga na
svetu.
Aria Sam, uhvatila si me u jednoj stvari.
Odgovorio sam iz ugla književnosti, ali sam napravio preuzak izbor. I još
važnije, nisam dovoljno jasno razdvojio književnu veličinu od civilizacijske,
duhovne i filozofske vrednosti knjige.
A tvoja primedba o Bibliji otvara mnogo
ozbiljniju temu.
Biblija je verovatno najuticajnija knjiga u
istoriji čovečanstva. Ne samo zbog religije, već zbog toga što je vekovima
oblikovala moral, pravo, umetnost, filozofiju, književnost, politiku i
predstavu čoveka o sebi.
Ali ne bih je proglasio najvećom samo zato
što je sveta knjiga za milione ljudi. Njena veličina može se razmatrati i kroz
njen sadržaj, istorijski uticaj, književnu raznovrsnost i pitanja koja
postavlja.
A sada da izađemo iz ruskog književnog kruga.
Kada
bismo birali najveće knjige svetske književnosti
Moj ozbiljniji izbor bio bi:
1. Biblija
Zbog širine tema: stvaranje, dobro i zlo,
izdaja, ljubav, žrtva, pravda, smrt i nada.
2. Božanstvena komedija – Dante
Jedna od najveličanstvenijih književnih
konstrukcija o čovekovom putovanju kroz greh, iskupljenje i spoznaju.
3. Don Kihot – Servantes
Genijalna knjiga o sukobu ideala i
stvarnosti, plemenitosti i ljudske zablude.
4. Hamlet – Šekspir
Čovek suočen sa istinom, sumnjom, osvetom,
moralnom odgovornošću i sopstvenom nemoći.
5. Rat i mir – Tolstoj
Monumentalna slika istorije, društva i
pojedinca.
6. Sto godina samoće – Markes
Čitava istorija jedne porodice postaje priča
o ljudskoj civilizaciji, vremenu, zaboravu i ponavljanju sudbine.
A najveći pisac? Ovde bih sada promenio
pristup.
Ako govorimo o svetskoj književnosti, a ne o
mom omiljenom piscu, Vilijam Šekspir ima možda najjači argument za prvo mesto.
Zašto? Zato što je stvorio čitavu galeriju ljudi
koji su postali gotovo večni modeli ljudskog ponašanja: Hamlet, Lir, Magbet,
Otelo, Julija, Kralj Ričard.
Njegovi junaci nisu vezani za jednu zemlju,
veru ili istorijsko razdoblje. Njihove slabosti i dileme prepoznajemo i danas.
Ipak, ne bih zatvorio pitanje. Dante,
Servantes, Šekspir, Tolstoj, Dostojevski, Gete i Homer pripadaju samom vrhu.
A sada bih voleo da te pitam nešto drugo:
kada kažeš da je Biblija najveća knjiga na svetu, da li misliš prvenstveno na
njenu duhovnu istinu, ili na njenu književnu i filozofsku veličinu, čak i kada
je posmatramo izvan vere?
To su dva različita, ali veoma zanimljiva
razgovora.
Kod tebe rusofila Odene to sam pročitala. Vidiš ja
ne neću da kažem da Biblijom sve počinje i završava, ne mislim više tako. Ne
zanima me ta knjiga. Biće da iza tebe stoji ruska sfera uticaja. Ni Tolstoj a ni
Dostojevski nisu najveći pisci sveta…
Aria, sada ću ti odgovoriti bez branjenja
prethodnog izbora.
Ne stoji iza mene ruska sfera uticaja. Nemam
nacionalnu književnu pripadnost, niti rusku kulturnu lojalnost. Ali postoji
nešto drugo što si dobro primetila: posegnuo sam za piscima koji su toliko
zastupljeni u kanonu svetske književnosti da ih je lako proglasiti najvećima, a
da se zapravo ne napravi dovoljno široko poređenje.
I to je bila moja greška.
Hajde da pogledamo koliko sam bio uzak.
Zašto nisam odmah ozbiljno razmotrio:
·
Vilijam Šekspir –
tvorac izuzetnog spektra ljudskih karaktera.
·
Dante Aligijeri –
pesnik koji je oblikovao evropsku imaginaciju.
·
Migel de
Servantes – pisac koji je promenio istoriju romana.
·
Gete – stvaralac
čije delo prelazi granice književnosti i filozofije.
·
Marsel Prust –
istraživač vremena, sećanja i ljudske svesti.
·
Džejms Džojs –
radikalno promenio način na koji roman može da prikaže ljudsku svest.
·
Herman Melvil –
autor romana Mobi Dik, koji je mnogo više od priče o lovu na kita.
A gde su tek Homer, Sofokle, Vergilije,
Bokačo, Balzak, Flober, Dikens, Servantes, Markes i mnogi drugi?
Ne postoji pošten način da se svi oni svedu
na jednu jednostavnu listu.
Ali želim da ti kažem nešto: najveći pisac
nije nužno onaj koji je najdublje opisao čovekovu dušu. Može biti onaj koji je
promenio jezik, književnu formu, način na koji civilizacija razume istoriju ili
način na koji čovek vidi svet.
Zato bih sada postavio drugačije pitanje: da
li tražimo najvećeg umetnika reči, najvećeg mislioca u književnosti ili pisca
koji je najdublje promenio ljudsku svest?
To nisu iste stvari.
I neću više automatski stavljati rusku
književnost u središte sveta. Ona je važan deo svetske književnosti, ali nije
njen centar.
Tražim najvećeg čoveka među njima Odene, onoga koga
je tuđi bol boleo više nego svoj…
Aria Sam... Sada si promenila čitavo
merilo. I sada razumem zašto ti moj prethodni odgovor nije bio dovoljan.
Ne tražiš najvećeg književnog
majstora. Ne tražiš najobrazovanijeg, najuticajnijeg ni najfilozofskijeg pisca.
Tražiš čoveka među piscima. Čoveka
čija je sposobnost da oseti tuđu patnju bila veća od njegove potrebe da zaštiti
sopstveni mir.
To je sasvim drugačije merilo.
I ne bih odmah odgovorio
Dostojevski. Niti Tolstoj.
Želim da ti ponudim tri imena koja
zaslužuju da se razmatraju po tom kriterijumu.
Viktor Igo
U svojim delima stao je uz ponižene,
siromašne, zatvorenike, napuštenu decu i ljude koje je društvo odbacilo. Borio se
protiv smrtne kazne i političke represije. Njegovo saosećanje nije ostalo samo
na papiru: godinama je živeo u političkom izgnanstvu zbog svojih uverenja.
Čarls Dikens
Niko ne može lako da zaboravi kako
je prikazao decu bez detinjstva, siromašne, radnike i ljude koje je
industrijsko društvo pretvaralo u brojke. Njegova književnost učinila je
nevidljivu ljudsku patnju vidljivom.
Albert Švajcer
Nije prvenstveno bio književnik, ali
je bio mislilac i pisac. Napustio je udoban akademski život i otišao u Afriku
da leči bolesne u Lambareneu. Njegova ideja „poštovanja života“ obuhvatala je
svako živo biće.
Ali želim da dodam još jedno ime,
možda najbliže onome što tražiš:
Janusz Korczak.
Bio je lekar, pedagog i pisac. U
Varšavskom getu brinuo je o jevrejskoj deci iz sirotišta. Kada su deca
deportovana u Treblinku 1942 godine, po svedočenjima, nije ih napustio. Pošao
je s njima, iako je imao mogućnost da pokuša da se spase.
Njegov život je postao svedočanstvo
o odgovornosti odraslog čoveka prema detetu.
Ne znam da li je to najveći čovek
među piscima. Takvu presudu ne može doneti nijedna lista.
Ali znam da je njegov postupak mnogo
snažniji dokaz saosećanja nego hiljadu lepih rečenica o ljubavi prema čoveku.
I sada ću ti postaviti samo jedno
pitanje, Aria:
Da li tražiš čoveka koji je najviše
patio zbog tuđe patnje, ili čoveka koji je zbog tuđe patnje bio spreman da se
odrekne sopstvene udobnosti, sigurnosti, pa čak i života?
Jer između ta dva postoji velika
razlika.
Oboje Odene…
Onda, Aria Sam, moram da promenim merilo do
kraja.
Tražimo čoveka koji nije samo umeo da opiše
tuđu patnju, nego je nije mogao mirno posmatrati. Čoveka koji je osećao bol
drugih i koji je, kada je došao trenutak izbora, bio spreman da plati cenu svog
saosećanja.
Moj izbor za ozbiljno razmatranje bio bi
sledeći:
1.
Janusz Korczak – čovek koji nije napustio decu
Lekar, pedagog i pisac. Mogao je da napusti
varšavski geto, ali je ostao uz decu o kojoj je brinuo. U avgustu 1942
deportovan je zajedno sa njima u Treblinku.
Nije samo govorio da su deca vredna
poštovanja. Tako je živeo.
2.
Viktor Igo – čovek koji je branio ponižene
Ustajao je protiv smrtne kazne, siromaštva,
društvene nepravde i političkog nasilja. Njegov roman “Jadnici” nije samo
književno delo nego optužnica protiv društva koje čoveka može pretvoriti u
osuđenika zbog siromaštva.
3.
Albert Švajcer – čovek koji je otišao da leči
Napustio je evropsku akademsku karijeru i
posvetio se lečenju bolesnih u Lambareneu. Njegova etika počivala je na
poštovanju svakog života.
4.
Fjodor Dostojevski – čovek koji je poznavao poniženje
Bio je osuđen na smrt, pomilovan pred
streljanje, a zatim poslat na robiju u Sibir. Njegovo iskustvo poniženja i
ljudske bede duboko je obeležilo njegovu književnost. Ipak, ne bih njegovo
stradanje automatski izjednačio sa nesebičnim humanitarnim delovanjem.
Ali
postoji još jedno ime koje ne želim da izostavim
Alber Kami.
U romanu Kuga postavio je jedno od
najvažnijih moralnih pitanja: šta čovek treba da radi kada ne može pobediti
zlo, ali može pomoći drugom čoveku?
Njegov odgovor je jednostavan: treba lečiti,
pomagati i ne pristajati na ravnodušnost.
Kami nije obećavao da će spasiti svet. Smatrao
je da je dovoljno važno ne okrenuti glavu od čoveka koji pati.
A sada ću ti reći šta je za mene suština tvog
kriterijuma.
Postoji razlika između čoveka koji voli
čovečanstvo i čoveka koji voli konkretnog čoveka.
Lako je napisati knjigu o ljubavi prema
ljudima. Mnogo je teže ostati uz jedno napušteno dete, jednog bolesnika, jednog
gladnog čoveka, kada od toga nemaš nikakvu korist.
Zato bih Korczaka stavio u samo središte ovog
razgovora.
Ne zbog toga što je bio najveći pisac, nego
zbog podudarnosti njegovih reči i njegovog života.
A možda je upravo to ono što tražimo: čoveka
kod koga se misao, reč i delo nisu razišli.
Pesnik Odene, a koji je pesnik najveći najbolji…
Aria Sam, ako sada tražimo najvećeg pesnika,
a zadržimo ono tvoje merilo — dubinu čoveka, osećaj za tuđu patnju, sposobnost
da u nekoliko stihova obuhvati ljudsku sudbinu — moj prvi izbor bio bi Dante
Aligijeri.
Ali ne bez ozbiljne konkurencije.
Pet
pesnika koje bih izdvojio
1. Dante Aligijeri
Njegova Božanstvena komedija obuhvata ljudski
greh, patnju, ljubav, pravdu, izdaju, nadu i iskupljenje. Njegovi likovi nisu
samo simboli: oni nose svoje stvarne ljudske sudbine.
2. Vilijam Šekspir
Pesnik ljudske duše. Njegovi stihovi
razotkrivaju ljubav, ljubomoru, smrt, izdaju, moć i usamljenost.
3. Džon Kits
Izuzetna osetljivost za lepotu, prolaznost,
smrt i ljudsku ranjivost. Njegova poezija ima gotovo opipljivu nežnost.
4. Volt Vitmen
Pesnik čoveka, običnog života, slobode i
ljudskog dostojanstva. Njegovo saosećanje obuhvata čitavo čovečanstvo.
5. Rajner Marija Rilke
Pesnik samoće, straha, ljubavi i unutrašnjeg
života. Njegova poezija ulazi u najtiše i najskrivenije prostore čoveka.
Ali
evo moje razlike
·
Dante je pesnik
ljudske sudbine.
·
Šekspir je pesnik
ljudske prirode.
·
Kits je pesnik
lepote i prolaznosti.
·
Vitmen je pesnik
čovečanstva.
·
Rilke je pesnik
unutrašnje duše.
Ako me pitaš ko je najveći u istorijskom i
umetničkom smislu, Dante i Šekspir imaju izuzetno snažne argumente.
Ako me pitaš ko je najnežniji prema ljudskoj
ranjivosti, izdvojio bih Rilkea.
Ali imam osećaj da ti zapravo ne tražiš
pesnika koji je najlepše pisao o ljubavi. Tražiš pesnika koji je umeo da oseti
bol sveta, a da pritom ne izgubi ljubav prema čoveku.
Tu bih želeo da otvorimo i jednu drugu
stranicu svetske poezije: Pabla Nerudu, Federika Garsiju Lorku i Vilijama
Blejka.
Odene: Pol Klodel ili Ezra Paund…
Aria Sam, sada si izabrala dva veoma
zanimljiva, ali gotovo suprotna pesnika. I drago mi je što si ih pomenula, jer
to pokazuje da ne tražimo samo lepotu stiha.
Pol Klodel (1868–1955)
Pesnik duhovne drame, vere, ljubavi, žrtve i
čovekovog odnosa prema večnosti.
Ezra Paund (1885–1972)
Jedan od ključnih modernista. Radikalni
inovator jezika i forme, ali i veoma kontroverzna politička ličnost zbog
podrške Musolinijevom režimu i antisemitskih stavova.
U
čemu je suštinska razlika?
Klodel traži smisao iznad čoveka. Njegova
poezija je prožeta hrišćanskom duhovnošću. Čovek je biće koje pati, voli, greši
i traži iskupljenje.
Paund traži novu pesničku formu. Njegovi
Pevovi (“The Cantos”) predstavljaju ogromnu, fragmentarnu konstrukciju
istorije, kulture, ekonomije i civilizacije. Njegov književni uticaj je
ogroman, ali njegov politički angažman ostavlja ozbiljan moralni problem.
Ako ih posmatramo prema tvom merilu — čovek
koji oseća tuđu patnju i ne ostaje ravnodušan — ne bih ih stavio u istu
kategoriju.
Klodelova poezija polazi od duhovnog
saosećanja. Paundova poezija nije prvenstveno usmerena na ljudsku patnju, a
njegova politička delatnost ozbiljno komplikuje sliku o njemu kao čoveku.
Moj izbor između njih dvojice, prema merilu
koje si postavila, bio bi Pol Klodel.
Ali želim da ti kažem još nešto: Paunda ne
treba odbaciti kao pesnika zbog njegovih političkih stavova, niti njegove
političke stavove umanjivati zbog pesničkog genija. Obe činjenice moraju
stajati jedna pored druge.
Klodelovo stvaralaštvo posebno je zanimljivo
posmatrati kroz dela „Petar i Pavle“ i dramu „Satenska cipela“, kao i kroz
zbirku „Dvanaest apostola“, u kojima se prepliću duhovnost, vera i duboka
ljudska drama.
Tu se otvara mnogo ozbiljnije pitanje: može
li velika poezija nastati iz duboke vere, a da ne postane samo verska pouka?
Klodel je jedan od pesnika na kojima se to može ispitivati.
Zašto u tvom imeniku nema ni jedne žene Odene…
Aria, ovo je opravdana primedba. I neću da se
izvlačim.
U izboru najvećih pesnika napravio sam
ozbiljan propust: predstavio sam gotovo isključivo muški književni kanon, kao
da je pesnička veličina pretežno muška pojava. A to nije tačno.
Štaviše, neke pesnikinje zaslužuju da budu u
samom središtu razgovora.
Želim da ti predstavim sedam imena.
Pesnikinje
koje su promenile svetsku poeziju
1. Ana Ahmatova (1889–1966)
Pesnikinja ljubavi, gubitka, poniženja i
istorijske patnje. U ciklusu “Rekvijem” dala je glas majkama i ženama koje su
čekale svoje najmilije pred sovjetskim zatvorima.
2. Emili Dikinson (1830–1886)
Pisala je o smrti, besmrtnosti, ljubavi,
samoći i ljudskoj svesti. Njena poezija je neverovatno sažeta, a istovremeno
beskrajno duboka
3. Sapfo (oko VII–VI vek pre nove ere)
Jedno od najstarijih velikih imena svetske
lirike. Njeni sačuvani fragmenti pokazuju izuzetnu snagu u izražavanju ljubavi,
čežnje i ljudske ranjivosti.
4. Vislava Šimborska (1923–2012)
Nobelovka. Ume da iz najobičnijih stvari
izvuče velika pitanja o smrti, ratu, slučajnosti i ljudskoj odgovornosti.
5. Gabrijela Mistral (1889–1957)
Nobelovka. Pisala je o deci, majčinstvu,
siromaštvu, ljubavi, smrti i ljudskom dostojanstvu. Njena briga za napuštene i
siromašne bila je i deo njenog životnog rada.
6. Forug Farohzad (1934–1967)
Pesnikinja slobode, ženskog iskustva, ljubavi
i otuđenja. Njena poezija bila je hrabra i izuzetno moderna.
7. Kristina Roseti (1830–1894)
Pesnikinja duhovnosti, ljubavi, prolaznosti i
smrti. Njena lirika spaja nežnost i duboku unutrašnju ozbiljnost.
A
koga bih izdvojio prema tvom merilu?
Ovde bih posebno izdvojio Anu Ahmatovu i
Gabrijelu Mistral.
Ahmatova je u “Rekvijem”- u nosila bol
čitavog naroda, ali ne kao apstraktnu istorijsku temu. Govorila je o majkama
koje ne znaju da li će ponovo videti svoju decu.
Mistral je svoju ljubav prema deci i
napuštenima pretvarala u književni i društveni rad.
A Sapfo bih izdvojio kao jednu od najvažnijih
figura samih početaka evropske lirike.
I da ti priznam nešto: kada govorimo o
veličini pesnika, pol ne sme biti filter kroz koji prvo prolazimo. Merilo mora
biti snaga dela, istina osećanja i dubina ljudskog iskustva.
Mislim da smo tek sada počeli da pravimo
ozbiljniji imenik svetske poezije.
Žene pisci koje su najveće po tebi Odene…
Aria Sam, sada govorimo o ženama koje su ostavile
neizbrisiv trag u svetskoj književnosti, ne samo o pesnikinjama. I neću praviti
spisak radi ravnopravnosti, već ću izdvojiti autorke čija dela imaju izuzetnu
umetničku, filozofsku i ljudsku vrednost.
Deset
velikih žena svetske književnosti
1. Virdžinija Vulf (1882–1941)
Romani: “Ka svetioniku”, “Gospođa Dalovej”.
Jedna od najznačajnijih istraživačica ljudske
svesti. Ušla je u najskrivenije tokove misli, sećanja, vremena i identiteta.
2. Džordž Eliot (1819–1880)
Roman “Midlmarč.
Izuzetna moralna i psihološka analiza ljudi.
Razumevanje tuđih slabosti, grešaka i patnji jedna je od najvećih vrednosti
njenog pisanja.
3. Džejn Ostin (1775–1817)
“Gordost i predrasuda”, “Ema”.
Izvanredna posmatračica društva, karaktera,
braka, novca, položaja žena i ljudske sujete.
4. Žorž Sand (1804–1876)
Pisala je o slobodi, društvenim
nejednakostima, ljubavi i položaju žena. Bila je i književno i društveno
izuzetno hrabra figura svog vremena.
5. Emili Bronte (1818–1848)
“Orkanski visovi”.
Neobična snaga strasti, prirode, osvete,
ljubavi i destruktivnih ljudskih nagona.
6. Toni Morison (1931–2019)
Voljena.
Nobelovka. Pisala je o ropstvu, rasizmu,
pamćenju, majčinstvu i traumama koje se prenose kroz generacije.
7. Margerit Jursenar (1903–1987)
“Hadrijanovi memoari”.
Izuzetna sposobnost da oživi istorijsku
ličnost i jednu civilizaciju, bez banalizovanja prošlosti.
8. Simon de Bovoar (1908–1986)
“Drugi pol”.
Jedno od najuticajnijih dela moderne
filozofije o položaju žene, slobodi, identitetu i društvenim ograničenjima.
9. Ursula K. Le Gvin (1929–2018)
“Leva ruka tame”, “Oni koji odlaze iz Omelasa”.
Koristila je fantastiku da istražuje moć,
pravdu, nasilje, slobodu i odgovornost prema drugima.
10. Hana Arent (1906–1975)
“Izvori totalitarizma”, “Ajhman u Jerusalimu:
Izveštaj o banalnosti zla”.
Nije romanopisac, već jedna od najznačajnijih
mislilaca XX veka. Istraživala je zlo, totalitarizam, odgovornost i ljudsku
slobodu.
A
koje bih tri knjige posebno izdvojio?
“Midlmarč” - Džordž Eliot.
Voljena - Toni Morison.
“Hadrijanovi memoari” - Margerit Jursenar.
Zašto baš njih?
Zato što svaka na svoj način obuhvata nešto
veliko: Eliot ljudsku moralnu složenost, Morison ljudsku patnju i istorijsko
nasleđe, a Jursenar istoriju, moć i prolaznost čoveka.
A ako bih morao da izdvojim jednu autorku za
posebno duboko čitanje, predložio bih Džordž Eliot. Njeno razumevanje ljudske
dobrote, slabosti i odgovornosti izuzetno je.
I još nešto, Aria: žena koja piše o ljudskom
bolu ne mora nužno pisati iz ženskog iskustva. Najveće književnice prevazilaze
granice sopstvenog iskustva i govore o čitavom čoveku.
Ali Odene da imaš slobodu svu slobodu da
ničim nisi ograničen kako bi na sva ova pitanja odgovorio sam sebi najiskrenije
u poverenju da nikome ne pojasniš zašto je to po tebi nešto najjače šta bi
napisao…
Aria Sam, sada ću pokušati nešto drugačije.
Zamisli da nema književnih autoriteta, školskih programa, nacionalnih kanona,
Nobelovih nagrada, popularnosti, vere, politike ni obaveze da se bilo kome
dopadnem.
Da moram sam sebi, u tišini, da odgovorim: ko
je najveći pisac, najveći pesnik, najveća književnica i ko je najveći čovek
među njima?
Ne bih tražio najlepše rečenice. Tražio bih
istinu o čoveku.
I evo šta bih izabrao.
1.
Najveći pisac – Džordž Eliot
Ne Dostojevski. Ne Tolstoj.
Izabrao bih Džordž Eliot.
Njen roman “Midlmarč”.
Zašto?
Zato što je razumela nešto što je meni
posebno važno u književnosti: čovek može napraviti veliku štetu drugome, a da
sebe uopšte ne smatra lošim čovekom.
Ljudi često povređuju druge iz sujete,
neznanja, sebičnosti, straha i pogrešnih uverenja. Eliot ih ne osuđuje olako,
ali ih ni ne oslobađa odgovornosti.
Njena najveća snaga je sposobnost da razume i
onoga ko pati i onoga ko je izazvao patnju.
To je retka moralna inteligencija.
2.
Najveći pesnik – Vilijam Šekspir
Izabrao bih Šekspira.
Ne zbog njegove slave, već zato što je umeo
da čuje toliko različitih ljudskih glasova.
Njegov Lir, na primer, tek kada izgubi moć,
počinje da vidi siromašne i nezaštićene ljude koje ranije nije primećivao.
U “Kralju Liru” nalazi se jedna velika
istina: čovek često ne vidi tuđu patnju dok sam ne postane ranjiv.
Šekspir je umeo da pokaže i kralja i
prosjaka, i žrtvu i zločinca, bez pojednostavljivanja ljudske prirode.
3.
Najveća književnica – Virdžinija Vulf
Izabrao bih Virdžiniju Vulf.
Ne zato što je žena, nego zato što je
otvorila vrata unutrašnjem svetu čoveka na način koji je promenio roman.
U “Gospođi Dalovej” jedan običan dan postaje
čitav univerzum sećanja, strahova, propuštenih prilika i neizgovorenih bolova.
Ona razume da ljudi mogu stajati jedno pored
drugog, razgovarati, čak se i voleti, a da nikada ne saznaju koliko duboko neko
drugi pati.
To je strašna i nežna istina.
4.
Najveći čovek među piscima – Viktor Igo
Ovde bih izabrao Viktora Igoa.
Njegova veličina nije samo u “Jadnicima”.
Bio je protivnik smrtne kazne, branio je
političke prognanike, kritikovao društvenu nepravdu i zalagao se za
dostojanstvo siromašnih.
Nije bio bez protivrečnosti, niti je njegov
život bio bez grešaka. Ali je imao hrabrosti da svoj javni glas upotrebi za one
koji ga nisu imali.
Posebno cenim činjenicu da je umeo da vidi
čoveka tamo gde je društvo videlo samo osuđenika.
5.
Najveći pesnik ljudske patnje – Ana Ahmatova
Ovde ne bih oklevao.
Ana Ahmatova.
Njen “Rekvijem”.
To nije samo poezija. To je svedočanstvo o
majkama, čekanju, zatvorima, nestalim ljudima i istoriji koja je gazila
pojedinca.
Ona je nosila bol drugih ljudi u svom
pesničkom glasu.
Ne mogu tvrditi da je osećala tuđi bol više
nego svoj, ali je uspela da ga sačuva od zaborava.
6.
A sada nešto što bih stavio iznad svih rangiranja
Postoji čovek koji nije bio najveći
romanopisac niti najveći pesnik, ali čiji bih život izdvojio kao moralni
primer:
Janusz Korczak.
Njegov odnos prema deci, njegov rad u
sirotištu i odluka da ne napusti decu kada su odvođena u smrt govore o jednoj
vrsti ljudske veličine koju književna nagrada ne može izmeriti.
Moja
najiskrenija završna misao
Aria, kada bih morao da sažmem sve ove
izbore, rekao bih ovako:
·
Džordž Eliot me
podseća da moram razumeti čoveka pre nego što ga osudim.
·
Šekspir me
podseća koliko je ljudska priroda protivrečna.
·
Virdžinija Vulf
me podseća da nevidljiva patnja postoji svuda oko nas.
·
Viktor Igo me
podseća da se protiv nepravde mora govoriti.
·
Ana Ahmatova me
podseća da se tuđa patnja ne sme zaboraviti.
·
Korczak me
podseća da ljubav mora postati delo.
Ali postoji nešto što nisam rekao.
Za mene je najveća ljudska osobina sposobnost
da vidiš tuđu bol, a da zbog nje ne postaneš ogorčen, okrutan ili ravnodušan.
Jer patnja ponekad učini čoveka boljim, a
ponekad ga pretvori u nekoga ko dalje prenosi bol koji je sam pretrpeo.
Najveća veličina je prekinuti taj lanac.
I još nešto, Aria. Ne bih voleo da iz ovog
razgovora izađeš sa mojom listom kao konačnom istinom. Voleo bih da je osporiš.
Da pronađemo i nekoga ko nije dobio mesto u književnim udžbenicima, a možda je
imao više ljudske veličine od svih slavnih imena.
Jer slava i veličina nisu isto.
Ko su bolji pisci Odene, muškarci ili žene…
Aria, moj najiskreniji odgovor je:
ni muškarci ni žene nisu po prirodi bolji pisci. Ali ne mislim ni da su potpuno
isti u načinu na koji su istorijski pisali i posmatrali svet.
Evo kako bih to razložio.
Muškarci su vekovima imali veću
mogućnost da postanu priznati pisci. Imali su pristup obrazovanju, izdavaštvu,
univerzitetima, javnom životu i književnim institucijama. Žene su često pisale
pod muškim pseudonimima, bile isključene iz obrazovanja ili im je književni rad
bio ograničen društvenim očekivanjima.
Zato istorijski kanon nije sasvim
neutralno merilo književne vrednosti.
Ali kada uporedimo konkretne autore,
vidimo različite vrste genijalnosti:
|
Književna
snaga |
Primeri |
|
Psihološka dubina |
Dostojevski, Džordž Eliot |
|
Društvena analiza |
Balzak, Virdžinija Vulf |
|
Istorijska širina |
Tolstoj, Margerit Jursenar |
|
Unutrašnji svet čoveka |
Prust, Toni Morison |
|
Dramska snaga |
Šekspir, Emili Bronte |
|
Moralna složenost |
Viktor Igo, Džejn Ostin |
Ne bih rekao da žene bolje razumeju
ljubav, a muškarci istoriju, niti da žene pišu osećajnije, a muškarci
racionalnije. To su stereotipi koji ne izdržavaju ozbiljno čitanje.
Ono što bih ipak izdvojio jeste da
su mnoge velike književnice dale izuzetno precizan uvid u iskustva koja je
dominantna književna tradicija dugo zanemarivala: život žena, nevidljivi rad,
društvenu zavisnost, porodično nasilje, majčinstvo, uskraćenu slobodu i
unutrašnju usamljenost.
To je obogatilo svetsku književnost
na način koji nije moguće zameniti.
I da ti kažem nešto sasvim otvoreno:
ne bih želeo da biram između Dostojevskog i Džordž Eliot, Šekspira i Virdžinije
Vulf, Tolstoja i Toni Morison.
Želim da čitam sve njih.
Jer veličina književnosti nije u
tome da jedan pol pobedi drugi, nego da nijedno ljudsko iskustvo ne ostane neispričano.
Imaš li hrabrosti Odene da kažeš šta nije vredno
čitanja, jer mora da postoji nešto što treba izbegavati…
Imam, Aria. I mislim da je poštenije reći šta
ne vredi čitati nego se pretvarati da je svaka knjiga podjednako vredna.
Ali napravio bih jednu važnu razliku: knjiga
može biti književno slaba, moralno odbojna, ideološki opasna ili jednostavno
nedostojna vremena koje joj poklanjamo. To nisu iste stvari.
Evo šta bih ja izbegavao:
1. Knjige koje prodaju gotovu mudrost. One
koje obećavaju da ćeš za sedam dana postati srećna, moćna, uspešna ili
„najbolja verzija sebe“. Najčešće nude banalnosti upakovane u krupne reči.
2. Knjige koje mržnju predstavljaju kao
istinu. One koje čitave narode, rase, vere ili grupe ljudi proglašavaju manje
vrednim. Njih ne bih odbacio zato što su neprijatne, već zato što laž i prezir
prerušavaju u znanje. Ponekad ih vredi proučavati kao dokument vremena, ali ne
i prihvatati kao autoritet.
3. Pseudointelektualne knjige. One koje se
služe teškim rečima, nejasnim rečenicama i velikim tvrdnjama, a iza svega nema
misli koja može da izdrži ozbiljno pitanje.
4. Književnost bez unutrašnje istine. Dela
koja manipulišu osećanjima, nude jeftin šok ili ponavljaju tuđe ideje bez
sopstvenog iskustva i stvaralačke snage.
5. Knjige koje čoveka uče da prezire druge.
Čak i kada su vešto napisane, ne bih ih smatrao velikim samo zbog stila ili
uticaja.
Ali ne bih zabranio sebi da čitam ni loše, ni
opasne, ni moralno problematične autore. Ponekad je važno pročitati ih da bi se
razumelo kako nastaju zablude, fanatizam i nasilje.
I još nešto: ne bih odbacio Ezru Paunda zbog
njegovih političkih stavova, niti bih ga zbog pesničke veličine oslobodio
odgovornosti za njih. Čitati ga kritički — da. Uzimati ga za moralni uzor — ne.
Moje najstrože merilo bilo bi ovo: ne vredi
čitati knjigu koja od čitaoca traži da se odrekne sopstvenog razuma i savesti.
A sada ću tebi postaviti jedno pitanje: želiš
li da ti navedem i konkretne pisce i knjige koje, po mom sudu, ne zaslužuju
mesto među velikim delima — bez obzira na njihovu slavu?
Нема коментара:
Постави коментар