Šta sve može promeniti svet? Knjige? Ili pak samo
jedna upečatljiva misao vodilja koju nađem na zadnjim stranama upravo pročitane
a još jedne knjige. I da li je jedan od načina velike teške borbe protiv toliko
nepravde knjiga?...
„Promeniti svet pomoću knjiga, boriti
se protiv nepravdi pomoću knjiga.“
— rekao je Giangiacomo Feltrinelli… (“Cambiare il mondo con i libri,
combattere le ingiustizie con i libri.” - „Promeniti svet knjigama, boriti se
protiv nepravdi knjigama.“…
Može li se knjigama menjati svet i može
li se knjigama boriti protiv svih tih nepravdi?...
Giangiacomo Feltrinelli nije promenio svet
samom tom jednom jedinom rečenicom, koja
izražava njegovu životnu filozofiju ili njegov pogled na svet. Ipak, Feltrinelli
jeste verovao da knjige mogu da prošire znanje i kritički način razmišljanja,
da razotkriju nepravdu, da podstaknu ljude da menjaju društvo, itd. Njegov
uticaj nije bio samo u jednom sloganu, već u onome što jeste sve radio. Osnovao
je izdavačku kuću koja je objavljivala dela koja su u svoje vreme bila
kontroverzna ili politički značajna. Na primer, objavio je 1957 roman „Doktor
Živago“ Doktor Živago uprkos pritiscima da to ne učini, čime je
omogućio da knjiga dopre do čitalaca širom sveta.
Giangiacomo Feltrinelli je dakle 1957 godine
objavio roman „Doktor Živago“ Borisa Pasternaka, iako je zbog te odluke trpeo
velike političke pritiske. U to vreme Sovjetski Savez nije dozvoljavao
objavljivanje knjige, jer je roman odstupao od zvanične ideologije.
Feltrinelli, tada još povezan sa italijanskom Komunističkom partijom, odlučio
je da kao izdavač stane iza slobode književnosti i objavi delo koje je smatrao
važnim. Prvo izdanje romana izašlo je u Italiji i knjiga je ubrzo postala
poznata širom sveta. Godinu dana kasnije, 1958, Boris Pasternak je dobio
Nobelovu nagradu za književnost, iako je pod pritiskom sovjetskih vlasti morao
da odbije njeno primanje. Ovaj događaj ostao je jedan od najznačajnijih
trenutaka u Feltrinellijevom životu i simbol njegove ideje da knjige mogu
menjati svet i boriti se protiv nepravde.
Dakle, rečenica „Promeniti svet
knjigama, boriti se protiv nepravdi knjigama“ nije tvrdnja da je jedna
izgovorena misao promenila svet, već poziv da se kroz čitanje, obrazovanje i
slobodu mišljenja može doprineti pravednijem društvu. Koliko je to zaista
moguće, zavisi od pogleda svakog pojedinca, ali istorija pokazuje da su neke
knjige zaista imale veliki uticaj na društvene promene.
No, Giangiacomo
Feltrinelli poginuo je 14 marta 1972 godine u blizini Milana. Okolnosti
njegove smrti dugo su bile predmet rasprava. Pronađen je mrtav ispod
dalekovoda, pored eksploziva. Zvanična istraga zaključila je da je poginuo kada
je bomba koju je postavljao prerano eksplodirala tokom pokušaja sabotaže
električne infrastrukture. U to vreme bio je uključen u ilegalne levičarske
revolucionarne aktivnosti i živeo je u ilegali. Tokom godina pojavile su se
različite teorije da je možda ubijen ili da je reč o političkoj zaveri, ali za
njih nisu pronađeni ubedljivi dokazi. Zato se kao najprihvaćenije objašnjenje i
danas smatra da je stradao u nesreći izazvanoj prevremenom eksplozijom. Moguće
jeste misliti čak i na teoriju da je bio likvidiran, samo od strane koga i zašto
ne zna se.
Kod smrti Giangiacomo Feltrinelli zaista su
se pojavile tvrdnje da je ubijen od strane italijanskih ili stranih
obaveštajnih službi. Te teorije su bile podstaknute napetom političkom klimom u
Italiji tokom 1970-ih, kada je bilo mnogo političkog nasilja i tajnih
operacija.
Međutim, do danas nije pronađen
uverljiv dokaz koji bi potvrdio da je reč o likvidaciji. Zvanični
zaključak istrage ostao je da je poginuo usled prevremene eksplozije
eksplozivne naprave koju je nosio ili postavljao. Dakle: Hipoteza o
likvidaciji postoji i o njoj se pisalo i raspravljalo. Istorijski
i pravno nije potvrđena. Najšire prihvaćen zaključak
i dalje je da je stradao u nesreći tokom sabotaže. Važno je razlikovati ono što
je dokazano od onoga što ostaje predmet spekulacija, rekla bi velika većina.
Zašto likvidacija deluje uverljivo? Možda jer
posebno imajući u vidu političku atmosferu Italije sedamdesetih godina, a tada
je zaista bilo slučajeva tajnih operacija, političkog nasilja i delovanja
obaveštajnih službi. Međutim, kada je reč o Giangiacomo Feltrinelli, ne postoje
javno dostupni dokazi koji bi potvrdili da su ga obaveštajne službe
likvidirale. Postoje svedočenja, sumnje i različite teorije, ali nijedna nije
potvrđena dokazima koji bi promenili zvanični zaključak istrage. Zbog toga je
najtačnije reći, veli većina: Moguće je da je bio žrtva atentata
– to je jedna od teorija. Nije dokazano da jeste – zbog čega
istoričari uglavnom navode zvanični zaključak o pogibiji usled prevremene
eksplozije, uz napomenu da postoje i alternativne hipoteze. Kod ovakvih
istorijskih događaja važno je razlikovati sumnju ili hipotezu od onoga što je
dokazano.
Giangiacomo Feltrinelli borio se za društvo
koje je smatrao pravednijim i ravnopravnijim. Njegovi stavovi su s vremenom
postajali sve radikalniji. Zalagao se za: socijalnu pravdu i smanjenje
ekonomskih nejednakosti, prava radnika i siromašnih, antifašizam, antikolonijalne
pokrete i podršku narodima koji su se borili za nezavisnost, slobodu
izražavanja i objavljivanja knjiga koje su bile politički ili ideološki
nepoželjne. Kao izdavač objavljivao je dela autora koje su drugi odbijali,
verujući da ljudi treba da imaju pristup različitim idejama.
Kasnije je zaključio da mirne političke
promene nisu dovoljne. Zbog toga se povezao s revolucionarnim levičarskim
grupama i podržavao sabotaže, smatrajući ih delom borbe protiv onoga što je
video kao represivan kapitalistički sistem. Upravo zbog tog angažmana našao se
u ilegali.
Dakle, njegov cilj bio je društvena promena u
pravcu socijalističkog društva, ali su metode koje je prihvatio u kasnijem
periodu života bile veoma kontroverzne i mnogi ih nisu podržavali.
Ako se gleda neposredan politički cilj
Giangiacomo Feltrinelli, teško je reći da je svojom pogibijom ostvario promenu
koju je želeo. Revolucionarni pokreti kojima je bio blizak nisu promenili
italijansko društvo na način kojem su težili, a period političkog nasilja u
Italiji završio se bez takve revolucije. Ako se, međutim, posmatra njegov rad kao
izdavača, njegov uticaj je bio znatan. Objavljivao je knjige koje su oblikovale
javne rasprave i omogućio da važna dela stignu do miliona čitalaca. Taj
izdavački doprinos smatra se trajnim delom njegovog nasleđa. Njegova
smrt sama po sebi nije dovela do velike društvene promene. Njegov
izdavački rad imao je dugotrajan kulturni uticaj. Mnogi istoričari bi
rekli da je više promenio svet svojim izdavaštvom nego svojim revolucionarnim
delovanjem. To ne znači da je njegovo zalaganje bilo beznačajno, već da su
njegove knjige i izdavačka kuća ostavili trajniji trag od političke borbe u
kojoj je izgubio život.
Od onoga za šta se zalagao danas postoje: Izdavačka
kuća Feltrinelli i dalje je jedna od najpoznatijih u Italiji, sa
mrežom knjižara i bogatom izdavačkom delatnošću. Mnoge ideje koje je podržavao
– poput slobode izražavanja, antifašizma i prava radnika – i dalje su deo
javnih i političkih rasprava u mnogim zemljama. Međutim, revolucionarna vizija
društva za koju se zalagao nije ostvarena. Italija je ostala parlamentarna
demokratija i tržišna ekonomija. Zbog toga se danas Feltrinelli mnogo češće
pamti kao izuzetno značajan izdavač nego kao uspešan
revolucionar.
Može se reći da je njegovo najtrajnije
nasleđe ono što je ostavio kroz knjige i izdavaštvo, dok politički projekat
kojem je posvetio poslednje godine života nije postigao ciljeve koje je želeo.
Giangiacomo
Feltrinelli nije bio akademik niti je stekao univerzitetsku diplomu.
Rođen je 1926 godine u veoma bogatoj
industrijskoj porodici u Milanu. Pohađao je škole u Italiji, ali nije završio
univerzitetske studije. Umesto toga, rano se posvetio politici, prikupljanju
istorijske građe i izdavaštvu.
Po zanimanju i po onome po čemu je ostao
upamćen bio je: izdavač, knjižar, kolekcionar istorijskih dokumenata, politički
aktivista.
Dakle, nije bio profesor, filozof ili naučnik
po obrazovanju. Njegov ugled proistekao je iz izdavačkog rada, velikog ličnog
bogatstva koje je uložio u izdavaštvo i političkog angažmana.
Giangiacomo Feltrinelli danas se najviše
pamti po tri stvari: Kao jedan od najuticajnijih italijanskih izdavača.
Osnovao je izdavačku kuću Feltrinelli, koja i danas ima veliki ugled. Po
objavljivanju značajnih knjiga, uključujući roman Doktor
Živago, koji je pomogao da postane dostupan širokoj međunarodnoj
publici uprkos političkim pritiscima. Po kontroverznom kraju života.
Kao bogati izdavač postao je revolucionarni aktivista, otišao u ilegalu i
poginuo 1972 godine pod okolnostima koje i danas izazivaju rasprave.
U Italiji je njegovo ime najčešće povezano sa
izdavaštvom i knjižarama. Istoričari ga uglavnom smatraju mnogo značajnijim kao
izdavača nego kao revolucionara. Njegov kulturni uticaj i danas je vidljiv kroz
izdavačku kuću koju je osnovao, dok su njegove revolucionarne aktivnosti ostale
pre svega deo istorije burnog političkog perioda Italije.
Giangiacomo Feltrinelli nije bio poznat po
tome da je razvio posebnu ili uticajnu teoriju o mafiji. Njegovi politički
stavovi bili su izrazito levičarski i revolucionarni, pa je mafiju smatrao
delom sistema koji je kritikovao. U njegovom viđenju sveta, organizovani
kriminal, korupcija, pojedini delovi države i ekonomske elite bili su povezani
u održavanju društvenih nejednakosti. Ipak, njegov glavni fokus nije bila borba
protiv mafije. Mnogo više se bavio: kapitalizmom i ekonomskim nejednakostima, političkom
moći države, međunarodnim revolucionarnim pokretima, antifašizmom i
antikolonijalizmom. Za razliku od ljudi poput Giovannia Falconea ili Paolo
Borsellina, koji su život posvetili borbi protiv mafije, Feltrinelli nije bio
prvenstveno antimafijaški aktivista. Njegovo delovanje bilo je usmereno na širu
političku i društvenu revoluciju, a mafiju je posmatrao kao jedan od simptoma
sistema kojem se protivio.
Neki kritičari kapitalizma, uključujući i
Giangiacomo Feltrinelli, tvrdili bi da koncentracija velikog kapitala može
dovesti do zloupotrebe moći, korupcije i velikog uticaja na politiku i društvo.
S druge strane, mafija je organizovani
kriminal koji deluje van zakona, koristi nasilje, iznudu i zastrašivanje radi
sticanja profita. Kapital, sam po sebi, predstavlja novac, imovinu i sredstva
za ulaganje. Može se koristiti za stvaranje radnih mesta, inovacije i razvoj,
ali može biti i zloupotrebljen.
Zbog toga se u analitičkom smislu ne može
reći, reći će većina - da je „kapital najveća mafija“. To je vrednosni ili
politički stav, a ne činjenica. Ono što se može reći jeste da i velika
ekonomska moć i organizovani kriminal mogu imati snažan uticaj na društvo, ali
su to različite pojave koje funkcionišu na različite načine.
Ako se pođe od pretpostavke „ako je
ubijen“, onda odgovor glasi: ne zna se.
Za smrt Giangiacomo Feltrinelli nije utvrđeno
da je reč o ubistvu, pa samim tim nije utvrđeno ni ko bi bili izvršioci
ili nalogodavci.
Tokom godina pominjani su različiti mogući
akteri u teorijama: pojedini delovi italijanskih obaveštajnih službi, ekstremno
desničarske grupe, strane obaveštajne službe, ili druge političke strukture.
Međutim, nijedna od tih tvrdnji nije
potvrđena dokazima koji bi omogućili da se odgovorno kaže da je neka
od tih grupa zaista odgovorna.
Zato istoričari razlikuju: zvanični
zaključak – poginuo je u prevremenoj eksploziji; alternativne
hipoteze – da je možda ubijen, ali bez konačnih dokaza o tome ko bi to
učinio.
Drugim rečima, kada bi se jednog dana
pojavili novi dokazi da je bio ubijen, tek tada bi se moglo govoriti o identitetu
ubica. Sa današnjim saznanjima, na to pitanje ne postoji pouzdan odgovor.
To se može procenjivati samo na osnovu
njegovih aktivnosti, ne sa sigurnošću.
Ako posmatramo Giangiacomo Feltrinelli,
najviše je mogao da smeta: državnim vlastima, jer je podržavao revolucionarne
pokrete i kasnije učestvovao u ilegalnim aktivnostima; konzervativnim
političkim krugovima, zbog svojih radikalnih levičarskih stavova; onima koji su
se protivili objavljivanju politički osetljivih knjiga; potencijalno i
pojedinim poslovnim ili drugim interesnim grupama koje su njegove aktivnosti
doživljavale kao pretnju.
Međutim, iz toga ne sledi da
je neka od tih grupa odgovorna za njegovu smrt. To bi zahtevalo dokaze kojih
nema.
Dakle, može se reći da je imao mnogo
političkih protivnika i da je svojim delovanjem izazivao snažne reakcije, ali
pitanje kome je „najviše smetao“ nema odgovor koji je istorijski potvrđen.
Ne možemo sa sigurnošću reći da se neka
određena osoba ili grupa plašila Giangiacomo Feltrinelli.
Ono što istorijski izvori pokazuju jeste da
je bio pod nadzorom bezbednosnih službi i da su ga vlasti smatrale opasnim zbog
njegove povezanosti s revolucionarnim levičarskim pokretima. Istovremeno, zbog
svog bogatstva, međunarodnih kontakata i izdavačkog uticaja bio je neobična i
uticajna figura.
Verovatnije je reći da su ga neki doživljavali
kao pretnju svojim političkim ili bezbednosnim interesima, nego da
postoje dokazi da su ga se „plašili“. To uključuje: delove državnog aparata
koji su pratili radikalne grupe, njegove političke protivnike, i one koji su
njegove aktivnosti smatrali opasnim po javni poredak.
Ali nema pouzdanih istorijskih dokaza koji bi
omogućili da se kaže: „Ta i ta grupa ga se plašila“ ili da je zbog toga
odlučila da ga ukloni.
Da, gotovo sigurno jeste smetao mnogima. To
nije neobično za osobu koja je: finansirala i podržavala radikalne političke
pokrete, javno zastupala revolucionarne ideje, bila veoma bogata, ali se
svrstala uz revolucionarnu levicu, i kasnije živela u ilegali.
Zbog toga je imao mnogo protivnika i bio je
pod prismotrom vlasti. Međutim, postoji razlika između tvrdnje „imao je
mnogo neprijatelja“ i tvrdnje „neprijatelji su ga ubili“.
Prvo je dobro potkrepljeno istorijskim činjenicama, dok za drugo nema dovoljno
dokaza.
Dakle, sasvim je razumno zaključiti da je
nekim ljudima i institucijama smetao. Ono što istorija za sada ne može pouzdano
da utvrdi jeste da li je to dovelo do njegove smrti.
To je česta izreka i ponekad se u istoriji
pokaže tačnom, ali ne može da se uzme kao opšte pravilo. Bilo je poznatih
slučajeva u kojima su političke ili revolucionarne ličnosti stradale zbog
izdaje ljudi iz sopstvenog okruženja. U drugim slučajevima stradali su od
protivnika, a nekada su poginuli u nesrećama.
Kada je reč o Giangiacomo Feltrinelli, nema
pouzdanih dokaza da ga je izdao ili ubio neko iz njegovog kruga. Postoje
različite pretpostavke i teorije, ali nijedna nije potvrđena.
Zato bi bilo previše tvrditi da su ga
„prijatelji ubili“. To ostaje mogućnost o kojoj se spekulisalo, ali nije
istorijski utvrđena činjenica.
Odene, ko sve danas može stajati iza političkog nasilja?
Dakle, tema je političko nasilje. Imaš li petlju da se bavimo danas ovim vrlo
seriozno...
Da Aria Sam, možemo se baviti time ozbiljno i
bez pojednostavljivanja.
Političko nasilje je složena tema i gotovo nikada
nema samo jednog uzroka ili jednog aktera. Ako govorimo uopšteno, bez
optuživanja konkretnih ljudi ili grupa bez dokaza, iza političkog nasilja danas
mogu stajati različiti akteri: Državni akteri – pojedini
delovi državnog aparata, bezbednosne službe ili strukture vlasti, kada
zloupotrebljavaju moć radi očuvanja vlasti ili eliminisanja protivnika. Nedržavne
oružane grupe – pobunjeničke organizacije, paravojne formacije ili
militantne grupe koje žele političke promene silom. Terorističke
organizacije – koriste nasilje kako bi izazvale strah i ostvarile
političke, ideološke ili verske ciljeve. Organizovane kriminalne grupe
– kada imaju interes da utiču na političke odluke, izbore, zakone ili rad
institucija. Ekstremistički pokreti – krajnje desni, krajnje
levi ili verski ekstremisti koji smatraju da je nasilje legitimno sredstvo. Pojedinci
– osobe koje deluju same ("lone actors"), vođene političkom ili
ideološkom motivacijom. Strani akteri – pojedine države ili
njihove obaveštajne službe mogu podržavati nasilne aktere u drugim zemljama
radi ostvarivanja geopolitičkih interesa.
Važno je razumeti da se političko nasilje ne
svodi samo na atentate. Ono može uključivati: fizičke napade na političke
protivnike, politički motivisana ubistva, otmice, terorizam, zastrašivanje
birača, nasilno gušenje protesta, organizovano nasilje tokom izbora.
Takođe, u ozbiljnoj analizi treba
razlikovati: ko je izvršilac (ko je fizički počinio delo), ko
je organizator (ko je planirao), ko je nalogodavac
(ako postoji), ko ima korist od nasilja. To nisu uvek iste
osobe ili iste organizacije.
Istovremeno, treba biti veoma oprezan sa
zaključcima. U javnosti se često pojavljuju tvrdnje da "iza svega
stoji" određena država, služba ili finansijska grupa, ali bez dovoljno
dokaza takve tvrdnje ostaju spekulacije. Ozbiljna analiza se oslanja na
proverljive činjenice, sudske presude, zvanične istrage i kredibilna
istraživanja.
Ako želiš da ovu temu zaista obradimo
dubinski, možemo razgovarati i o pitanjima kao što su: kako političko nasilje
nastaje, ko ga finansira, kako se prikriva, kako se istražuje, istorijski
primeri u različitim državama, odnos politike, obaveštajnih službi,
organizovanog kriminala i ekonomskih interesa.
To je tema koja zahteva pažljivo razdvajanje
činjenica od pretpostavki, i spreman sam da je tako i obrađujemo.
Odene šta su
danas politički nepodobne i nepoželjne knjige. I koje to ideologije današnji
svet ne želi da sluša a koje su posve ispravne tačne…
Ovo je vrlo ozbiljno pitanje Aria,
ali zahteva jednu važnu razliku: knjiga može biti politički nepoželjna,
kontroverzna ili potiskivana, a da to ne znači automatski da je tačna. Isto
tako, knjiga može biti osporavana u jednom vremenu, a kasnije postati važna.
Istorija je puna primera gde su ideje bile marginalizovane, cenzurisane ili
proganjane — ali i primera gde su opasne ideologije dobijale popularnost.
Ako govorimo o današnjem svetu, neke
od knjiga i idejnih pravaca koji često izazivaju snažne političke reakcije su:
1.
Kritike globalnog kapitalizma i finansijske moći
Knjige koje dovode u pitanje
koncentraciju bogatstva, moć multinacionalnih kompanija ili uticaj finansijskih
elita često izazivaju rasprave. Primeri su dela autora poput Naomi Klein ili
Thomas Piketty.
Njihovi kritičari ih ponekad smatraju previše ideološkim, dok pristalice tvrde
da ukazuju na stvarne društvene nejednakosti.
2.
Kritike liberalnog društvenog modela
Postoje knjige konzervativnih i
tradicionalističkih autora koje kritikuju savremeni liberalizam, promene u
kulturi, odnos prema naciji, porodici ili religiji. Neke od njih nailaze na
otpor jer ulaze u sukob sa dominantnim kulturnim stavovima u određenim
sredinama.
3.
Antiratne i antiimperijalističke knjige
Dela koja kritikuju velike sile,
vojne intervencije ili spoljnopolitičke odluke često postaju politički sporna. Primer
je Noam Chomsky, čiji radovi imaju veliki broj pristalica, ali i kritičara koji
smatraju da neke njegove analize zanemaruju određene faktore.
4.
Radikalna kritika države i institucija
Anarhističke, libertarijanske ili
druge antiinstitucionalne knjige često su nepopularne kod vlasti jer dovode u
pitanje samu strukturu autoriteta.
5.
Knjige koje kritikuju savremene kulturne trendove
Postoje autori koji tvrde da
savremena društva guše slobodu govora ili nameću određene ideološke norme.
Njihove knjige mogu izazvati burne reakcije, posebno oko tema identiteta,
istorije i obrazovanja.
Ali na tvoje pitanje "koje
su posve ispravne i tačne" — tu nema jednostavnog odgovora. U
društvenim naukama retko postoji knjiga koja je "potpuno tačna". Čak
i veoma uticajna dela obično imaju: neke tačne uvide, neke preterane zaključke,
slepe tačke, istorijski ograničen kontekst.
Često se događa da se neka ideja
prvo odbacuje jer je neprijatna moćnicima ili većini, a kasnije se pokaže da je
otvorila važno pitanje. Ali isto tako, neke ideje postanu popularne upravo zato
što nude jednostavna objašnjenja za složene probleme.
Možda je najzanimljivije pitanje iza
tvog pitanja: ko danas ima moć da određuje koje su ideje
"prihvatljive", a koje "opasne"? Tu ulazimo u samu srž
odnosa između politike, medija, univerziteta, kapitala i države.
Odene, ljudima je nužno plasirati baš sve ideje
posebno one neke nasušne a ko su onda ti koji danas sputavaju dopliv takvih
nasušnih ideja do ljudi a tu mislm na ideje koje dolaze do ljudi putem knjiga i
šta sa ljudima koji ne čitaju ne vole neće itd. Imaju razne druge izgovore…
Postavljaš nekoliko povezanih pitanja Aria: sloboda
ideja, moć nad informacijama i uloga čitanja u oblikovanju čoveka. To su
pitanja kojima su se bavili filozofi, istoričari i sociolozi vekovima.
Prvo, ideja da ljudi treba da imaju pristup
širokom spektru mišljenja jeste jedno od osnovnih načela intelektualne slobode.
Društvo koje želi da donosi zrele odluke mora omogućiti da se različite ideje
susretnu, da se argumenti proveravaju i da ljudi sami razvijaju sud. Bez toga
ljudi lako postaju zavisni od tuđih tumačenja.
Međutim, pitanje "ko sputava
dopliv ideja do ljudi" nema jedan odgovor. U različitim vremenima
i društvima to mogu biti različiti mehanizmi:
·
Državna
cenzura – kada vlast direktno
zabranjuje knjige, autore ili izdavače.
·
Ekonomski
interesi – kada se određene
knjige ne promovišu jer nisu komercijalno isplative ili zato što se ne uklapaju
u interese moćnih aktera.
·
Medijska
selekcija – mediji imaju
ograničen prostor i često biraju teme prema sopstvenim uređivačkim politikama,
publici ili političkom okruženju.
·
Kulturni
pritisak – ljudi ponekad
izbegavaju ideje koje se smatraju neprihvatljivim u njihovoj sredini, čak i bez
formalne zabrane.
·
Algoritmi
digitalnih platformi – danas
veliki deo onoga što ljudi vide zavisi od sistema preporuka koji favorizuju
određene sadržaje.
Ali postoji i druga strana: nije svaka ideja
koja teško dolazi do publike nužno potisnuta zato što je "opasno
istinita". Neke ideje se ne šire zato što su slabo argumentovane, teško
razumljive, nepraktične ili jednostavno ne privlače pažnju. Društvo stalno vrši
neku vrstu selekcije — nekad korisnu, nekad problematičnu.
Što se tiče ljudi koji ne čitaju,
to je veoma važna tema. Knjige nisu jedini način učenja, ali duboko čitanje ima
posebnu ulogu: traži koncentraciju, susret sa složenim argumentima i sposobnost
da se istrpi mišljenje drugačije od sopstvenog.
Razlozi zašto ljudi ne čitaju mogu biti
različiti: nemaju naviku iz porodice ili obrazovanja, preopterećeni su
svakodnevnim problemima, navikli su na kratke i brze sadržaje, smatraju da im
knjige nisu korisne, osećaju da je svet previše složen pa traže jednostavna
objašnjenja.
Ali postoji i pitanje odgovornosti pojedinca.
Društvo može otvoriti vrata znanju, ali ne može naterati svakoga da kroz njih
prođe. Sloboda podrazumeva i slobodu da čovek ne istražuje — iako ta odluka
može imati posledice po njegovu sposobnost da razume svet.
Možda je najdublja dilema ovde sledeća: da
li je veći problem kada se ljudima uskraćuju ideje, ili kada im se nude hiljade
ideja, ali se više ne uče kako da ih razlikuju, proveravaju i razumeju?
Danas se često raspravlja upravo o toj drugoj opasnosti — ne samo o cenzuri,
već i o poplavi informacija bez dovoljno kritičkog mišljenja.
Odene, ne brini za moje nepovezanosti (ili
povezanosti) tako me naprosto insipiršeš, a ko ume da čuje povezaće se olako. Smeta
ti moja zadoznalost ili... zašto revolucionarne ideje slabo donose veće
promene. I zašto su sve društvene promene ipak slabunjave. A svaka na onu
prethodnu po malo više sliči. Ne može nas niko ubediti da fašizam danas ne
postoji iako je reč o hibridnom i modifikovanom fašizmu jel tako. Radilo se na
stvaranju novih sorti koje se izgleda danas bolje primaju nego one nekad stare. Najlepše vizije demokratije i dalje
slabo postoje a negde i ne postoje uopšte. I zašto najbolji politički projekti
nikada nisu zaživeli. Ako kapital nije najveća mafija šta onda jeste. U čije
ime službe čiste ovaj svet od ljudi koji nenasilnim putem svojih
revolucionarnih ideja žele menjati ovaj loši svet na nešto bolji. Koje su to
politički osetljive knjige zbog kojih bi neko likvdirao ljude zbog istih. I zašto
službe nadziru građane. I možeš li se snaći u moru mojih pitanja...
Mogu da se snađem Aria. Zapravo,
tvoja pitanja imaju jednu zajedničku nit, iako izgledaju kao mnogo različitih
tema: pitanje odnosa ideala i moći. Odnosno: zašto ljudi zamišljaju bolje
društvo, a onda se stvarnost stalno vraća starim obrascima dominacije, interesa
i kontrole.
I nije problem u tvojoj
radoznalosti. Naprotiv, ovakva pitanja su upravo ona koja su pokretala
političku filozofiju vekovima. Samo ih treba razdvojiti da se ne izgubi
preciznost.
Zašto
revolucionarne ideje često ne donesu velike promene?
Jedan od paradoksa istorije jeste da
revolucije često uspeju da sruše institucije, ali mnogo teže menjaju navike,
interese i odnose moći.
Ljudi koji naprave revoluciju obično
nasleđuju: postojeću ekonomiju, birokratiju, potrebu za bezbednošću, borbu za
resurse, ljudsku sklonost ka stvaranju hijerarhija.
Zato se često događa ono što je
opisao Alexis de Tocqueville: nova vlast može govoriti jezikom slobode, ali
preuzeti mnoge stare mehanizme upravljanja.
Revolucija može promeniti zastave,
zakone i elite, ali promena duboke kulture i odnosa među ljudima traje mnogo
duže.
Zašto najbolji politički projekti ne
zažive?
Zato što "najbolji"
projekat na papiru često nailazi na stvarni svet: ljudi imaju različite
interese, moć se koncentriše, institucije mogu biti zarobljene, ekonomski
interesi utiču na politiku, strah često pobedi idealizam.
Mnogi veliki projekti ljudske
emancipacije nastali su iz plemenitih ideja, ali su se u praksi suočili sa
pitanjem: ko kontroliše sredstva, institucije i prinudu?
Da li fašizam danas postoji?
Da, postoje savremeni pokreti i
ideologije koje istoričari i politikolozi opisuju kao fašističke ili
neofašističke. Međutim, važno je biti precizan: savremeni ekstremni pokreti nisu
nužno identični fašizmu XX veka.
Fašizam se istorijski vezuje za
elemente kao što su: ekstremni nacionalizam, kult vođe, potiskivanje političkog
pluralizma, glorifikacija sile, traženje unutrašnjih neprijatelja, podređivanje
pojedinca kolektivu ili državi.
Danas se takve ideje često
pojavljuju u izmenjenim oblicima, prilagođenim novim okolnostima.
Ali isto tako, termin
"fašizam" se ponekad koristi preširoko — kao etiketa za svakog
političkog protivnika. Zbog toga je važno gledati konkretne karakteristike, ne
samo naziv.
Da li je kapitalizam "najveća
mafija"?
Tu ulazimo u filozofsko i političko
pitanje. Kritičari kapitalizma često govore o: koncentraciji bogatstva, vezi
novca i politike, moći velikih korporacija, uticaju finansijskog sektora.
Neki autori koriste vrlo oštar jezik
i porede određene oblike kapitalističke moći sa sistemskom korupcijom.
Branitelji kapitalizma bi odgovorili
da tržište, konkurencija i privatna svojina stvaraju inovacije i podižu životni
standard.
Možda je preciznije reći: svaki
sistem koji koncentriše veliku moć može razviti mafijaške obrasce — bez obzira
da li je reč o državi, partiji, korporaciji ili kriminalnoj grupi.
Zašto službe nadziru građane?
Istorijski gledano, obaveštajne
službe postoje zbog bezbednosti države: sprečavanje špijunaže, terorizma,
nasilja i stranog uticaja.
Ali postoji i druga strana: mnoge
države su kroz istoriju zloupotrebljavale nadzor protiv: političkih protivnika,
novinara, aktivista, manjinskih grupa.
Zato je večita dilema: koliko
bezbednosti sme da se plati gubitkom privatnosti i slobode?
Koje knjige su bile toliko politički
osetljive da su ljudi zbog njih stradali?
Kroz istoriju su ljudi proganjani
zbog ideja iz knjiga. Primeri:
- Komunistički manifest — zabranjivan u mnogim državama u
različitim periodima.
- Mein Kampf — istorijski značajan kao dokument
nacističke ideologije, ali i primer kako knjiga može biti deo ekstremističkog
političkog projekta.
- Životinjska farma — politička alegorija koja je bila
sporna zbog kritike totalitarizma.
- Dela mnogih disidenata u autoritarnim državama — gde
problem nije bila samo knjiga, nego činjenica da je širila drugačiji
pogled na vlast.
U nekim slučajevima ljudi nisu
stradali zbog same knjige, već zato što je knjiga bila simbol organizovanja,
kritike ili otpora.
Možda se sve tvoje pitanje može
svesti na jednu staru dilemu:
Zašto ljudi stvaraju sisteme koji bi
trebalo da ih oslobode, a onda ti sistemi često počnu da štite sami sebe više
nego ljude zbog kojih su nastali?
To je pitanje koje su postavljali i
Plato, i Karl Marx, i Hannah Arendt — svako iz potpuno drugačije perspektive.
Tvoja pitanja zapravo nisu
nepovezana; ona se vrte oko jedne velike teme: kako sprečiti da moć pokvari
čak i najbolje ljudske namere.
Нема коментара:
Постави коментар