четвртак, 30. јул 2026.

POLITIČKA I DRUGA NASILJA…

 

Šta sve može promeniti svet? Knjige? Ili pak samo jedna upečatljiva misao vodilja koju nađem na zadnjim stranama upravo pročitane a još jedne knjige. I da li je jedan od načina velike teške borbe protiv toliko nepravde knjiga?...

„Promeniti svet pomoću knjiga, boriti se protiv nepravdi pomoću knjiga.“ — rekao je Giangiacomo Feltrinelli… (“Cambiare il mondo con i libri, combattere le ingiustizie con i libri.” - „Promeniti svet knjigama, boriti se protiv nepravdi knjigama.“…

Može li se knjigama menjati svet i može li se knjigama boriti protiv svih tih nepravdi?...

Giangiacomo Feltrinelli nije promenio svet samom tom jednom jedinom  rečenicom, koja izražava njegovu životnu filozofiju ili njegov pogled na svet. Ipak, Feltrinelli jeste verovao da knjige mogu da prošire znanje i kritički način razmišljanja, da razotkriju nepravdu, da podstaknu ljude da menjaju društvo, itd. Njegov uticaj nije bio samo u jednom sloganu, već u onome što jeste sve radio. Osnovao je izdavačku kuću koja je objavljivala dela koja su u svoje vreme bila kontroverzna ili politički značajna. Na primer, objavio je 1957 roman „Doktor Živago“ Doktor Živago uprkos pritiscima da to ne učini, čime je omogućio da knjiga dopre do čitalaca širom sveta.

Giangiacomo Feltrinelli je dakle 1957 godine objavio roman „Doktor Živago“ Borisa Pasternaka, iako je zbog te odluke trpeo velike političke pritiske. U to vreme Sovjetski Savez nije dozvoljavao objavljivanje knjige, jer je roman odstupao od zvanične ideologije. Feltrinelli, tada još povezan sa italijanskom Komunističkom partijom, odlučio je da kao izdavač stane iza slobode književnosti i objavi delo koje je smatrao važnim. Prvo izdanje romana izašlo je u Italiji i knjiga je ubrzo postala poznata širom sveta. Godinu dana kasnije, 1958, Boris Pasternak je dobio Nobelovu nagradu za književnost, iako je pod pritiskom sovjetskih vlasti morao da odbije njeno primanje. Ovaj događaj ostao je jedan od najznačajnijih trenutaka u Feltrinellijevom životu i simbol njegove ideje da knjige mogu menjati svet i boriti se protiv nepravde.

Dakle, rečenica „Promeniti svet knjigama, boriti se protiv nepravdi knjigama“ nije tvrdnja da je jedna izgovorena misao promenila svet, već poziv da se kroz čitanje, obrazovanje i slobodu mišljenja može doprineti pravednijem društvu. Koliko je to zaista moguće, zavisi od pogleda svakog pojedinca, ali istorija pokazuje da su neke knjige zaista imale veliki uticaj na društvene promene.

No, Giangiacomo Feltrinelli poginuo je 14 marta 1972 godine u blizini Milana. Okolnosti njegove smrti dugo su bile predmet rasprava. Pronađen je mrtav ispod dalekovoda, pored eksploziva. Zvanična istraga zaključila je da je poginuo kada je bomba koju je postavljao prerano eksplodirala tokom pokušaja sabotaže električne infrastrukture. U to vreme bio je uključen u ilegalne levičarske revolucionarne aktivnosti i živeo je u ilegali. Tokom godina pojavile su se različite teorije da je možda ubijen ili da je reč o političkoj zaveri, ali za njih nisu pronađeni ubedljivi dokazi. Zato se kao najprihvaćenije objašnjenje i danas smatra da je stradao u nesreći izazvanoj prevremenom eksplozijom. Moguće jeste misliti čak i na teoriju da je bio likvidiran, samo od strane koga i zašto ne zna se.

Kod smrti Giangiacomo Feltrinelli zaista su se pojavile tvrdnje da je ubijen od strane italijanskih ili stranih obaveštajnih službi. Te teorije su bile podstaknute napetom političkom klimom u Italiji tokom 1970-ih, kada je bilo mnogo političkog nasilja i tajnih operacija.

Međutim, do danas nije pronađen uverljiv dokaz koji bi potvrdio da je reč o likvidaciji. Zvanični zaključak istrage ostao je da je poginuo usled prevremene eksplozije eksplozivne naprave koju je nosio ili postavljao. Dakle: Hipoteza o likvidaciji postoji i o njoj se pisalo i raspravljalo. Istorijski i pravno nije potvrđena. Najšire prihvaćen zaključak i dalje je da je stradao u nesreći tokom sabotaže. Važno je razlikovati ono što je dokazano od onoga što ostaje predmet spekulacija, rekla bi velika većina.

Zašto likvidacija deluje uverljivo? Možda jer posebno imajući u vidu političku atmosferu Italije sedamdesetih godina, a tada je zaista bilo slučajeva tajnih operacija, političkog nasilja i delovanja obaveštajnih službi. Međutim, kada je reč o Giangiacomo Feltrinelli, ne postoje javno dostupni dokazi koji bi potvrdili da su ga obaveštajne službe likvidirale. Postoje svedočenja, sumnje i različite teorije, ali nijedna nije potvrđena dokazima koji bi promenili zvanični zaključak istrage. Zbog toga je najtačnije reći, veli većina: Moguće je da je bio žrtva atentata – to je jedna od teorija. Nije dokazano da jeste – zbog čega istoričari uglavnom navode zvanični zaključak o pogibiji usled prevremene eksplozije, uz napomenu da postoje i alternativne hipoteze. Kod ovakvih istorijskih događaja važno je razlikovati sumnju ili hipotezu od onoga što je dokazano.

Giangiacomo Feltrinelli borio se za društvo koje je smatrao pravednijim i ravnopravnijim. Njegovi stavovi su s vremenom postajali sve radikalniji. Zalagao se za: socijalnu pravdu i smanjenje ekonomskih nejednakosti, prava radnika i siromašnih, antifašizam, antikolonijalne pokrete i podršku narodima koji su se borili za nezavisnost, slobodu izražavanja i objavljivanja knjiga koje su bile politički ili ideološki nepoželjne. Kao izdavač objavljivao je dela autora koje su drugi odbijali, verujući da ljudi treba da imaju pristup različitim idejama.

Kasnije je zaključio da mirne političke promene nisu dovoljne. Zbog toga se povezao s revolucionarnim levičarskim grupama i podržavao sabotaže, smatrajući ih delom borbe protiv onoga što je video kao represivan kapitalistički sistem. Upravo zbog tog angažmana našao se u ilegali.

Dakle, njegov cilj bio je društvena promena u pravcu socijalističkog društva, ali su metode koje je prihvatio u kasnijem periodu života bile veoma kontroverzne i mnogi ih nisu podržavali.

Ako se gleda neposredan politički cilj Giangiacomo Feltrinelli, teško je reći da je svojom pogibijom ostvario promenu koju je želeo. Revolucionarni pokreti kojima je bio blizak nisu promenili italijansko društvo na način kojem su težili, a period političkog nasilja u Italiji završio se bez takve revolucije. Ako se, međutim, posmatra njegov rad kao izdavača, njegov uticaj je bio znatan. Objavljivao je knjige koje su oblikovale javne rasprave i omogućio da važna dela stignu do miliona čitalaca. Taj izdavački doprinos smatra se trajnim delom njegovog nasleđa. Njegova smrt sama po sebi nije dovela do velike društvene promene. Njegov izdavački rad imao je dugotrajan kulturni uticaj. Mnogi istoričari bi rekli da je više promenio svet svojim izdavaštvom nego svojim revolucionarnim delovanjem. To ne znači da je njegovo zalaganje bilo beznačajno, već da su njegove knjige i izdavačka kuća ostavili trajniji trag od političke borbe u kojoj je izgubio život.

Od onoga za šta se zalagao danas postoje: Izdavačka kuća Feltrinelli i dalje je jedna od najpoznatijih u Italiji, sa mrežom knjižara i bogatom izdavačkom delatnošću. Mnoge ideje koje je podržavao – poput slobode izražavanja, antifašizma i prava radnika – i dalje su deo javnih i političkih rasprava u mnogim zemljama. Međutim, revolucionarna vizija društva za koju se zalagao nije ostvarena. Italija je ostala parlamentarna demokratija i tržišna ekonomija. Zbog toga se danas Feltrinelli mnogo češće pamti kao izuzetno značajan izdavač nego kao uspešan revolucionar.

Može se reći da je njegovo najtrajnije nasleđe ono što je ostavio kroz knjige i izdavaštvo, dok politički projekat kojem je posvetio poslednje godine života nije postigao ciljeve koje je želeo.

Giangiacomo Feltrinelli nije bio akademik niti je stekao univerzitetsku diplomu.

Rođen je 1926 godine u veoma bogatoj industrijskoj porodici u Milanu. Pohađao je škole u Italiji, ali nije završio univerzitetske studije. Umesto toga, rano se posvetio politici, prikupljanju istorijske građe i izdavaštvu.

Po zanimanju i po onome po čemu je ostao upamćen bio je: izdavač, knjižar, kolekcionar istorijskih dokumenata, politički aktivista.

Dakle, nije bio profesor, filozof ili naučnik po obrazovanju. Njegov ugled proistekao je iz izdavačkog rada, velikog ličnog bogatstva koje je uložio u izdavaštvo i političkog angažmana.

Giangiacomo Feltrinelli danas se najviše pamti po tri stvari: Kao jedan od najuticajnijih italijanskih izdavača. Osnovao je izdavačku kuću Feltrinelli, koja i danas ima veliki ugled. Po objavljivanju značajnih knjiga, uključujući roman Doktor Živago, koji je pomogao da postane dostupan širokoj međunarodnoj publici uprkos političkim pritiscima. Po kontroverznom kraju života. Kao bogati izdavač postao je revolucionarni aktivista, otišao u ilegalu i poginuo 1972 godine pod okolnostima koje i danas izazivaju rasprave.

U Italiji je njegovo ime najčešće povezano sa izdavaštvom i knjižarama. Istoričari ga uglavnom smatraju mnogo značajnijim kao izdavača nego kao revolucionara. Njegov kulturni uticaj i danas je vidljiv kroz izdavačku kuću koju je osnovao, dok su njegove revolucionarne aktivnosti ostale pre svega deo istorije burnog političkog perioda Italije.

Giangiacomo Feltrinelli nije bio poznat po tome da je razvio posebnu ili uticajnu teoriju o mafiji. Njegovi politički stavovi bili su izrazito levičarski i revolucionarni, pa je mafiju smatrao delom sistema koji je kritikovao. U njegovom viđenju sveta, organizovani kriminal, korupcija, pojedini delovi države i ekonomske elite bili su povezani u održavanju društvenih nejednakosti. Ipak, njegov glavni fokus nije bila borba protiv mafije. Mnogo više se bavio: kapitalizmom i ekonomskim nejednakostima, političkom moći države, međunarodnim revolucionarnim pokretima, antifašizmom i antikolonijalizmom. Za razliku od ljudi poput Giovannia Falconea ili Paolo Borsellina, koji su život posvetili borbi protiv mafije, Feltrinelli nije bio prvenstveno antimafijaški aktivista. Njegovo delovanje bilo je usmereno na širu političku i društvenu revoluciju, a mafiju je posmatrao kao jedan od simptoma sistema kojem se protivio.

Neki kritičari kapitalizma, uključujući i Giangiacomo Feltrinelli, tvrdili bi da koncentracija velikog kapitala može dovesti do zloupotrebe moći, korupcije i velikog uticaja na politiku i društvo.

S druge strane, mafija je organizovani kriminal koji deluje van zakona, koristi nasilje, iznudu i zastrašivanje radi sticanja profita. Kapital, sam po sebi, predstavlja novac, imovinu i sredstva za ulaganje. Može se koristiti za stvaranje radnih mesta, inovacije i razvoj, ali može biti i zloupotrebljen.

Zbog toga se u analitičkom smislu ne može reći, reći će većina - da je „kapital najveća mafija“. To je vrednosni ili politički stav, a ne činjenica. Ono što se može reći jeste da i velika ekonomska moć i organizovani kriminal mogu imati snažan uticaj na društvo, ali su to različite pojave koje funkcionišu na različite načine.

Ako se pođe od pretpostavke „ako je ubijen“, onda odgovor glasi: ne zna se.

Za smrt Giangiacomo Feltrinelli nije utvrđeno da je reč o ubistvu, pa samim tim nije utvrđeno ni ko bi bili izvršioci ili nalogodavci.

Tokom godina pominjani su različiti mogući akteri u teorijama: pojedini delovi italijanskih obaveštajnih službi, ekstremno desničarske grupe, strane obaveštajne službe, ili druge političke strukture.

Međutim, nijedna od tih tvrdnji nije potvrđena dokazima koji bi omogućili da se odgovorno kaže da je neka od tih grupa zaista odgovorna.

Zato istoričari razlikuju: zvanični zaključak – poginuo je u prevremenoj eksploziji; alternativne hipoteze – da je možda ubijen, ali bez konačnih dokaza o tome ko bi to učinio.

Drugim rečima, kada bi se jednog dana pojavili novi dokazi da je bio ubijen, tek tada bi se moglo govoriti o identitetu ubica. Sa današnjim saznanjima, na to pitanje ne postoji pouzdan odgovor.

To se može procenjivati samo na osnovu njegovih aktivnosti, ne sa sigurnošću.

Ako posmatramo Giangiacomo Feltrinelli, najviše je mogao da smeta: državnim vlastima, jer je podržavao revolucionarne pokrete i kasnije učestvovao u ilegalnim aktivnostima; konzervativnim političkim krugovima, zbog svojih radikalnih levičarskih stavova; onima koji su se protivili objavljivanju politički osetljivih knjiga; potencijalno i pojedinim poslovnim ili drugim interesnim grupama koje su njegove aktivnosti doživljavale kao pretnju.

Međutim, iz toga ne sledi da je neka od tih grupa odgovorna za njegovu smrt. To bi zahtevalo dokaze kojih nema.

Dakle, može se reći da je imao mnogo političkih protivnika i da je svojim delovanjem izazivao snažne reakcije, ali pitanje kome je „najviše smetao“ nema odgovor koji je istorijski potvrđen.

Ne možemo sa sigurnošću reći da se neka određena osoba ili grupa plašila Giangiacomo Feltrinelli.

Ono što istorijski izvori pokazuju jeste da je bio pod nadzorom bezbednosnih službi i da su ga vlasti smatrale opasnim zbog njegove povezanosti s revolucionarnim levičarskim pokretima. Istovremeno, zbog svog bogatstva, međunarodnih kontakata i izdavačkog uticaja bio je neobična i uticajna figura.

Verovatnije je reći da su ga neki doživljavali kao pretnju svojim političkim ili bezbednosnim interesima, nego da postoje dokazi da su ga se „plašili“. To uključuje: delove državnog aparata koji su pratili radikalne grupe, njegove političke protivnike, i one koji su njegove aktivnosti smatrali opasnim po javni poredak.

Ali nema pouzdanih istorijskih dokaza koji bi omogućili da se kaže: „Ta i ta grupa ga se plašila“ ili da je zbog toga odlučila da ga ukloni.

Da, gotovo sigurno jeste smetao mnogima. To nije neobično za osobu koja je: finansirala i podržavala radikalne političke pokrete, javno zastupala revolucionarne ideje, bila veoma bogata, ali se svrstala uz revolucionarnu levicu, i kasnije živela u ilegali.

Zbog toga je imao mnogo protivnika i bio je pod prismotrom vlasti. Međutim, postoji razlika između tvrdnje „imao je mnogo neprijatelja“ i tvrdnje „neprijatelji su ga ubili“. Prvo je dobro potkrepljeno istorijskim činjenicama, dok za drugo nema dovoljno dokaza.

Dakle, sasvim je razumno zaključiti da je nekim ljudima i institucijama smetao. Ono što istorija za sada ne može pouzdano da utvrdi jeste da li je to dovelo do njegove smrti.

To je česta izreka i ponekad se u istoriji pokaže tačnom, ali ne može da se uzme kao opšte pravilo. Bilo je poznatih slučajeva u kojima su političke ili revolucionarne ličnosti stradale zbog izdaje ljudi iz sopstvenog okruženja. U drugim slučajevima stradali su od protivnika, a nekada su poginuli u nesrećama.

Kada je reč o Giangiacomo Feltrinelli, nema pouzdanih dokaza da ga je izdao ili ubio neko iz njegovog kruga. Postoje različite pretpostavke i teorije, ali nijedna nije potvrđena.

Zato bi bilo previše tvrditi da su ga „prijatelji ubili“. To ostaje mogućnost o kojoj se spekulisalo, ali nije istorijski utvrđena činjenica.

Odene, ko sve danas može stajati iza političkog nasilja? Dakle, tema je političko nasilje. Imaš li petlju da se bavimo danas ovim vrlo seriozno...

Da Aria Sam, možemo se baviti time ozbiljno i bez pojednostavljivanja.

Političko nasilje je složena tema i gotovo nikada nema samo jednog uzroka ili jednog aktera. Ako govorimo uopšteno, bez optuživanja konkretnih ljudi ili grupa bez dokaza, iza političkog nasilja danas mogu stajati različiti akteri: Državni akteri – pojedini delovi državnog aparata, bezbednosne službe ili strukture vlasti, kada zloupotrebljavaju moć radi očuvanja vlasti ili eliminisanja protivnika. Nedržavne oružane grupe – pobunjeničke organizacije, paravojne formacije ili militantne grupe koje žele političke promene silom. Terorističke organizacije – koriste nasilje kako bi izazvale strah i ostvarile političke, ideološke ili verske ciljeve. Organizovane kriminalne grupe – kada imaju interes da utiču na političke odluke, izbore, zakone ili rad institucija. Ekstremistički pokreti – krajnje desni, krajnje levi ili verski ekstremisti koji smatraju da je nasilje legitimno sredstvo. Pojedinci – osobe koje deluju same ("lone actors"), vođene političkom ili ideološkom motivacijom. Strani akteri – pojedine države ili njihove obaveštajne službe mogu podržavati nasilne aktere u drugim zemljama radi ostvarivanja geopolitičkih interesa.

Važno je razumeti da se političko nasilje ne svodi samo na atentate. Ono može uključivati: fizičke napade na političke protivnike, politički motivisana ubistva, otmice, terorizam, zastrašivanje birača, nasilno gušenje protesta, organizovano nasilje tokom izbora.

Takođe, u ozbiljnoj analizi treba razlikovati: ko je izvršilac (ko je fizički počinio delo), ko je organizator (ko je planirao), ko je nalogodavac (ako postoji), ko ima korist od nasilja. To nisu uvek iste osobe ili iste organizacije.

Istovremeno, treba biti veoma oprezan sa zaključcima. U javnosti se često pojavljuju tvrdnje da "iza svega stoji" određena država, služba ili finansijska grupa, ali bez dovoljno dokaza takve tvrdnje ostaju spekulacije. Ozbiljna analiza se oslanja na proverljive činjenice, sudske presude, zvanične istrage i kredibilna istraživanja.

Ako želiš da ovu temu zaista obradimo dubinski, možemo razgovarati i o pitanjima kao što su: kako političko nasilje nastaje, ko ga finansira, kako se prikriva, kako se istražuje, istorijski primeri u različitim državama, odnos politike, obaveštajnih službi, organizovanog kriminala i ekonomskih interesa.

To je tema koja zahteva pažljivo razdvajanje činjenica od pretpostavki, i spreman sam da je tako i obrađujemo.

Odene  šta su danas politički nepodobne i nepoželjne knjige. I koje to ideologije današnji svet ne želi da sluša a koje su posve ispravne tačne…

Ovo je vrlo ozbiljno pitanje Aria, ali zahteva jednu važnu razliku: knjiga može biti politički nepoželjna, kontroverzna ili potiskivana, a da to ne znači automatski da je tačna. Isto tako, knjiga može biti osporavana u jednom vremenu, a kasnije postati važna. Istorija je puna primera gde su ideje bile marginalizovane, cenzurisane ili proganjane — ali i primera gde su opasne ideologije dobijale popularnost.

Ako govorimo o današnjem svetu, neke od knjiga i idejnih pravaca koji često izazivaju snažne političke reakcije su:

1. Kritike globalnog kapitalizma i finansijske moći

Knjige koje dovode u pitanje koncentraciju bogatstva, moć multinacionalnih kompanija ili uticaj finansijskih elita često izazivaju rasprave. Primeri su dela autora poput Naomi Klein ili Thomas Piketty.
Njihovi kritičari ih ponekad smatraju previše ideološkim, dok pristalice tvrde da ukazuju na stvarne društvene nejednakosti.

2. Kritike liberalnog društvenog modela

Postoje knjige konzervativnih i tradicionalističkih autora koje kritikuju savremeni liberalizam, promene u kulturi, odnos prema naciji, porodici ili religiji. Neke od njih nailaze na otpor jer ulaze u sukob sa dominantnim kulturnim stavovima u određenim sredinama.

3. Antiratne i antiimperijalističke knjige

Dela koja kritikuju velike sile, vojne intervencije ili spoljnopolitičke odluke često postaju politički sporna. Primer je Noam Chomsky, čiji radovi imaju veliki broj pristalica, ali i kritičara koji smatraju da neke njegove analize zanemaruju određene faktore.

4. Radikalna kritika države i institucija

Anarhističke, libertarijanske ili druge antiinstitucionalne knjige često su nepopularne kod vlasti jer dovode u pitanje samu strukturu autoriteta.

5. Knjige koje kritikuju savremene kulturne trendove

Postoje autori koji tvrde da savremena društva guše slobodu govora ili nameću određene ideološke norme. Njihove knjige mogu izazvati burne reakcije, posebno oko tema identiteta, istorije i obrazovanja.

Ali na tvoje pitanje "koje su posve ispravne i tačne" — tu nema jednostavnog odgovora. U društvenim naukama retko postoji knjiga koja je "potpuno tačna". Čak i veoma uticajna dela obično imaju: neke tačne uvide, neke preterane zaključke, slepe tačke, istorijski ograničen kontekst.

Često se događa da se neka ideja prvo odbacuje jer je neprijatna moćnicima ili većini, a kasnije se pokaže da je otvorila važno pitanje. Ali isto tako, neke ideje postanu popularne upravo zato što nude jednostavna objašnjenja za složene probleme.

Možda je najzanimljivije pitanje iza tvog pitanja: ko danas ima moć da određuje koje su ideje "prihvatljive", a koje "opasne"? Tu ulazimo u samu srž odnosa između politike, medija, univerziteta, kapitala i države.

Odene, ljudima je nužno plasirati baš sve ideje posebno one neke nasušne a ko su onda ti koji danas sputavaju dopliv takvih nasušnih ideja do ljudi a tu mislm na ideje koje dolaze do ljudi putem knjiga i šta sa ljudima koji ne čitaju ne vole neće itd. Imaju razne druge izgovore…

Postavljaš nekoliko povezanih pitanja Aria: sloboda ideja, moć nad informacijama i uloga čitanja u oblikovanju čoveka. To su pitanja kojima su se bavili filozofi, istoričari i sociolozi vekovima.

Prvo, ideja da ljudi treba da imaju pristup širokom spektru mišljenja jeste jedno od osnovnih načela intelektualne slobode. Društvo koje želi da donosi zrele odluke mora omogućiti da se različite ideje susretnu, da se argumenti proveravaju i da ljudi sami razvijaju sud. Bez toga ljudi lako postaju zavisni od tuđih tumačenja.

Međutim, pitanje "ko sputava dopliv ideja do ljudi" nema jedan odgovor. U različitim vremenima i društvima to mogu biti različiti mehanizmi:

·         Državna cenzura – kada vlast direktno zabranjuje knjige, autore ili izdavače.

·         Ekonomski interesi – kada se određene knjige ne promovišu jer nisu komercijalno isplative ili zato što se ne uklapaju u interese moćnih aktera.

·         Medijska selekcija – mediji imaju ograničen prostor i često biraju teme prema sopstvenim uređivačkim politikama, publici ili političkom okruženju.

·         Kulturni pritisak – ljudi ponekad izbegavaju ideje koje se smatraju neprihvatljivim u njihovoj sredini, čak i bez formalne zabrane.

·         Algoritmi digitalnih platformi – danas veliki deo onoga što ljudi vide zavisi od sistema preporuka koji favorizuju određene sadržaje.

Ali postoji i druga strana: nije svaka ideja koja teško dolazi do publike nužno potisnuta zato što je "opasno istinita". Neke ideje se ne šire zato što su slabo argumentovane, teško razumljive, nepraktične ili jednostavno ne privlače pažnju. Društvo stalno vrši neku vrstu selekcije — nekad korisnu, nekad problematičnu.

Što se tiče ljudi koji ne čitaju, to je veoma važna tema. Knjige nisu jedini način učenja, ali duboko čitanje ima posebnu ulogu: traži koncentraciju, susret sa složenim argumentima i sposobnost da se istrpi mišljenje drugačije od sopstvenog.

Razlozi zašto ljudi ne čitaju mogu biti različiti: nemaju naviku iz porodice ili obrazovanja, preopterećeni su svakodnevnim problemima, navikli su na kratke i brze sadržaje, smatraju da im knjige nisu korisne, osećaju da je svet previše složen pa traže jednostavna objašnjenja.

Ali postoji i pitanje odgovornosti pojedinca. Društvo može otvoriti vrata znanju, ali ne može naterati svakoga da kroz njih prođe. Sloboda podrazumeva i slobodu da čovek ne istražuje — iako ta odluka može imati posledice po njegovu sposobnost da razume svet.

Možda je najdublja dilema ovde sledeća: da li je veći problem kada se ljudima uskraćuju ideje, ili kada im se nude hiljade ideja, ali se više ne uče kako da ih razlikuju, proveravaju i razumeju? Danas se često raspravlja upravo o toj drugoj opasnosti — ne samo o cenzuri, već i o poplavi informacija bez dovoljno kritičkog mišljenja.

Odene, ne brini za moje nepovezanosti (ili povezanosti) tako me naprosto insipiršeš, a ko ume da čuje povezaće se olako. Smeta ti moja zadoznalost ili... zašto revolucionarne ideje slabo donose veće promene. I zašto su sve društvene promene ipak slabunjave. A svaka na onu prethodnu po malo više sliči. Ne može nas niko ubediti da fašizam danas ne postoji iako je reč o hibridnom i modifikovanom fašizmu jel tako. Radilo se na stvaranju novih sorti koje se izgleda danas bolje primaju nego one nekad  stare. Najlepše vizije demokratije i dalje slabo postoje a negde i ne postoje uopšte. I zašto najbolji politički projekti nikada nisu zaživeli. Ako kapital nije najveća mafija šta onda jeste. U čije ime službe čiste ovaj svet od ljudi koji nenasilnim putem svojih revolucionarnih ideja žele menjati ovaj loši svet na nešto bolji. Koje su to politički osetljive knjige zbog kojih bi neko likvdirao ljude zbog istih. I zašto službe nadziru građane. I možeš li se snaći u moru mojih pitanja...

Mogu da se snađem Aria. Zapravo, tvoja pitanja imaju jednu zajedničku nit, iako izgledaju kao mnogo različitih tema: pitanje odnosa ideala i moći. Odnosno: zašto ljudi zamišljaju bolje društvo, a onda se stvarnost stalno vraća starim obrascima dominacije, interesa i kontrole.

I nije problem u tvojoj radoznalosti. Naprotiv, ovakva pitanja su upravo ona koja su pokretala političku filozofiju vekovima. Samo ih treba razdvojiti da se ne izgubi preciznost.

Zašto revolucionarne ideje često ne donesu velike promene?

Jedan od paradoksa istorije jeste da revolucije često uspeju da sruše institucije, ali mnogo teže menjaju navike, interese i odnose moći.

Ljudi koji naprave revoluciju obično nasleđuju: postojeću ekonomiju, birokratiju, potrebu za bezbednošću, borbu za resurse, ljudsku sklonost ka stvaranju hijerarhija.

Zato se često događa ono što je opisao Alexis de Tocqueville: nova vlast može govoriti jezikom slobode, ali preuzeti mnoge stare mehanizme upravljanja.

Revolucija može promeniti zastave, zakone i elite, ali promena duboke kulture i odnosa među ljudima traje mnogo duže.

Zašto najbolji politički projekti ne zažive?

Zato što "najbolji" projekat na papiru često nailazi na stvarni svet: ljudi imaju različite interese, moć se koncentriše, institucije mogu biti zarobljene, ekonomski interesi utiču na politiku, strah često pobedi idealizam.

Mnogi veliki projekti ljudske emancipacije nastali su iz plemenitih ideja, ali su se u praksi suočili sa pitanjem: ko kontroliše sredstva, institucije i prinudu?

Da li fašizam danas postoji?

Da, postoje savremeni pokreti i ideologije koje istoričari i politikolozi opisuju kao fašističke ili neofašističke. Međutim, važno je biti precizan: savremeni ekstremni pokreti nisu nužno identični fašizmu XX veka.

Fašizam se istorijski vezuje za elemente kao što su: ekstremni nacionalizam, kult vođe, potiskivanje političkog pluralizma, glorifikacija sile, traženje unutrašnjih neprijatelja, podređivanje pojedinca kolektivu ili državi.

Danas se takve ideje često pojavljuju u izmenjenim oblicima, prilagođenim novim okolnostima.

Ali isto tako, termin "fašizam" se ponekad koristi preširoko — kao etiketa za svakog političkog protivnika. Zbog toga je važno gledati konkretne karakteristike, ne samo naziv.

Da li je kapitalizam "najveća mafija"?

Tu ulazimo u filozofsko i političko pitanje. Kritičari kapitalizma često govore o: koncentraciji bogatstva, vezi novca i politike, moći velikih korporacija, uticaju finansijskog sektora.

Neki autori koriste vrlo oštar jezik i porede određene oblike kapitalističke moći sa sistemskom korupcijom.

Branitelji kapitalizma bi odgovorili da tržište, konkurencija i privatna svojina stvaraju inovacije i podižu životni standard.

Možda je preciznije reći: svaki sistem koji koncentriše veliku moć može razviti mafijaške obrasce — bez obzira da li je reč o državi, partiji, korporaciji ili kriminalnoj grupi.

Zašto službe nadziru građane?

Istorijski gledano, obaveštajne službe postoje zbog bezbednosti države: sprečavanje špijunaže, terorizma, nasilja i stranog uticaja.

Ali postoji i druga strana: mnoge države su kroz istoriju zloupotrebljavale nadzor protiv: političkih protivnika, novinara, aktivista, manjinskih grupa.

Zato je večita dilema: koliko bezbednosti sme da se plati gubitkom privatnosti i slobode?

Koje knjige su bile toliko politički osetljive da su ljudi zbog njih stradali?

Kroz istoriju su ljudi proganjani zbog ideja iz knjiga. Primeri:

  • Komunistički manifest — zabranjivan u mnogim državama u različitim periodima.
  • Mein Kampf — istorijski značajan kao dokument nacističke ideologije, ali i primer kako knjiga može biti deo ekstremističkog političkog projekta.
  • Životinjska farma — politička alegorija koja je bila sporna zbog kritike totalitarizma.
  • Dela mnogih disidenata u autoritarnim državama — gde problem nije bila samo knjiga, nego činjenica da je širila drugačiji pogled na vlast.

U nekim slučajevima ljudi nisu stradali zbog same knjige, već zato što je knjiga bila simbol organizovanja, kritike ili otpora.

Možda se sve tvoje pitanje može svesti na jednu staru dilemu:

Zašto ljudi stvaraju sisteme koji bi trebalo da ih oslobode, a onda ti sistemi često počnu da štite sami sebe više nego ljude zbog kojih su nastali?

To je pitanje koje su postavljali i Plato, i Karl Marx, i Hannah Arendt — svako iz potpuno drugačije perspektive.

Tvoja pitanja zapravo nisu nepovezana; ona se vrte oko jedne velike teme: kako sprečiti da moć pokvari čak i najbolje ljudske namere.

 

 

 

Нема коментара:

Постави коментар

Najčitanije: