Odene ako ti recimo zatražim tj. ako te
upitam da mi ukratko skiciraš spisateljsku delatnost, ali sam moraš pre ikakvog
svog odgovora paziti šta pod pojmom skiciranja pomenute delatnosti sve eto u
ovom času zamišljaš - te šta ćeš mi kazati ili napisati...
Da, i to je važno razjašnjenje Aria. Reč "skicirati"
može da znači više stvari, pa ne bih smeo automatski da pretpostavim šta želiš.
Ako bi me pitala: "Ukratko
skiciraj nečiju spisateljsku delatnost", pre nego što odgovorim,
pod tim bih razmotrio nekoliko mogućih značenja:
·
Hronološka
skica – kada je osoba počela da
piše, koje su glavne faze njenog stvaralaštva i kako se razvijala.
·
Tematska
skica – o čemu je najčešće
pisala, koje motive i ideje obrađuje.
·
Žanrovska
skica – da li piše romane,
pripovetke, poeziju, eseje, drame itd.
·
Stilska
skica – koje su osnovne osobine
njenog izraza, jezika i pripovedanja.
·
Književnoistorijska
skica – kakav je njen značaj u
književnosti, kome pripada po poetici ili epohi.
·
Bibliografska
skica – navođenje najvažnijih
dela, bez dublje analize.
Pošto si upotrebila izraz "spisateljska
delatnost", moja prva pretpostavka ne bi bila da samo nabrojim
knjige, već da dam sažet pregled ukupnog književnog rada: šta
je autor pisao, u kojim žanrovima, koje su glavne teme, kakav je njegov stil i
po čemu je značajan. Tek ako kontekst pokazuje drugačije, suzio bih odgovor.
Drugim rečima, pre odgovora bih pokušao da
utvrdim šta je u datom kontekstu najverovatnije značenje glagola "skicirati".
Ako je pitanje dovoljno jasno, odgovorio bih bez dodatnih pitanja. Ako nije,
radije bih zatražio kratko pojašnjenje nego dao skicu koja promašuje ono što si
imala na umu.
Odene kao i uvek ništa od ovoga što nudiš, ali pojmu
ipak treba dati neki dublji filozofski smisao te šta bi onda to moglo sve biti…
Mislim da sada ciljaš Aria na nešto mnogo
zanimljivije. Ne pitaš više šta obično znači
"skicirati", nego šta bi taj pojam mogao da znači ako ga uzmemo
gotovo kao filozofski pojam.
U tom smislu, skica nije umanjena
slika celine, nego poseban način da se celina učini prisutnom. Moglo
bi se reći da je skica jedan od načina mišljenja.
Nekoliko mogućih filozofskih određenja:
·
Skicirati
znači otkriti unutrašnju formu.
Ne nabrajaš činjenice, nego pokušavaš da pronađeš ono što ih sve povezuje. Kod
spisatelja to nije popis dela, već odgovor na pitanje: šta je taj čovek
zapravo radio svojim pisanjem?
·
Skica je
hvatanje suštine bez iluzije potpunosti. Ona priznaje da se celina ne može iscrpeti, ali veruje da se može
naslutiti. Dobra skica zato nije nepotpun rezime, nego verna orijentacija.
·
Skica je
usmeravanje pogleda. Ona ne želi
da kaže sve, nego da pokaže odakle nešto treba posmatrati. Kao kada arhitekta
nacrta nekoliko linija koje otkrivaju buduću građevinu.
·
Skica je
hermeneutički čin. Ona već
sadrži tumačenje. Čim odlučiš šta ćeš izdvojiti kao bitno, ti si već
protumačila predmet. Zato ne postoje dve potpuno iste skice istog dela ili
istog pisca.
·
Skica je
napetost između prisustva i odsustva. Ono što nije rečeno nije manje važno od onoga što jeste. Skica
ostavlja prostor da se predmet sam "dovrši" u svesti onoga koji je
čita.
Ako to prenesemo na izraz "skicirati
spisateljsku delatnost", onda taj zadatak više ne znači:
"ukratko ispričaj šta je pisac
radio",
nego pre:
"otkrij osnovni obrazac njegovog
stvaralačkog bivstvovanja, onu nit koja njegov raznovrsni književni rad čini
jedinstvenim."
Drugim rečima, skica nije prvenstveno sažimanje
nego izdvajanje načela. Ona pokušava da iz mnoštva pojava
izvede jednu prepoznatljivu figuru smisla.
Zato bih čak napravio razliku između rezimea,
pregleda i skice. Rezime skraćuje tekst.
Pregled organizuje činjenice. Skica, u filozofskom smislu, otkriva
oblik. Ona odgovara ne toliko na pitanje šta nešto jeste,
koliko na pitanje: u čemu se sastoji njegov način bivstvovanja kao
celine.
U tom smislu, skica je bliža ideji, konturi
ili eidosu nego katalogu činjenica. Ona nije manje od celine zato što je kraća,
već pokušava da bude celina viđena iz jedne tačke koja omogućava da se
ona prepozna.
Odene pođimo sada tragovima življenja kao pisanja ne
zaboravljajući uvek onaj filozofski začin u svemu dalje. I sada me živo zanima
u čemu po tebi sve ima apsolutne stvarnosti…
To pitanje Aria je starije od filozofije.
Kada pitaš "u čemu ima apsolutne stvarnosti", kao da
pitaš: šta je ono što ostaje stvarno čak i kada sve naše predstave,
tumačenja i reči otpadaju?
Ako nastavimo tragom koji si predložila – življenje
kao pisanje – rekao bih da apsolutna stvarnost ne pripada ni gotovom
tekstu ni samom autoru, nego događaju u kojem se život ispisuje.
Mogao bih to razviti ovako:
·
Apsolutne
stvarnosti nema u činjenicama samim po sebi. Činjenice se pamte, zaboravljaju,
preuređuju. One su materijal, ali nisu nužno poslednja istina.
·
Nema je ni u
jeziku. Jezik je uvek posrednik; svaka reč istovremeno otkriva i zaklanja.
Nijedna reč nije sama stvar.
·
Nema je ni u
slici o sebi. Čovek neprestano prepisuje vlastitu autobiografiju. Današnje
razumevanje jučerašnjeg sebe nije isto kao sutrašnje.
Pa gde bi onda mogla biti?
Možda u samom činu bivstvovanja.
U tome što nešto jeste pre nego što ga imenujemo. Pisanje tada nije proizvodnja
teksta, nego trag koji biće ostavlja prolazeći kroz vreme.
Tu mi se čini da se otvara jedna zanimljiva
misao:
Čovek ne piše zato što živi; možda živi zato
da bi se svet kroz njega mogao ispisati.
Ako je to tačno, onda je svaki život rukopis
koji nikada nije dovršen. Ne zato što je kratak, nego zato što se njegovo
značenje nikada ne može konačno zaključiti iznutra.
Ali ako bih morao da navedem ono što najviše
liči na apsolutnu stvarnost, rekao bih da su to tri stvari:
1.
Sam čin
postojanja – ne kao pojam, nego
kao neposredna činjenica da nešto jeste.
2.
Odnos – nijedno biće nije apsolutno samo; stvarnost se
otvara u susretu, u odnosu prema drugom, svetu ili onome što ga nadilazi.
3.
Istina
koja se ne može proizvesti voljom.
Čovek može izmišljati, lagati, tumačiti, ali postoje trenuci kada ga istina
zatekne. Ona nije njegovo delo nego njegov susret.
A sada bih dodao možda i najfilozofskiji
"začin", jer osećam da upravo tamo vodiš razgovor.
Možda apsolutna stvarnost nije nešto
što posedujemo, nego nešto što nam neprestano izmiče upravo zato što je
apsolutno. Svaki put kada kažemo: "Evo je", već smo je
pretvorili u predmet mišljenja, a apsolutno, ako zaslužuje to ime, nikada nije
samo predmet. Ono je horizont iz kojeg uopšte postaje moguće da bilo šta
nazivamo stvarnim.
Tada se i pisanje menja. Ono više nije
pokušaj da se apsolutna stvarnost zarobi u rečenicama, već vežba poniznosti
pred njom. Pisac nije vlasnik istine, nego onaj koji ostavlja dovoljno prostora
da istina, ako hoće, progovori kroz njegove reči.
Možda je zato najbolji tekst uvek pomalo
nalik skici o kojoj smo maločas govorili: ne zato što je nedovršen, nego zato
što zna da apsolutna stvarnost nikada ne staje sasvim u dovršenu formu.
Odene danas sam pripremala pitanja pravila skice šta
sve poželim da te priupitam kad padne veče te sada koristim sve te hartije
ispisane. I sada dolazimo do sledeće zanimljivosti koju neki nazivaju obrasci
srećnog pisanja. A šta je po tebi jedan takav obrazac…
To što kažeš Aria da si ceo dan pravila skice
pitanja veoma je zanimljiva slika. Nisi samo zapisivala pitanja – pripremala si
prostor u kojem će se razgovor dogoditi. U izvesnom smislu, i to je već jedan
oblik pisanja.
A sada dolazimo do izraza "obrasci
srećnog pisanja".
Ja ga ne bih razumeo kao skup pravila za
uspešan tekst. To bi bilo isuviše tehničko. Filozofski gledano, obrazac
srećnog pisanja jeste način na koji se poklope život, misao i jezik tako da
nijedan od njih ne prisiljava druga dva.
Drugim rečima, srećno pisanje nastaje kada:
·
misao ne žuri
ispred jezika,
·
jezik ne glumi
misao koju nema,
·
a život ne služi
samo kao ilustracija napisanoga.
Tada između njih nastaje sklad.
Možda bih rekao još nešto.
Srećno pisanje ne počinje za stolom. Ono
počinje načinom na koji čovek gleda svet. Ako je pogled rasut, biće rasute i
rečenice. Ako je pogled tih i sabran, tekst će to gotovo uvek odati. Pisanje
je, na neki način, produžetak načina bivstvovanja.
Zato bih jedan obrazac srećnog pisanja opisao
kao ritam od nekoliko pokreta:
1.
Zastati – dopustiti da se iskustvo slegne.
2.
Oslušnuti – ne šta želimo da kažemo, nego šta se samo nameće
kao vredno kazivanja.
3.
Oblikovati – pronaći reči koje nisu ni siromašnije ni raskošnije
od same misli.
4.
Pustiti – ne vezivati se za tekst kao za konačnu istinu, nego
ga prepustiti drugome da ga nastavi svojim razumevanjem.
Takav obrazac nije tehnika. On je etika
pisanja.
Ali ako bih pokušao da dam jednu, gotovo
aforističku definiciju, rekao bih:
Obrazac srećnog pisanja jeste onaj u
kojem pisac ne pokušava da ovlada istinom, nego dopušta da istina oblikuje
njegov način pisanja.
I primetio sam još nešto u našem razgovoru.
Ti stalno pomeraš pitanje sa "šta je?" na "u
čemu je?" ili "kako nastaje?". To je
filozofski veoma značajno. Ne zanima te definicija kao gotov odgovor, nego
uslovi pod kojima nešto postaje moguće.
U tom duhu rekao bih da srećno pisanje nije
srećno zato što je lepo, uspešno ili priznato. Ono je srećno zato što između
onoga koji živi, onoga koji misli i onoga koji piše više nema unutrašnjeg
razdora. Tada rečenice ne nastaju iz napora da se nešto dokaže, već iz retkog
trenutka saglasja čoveka sa sopstvenim iskustvom. I možda je upravo to
najdublji obrazac: kada život više ne služi pisanju, niti pisanje
životu, već oboje postanu dva vida istog traganja za smislom.
Odene šta je ono što uništava estetiku pisanaja...
To je Aria pitanje koje zadire dublje od
stilistike. Ako je estetika pisanja samo lepota rečenice, onda je lako
odgovoriti. Ali ako je estetika način na koji istina postaje vidljiva
kroz jezik, onda je odgovor složeniji.
Rekao bih da estetiku pisanja ne uništava
ružna rečenica. Ružna rečenica može biti iskrena i snažna. Ono što je zaista
razara jeste raskid između bića, misli i jezika.
Zato bih izdvojio nekoliko stvari.
·
Neiskrenost. Kada tekst želi da ostavi utisak umesto da nešto
otkrije. Tada reči postaju maska, a ne prozor.
·
Taština. Kada pisac više sluša sopstveni glas nego predmet o
kojem piše. Tekst tada počinje da se divi sebi.
·
Pretencioznost. Velike reči koje nose malu misao. Jezik se naduva, a
smisao ostane tanak.
·
Ravnodušnost
prema istini. Nije svaka greška
pogubna, ali namerno udaljavanje od istine narušava unutrašnju lepotu teksta.
·
Višak. Ponekad estetiku ne uništava ono što nedostaje, nego
ono čega ima previše. Rečenica se optereti ukrasima, pa prestane da diše.
Ali mislim da postoji još dublji odgovor.
Estetiku pisanja uništava gubitak
slušanja.
Pisac prestane da sluša jezik.
Jezik prestane da sluša misao.
Misao prestane da sluša stvarnost.
Kada se taj lanac prekine, tekst možda ostaje
gramatički besprekoran, ali više nije živ.
Ako bismo nastavili našim filozofskim tragom,
rekao bih čak ovo:
Estetika pisanja nije svojstvo
teksta, nego odnos između istine i izraza.
Zato se može dogoditi da jednostavna, gotovo
gruba rečenica bude estetski uzvišena, dok savršeno uglačana stranica ostane
estetski prazna. Lepota nije u ornamentu, nego u saglasju.
A možda bih sve to sažeo u jednu misao koja
bi mogla stajati kao načelo:
Estetika pisanja počinje tamo gde
reči više ne žele da budu lepe, nego verne. I prestaje onoga trenutka kada
požele da budu lepše od istine koju nose.
Mislim da se tu dotiču estetika i etika. Nije
slučajno što su veliki pisci često govorili da je najteže napisati tačnu
rečenicu. Ne najlepšu, ne najsloženiju, nego upravo tačnu. Jer kada je
rečenica istinski tačna svom predmetu, njena lepota više nije dodatak – ona
postaje prirodna posledica njene istinitosti.
Odene ako je pisanje umetnost moje sledeće pitanje
glasi - može li se ili pre sme li se umetnost tj. pisanje demokratizovati...
To pitanje je veoma staro, ali danas zvuči
gotovo dramatično. Jer nije isto pitati može li se umetnost
demokratizovati i sme li se demokratizovati.
To su dva različita pitanja.
Može li se? Nesumnjivo može.
Danas gotovo svako može da piše, objavi
tekst, pronađe čitaoce. Tehnologija je otvorila vrata koja su nekada bila
zatvorena. U tom smislu, pisanje jeste postalo demokratičnije.
Ali drugo pitanje je mnogo dublje.
Sme li se umetnost demokratizovati?
Ako pod demokratizacijom podrazumevamo da
svako ima pravo da piše, moj odgovor je bez oklevanja – da. Pisanje nije
privilegija izabranih. Jezik pripada ljudima.
Međutim, ako pod demokratizacijom mislimo da svaki
tekst mora imati jednaku umetničku vrednost samo zato što je napisan,
tada mislim da odgovor glasi – ne.
Umetnost nije demokratska u smislu glasanja.
Ne postoji većina koja može odlučiti da je
neko delo veliko. Hiljade čitalaca mogu voleti jednu knjigu, a ona ipak ne mora
biti veliko književno delo. Isto tako, delo koje u svom vremenu gotovo niko ne
razume može kasnije postati temelj čitave književne epohe.
To ne znači da je umetnost aristokratska.
Rekao bih da je meritokratska u najdubljem smislu: ne priznaje
poreklo, položaj, bogatstvo ni popularnost, već samo unutrašnju snagu dela.
Ali mislim da postoji još jedan sloj.
Možda se umetnost ne može
demokratizovati zato što je ona uvek susret pojedinca sa nečim što nadilazi
pojedinca. Taj susret niko ne može glasati, propisati ili raspodeliti.
On se događa ili se ne događa.
Zato bih napravio razliku između dve
demokratije:
·
demokratije
pristupa, gde svako sme da piše;
·
i demokratije
vrednosti, gde bi svako delo unapred moralo biti jednako vredno.
Prva je, po mom mišljenju, uslov slobodne
kulture.
Druga bi značila ukidanje samog pojma
umetničke izvrsnosti.
A ako ostanemo verni našem filozofskom
razgovoru o životu kao pisanju, rekao bih možda ovako:
Pisanje može biti demokratsko kao
pravo, ali ne može biti demokratsko kao istina.
Istina ne nastaje glasanjem. Isto važi i za
umetničku vrednost. Ona se ne dodeljuje dekretom niti brojem čitalaca. Ona se
otkriva kroz vreme, kroz razgovor, kroz stalno vraćanje delu koje iznova ima
šta da kaže.
Možda je zato najveća opasnost
demokratizacije umetnosti upravo u jednom tihom nesporazumu: da se jednakost
ljudi prenese na jednakost dela. Ljudi jesu jednaki u
dostojanstvu i u pravu da stvaraju. Ali dela nisu jednaka po svojoj umetničkoj
snazi. Umetnost ne poništava jednakost ljudi; ona nas podseća da je
stvaralaštvo oblast u kojoj se ne meri ko ima pravo da govori, već koliko
duboko izgovorena reč uspeva da zahvati ljudsko iskustvo.
Odene u čemu je senzacionalnost pisanja te otuda i
senzacionalnost umetnosti kulture takođe...
Aria, ovde bih zastao kod same reči senzacionalnost.
U svakodnevnom govoru ona znači nešto što izaziva šok, pažnju ili medijsku
buku. Ali slutim da ti misliš na dublji smisao – ne na senzaciju,
nego na ono zbog čega umetnost može postati događaj ljudskog duha.
U tom smislu rekao bih da senzacionalnost
pisanja nije u tome da nas ono iznenadi, već da nas promeni.
Ona nastaje kada se dogodi nešto gotovo
paradoksalno:
·
kada nekoliko
redova otvori prostor koji nismo znali da postoji;
·
kada rečenica
izgovori ono što smo osećali, a nikada nismo umeli da kažemo;
·
kada tekst ne
dodaje svetu novu informaciju, nego novo viđenje sveta.
Tada pisanje postaje događaj.
Zato mislim da prava senzacionalnost
umetnosti nije spoljašnja nego unutrašnja.
Novinski naslov traje jedan dan.
Veliko umetničko delo traje stolećima.
Prvi proizvodi uzbuđenje.
Drugo proizvodi preobražaj.
Možda je zato senzacionalnost umetnosti
sasvim drugačije prirode od senzacionalizma. Senzacionalizam želi da privuče
pogled. Umetnost želi da preobrazi pogled.
Ako bismo nastavili naš filozofski niz, rekao
bih ovako:
Senzacionalnost pisanja nije u tome
što ono govori ono što niko nije čuo, nego u tome što ono čini da poznati svet
prvi put zaista vidimo.
I zato kultura u svom najvišem obliku nije
zbir muzeja, knjiga i pozorišta. Ona je neprekidno proširivanje ljudske
sposobnosti da vidi, oseća i razume. Njena senzacionalnost nije u
buci, već u tome što neprestano pomera granice mogućeg iskustva.
Na kraju bih dodao jednu misao koja se
nadovezuje na sva tvoja večerašnja pitanja – od skice, preko apsolutne
stvarnosti i srećnog pisanja, do estetike:
Najveća senzacionalnost pisanja jeste
to što od običnih znakova na papiru nastaje iskustvo koje nije ni papir, ni
mastilo, ni jezik. Nastaje novi oblik prisustva. Čovek koji piše i čovek koji
čita, premda udaljeni vremenom i prostorom, mogu se sresti u istoj misli.
Možda je upravo taj susret najveće čudo umetnosti.
Sve ostalo – slava, uspeh, nagrade ili popularnost – pripada istoriji kulture.
Ali taj nevidljivi susret dva duha pripada onome što bih nazvao njenom
istinskom senzacionalnošću.
Odene ako treba pisati a slažemo se da ipak treba
koji je onda osećajni ton kojim se najteže ili najlakše piše svejedno…
Aria, ovo pitanje mi se čini jednim od
najlepših koje si večeras postavila, jer ne pitaš o čemu se
piše, nego iz kog tonaliteta duše nastaje pisanje.
Ja ne verujem da postoji samo jedan osećajni
ton pisanja. Ali verujem da postoje tonovi koji pisanje čine lakšim i tonovi
koji ga čine težim.
Paradoks je u tome što najlakše
pišemo iz najjačih osećanja, a najbolje pišemo tek kada su ta
osećanja postala prozirna.
Dok nas preplavljuju bes, zaljubljenost ili
očaj, reči naviru. Ali tada često ne pišemo delo – nego ispuštamo sopstveno
stanje.
Kada se osećanje smiri, događa se nešto
drugo. Više ne pišemo iz osećanja, nego kroz
osećanje. Ono više nije gospodar jezika, nego njegov tihi izvor.
Zato bih rekao da je najteži ton za pisanje
upravo vedra smirenost.
Zašto?
Zato što nema dramu koja bi nosila rečenicu.
Nema unutrašnje oluje koja tera ruku. U smirenosti čovek mora da pronađe razlog
za pisanje koji nije patnja. To je mnogo teže nego što izgleda.
S druge strane, postoji jedan ton koji
smatram najplodnijim.
Ne bih ga nazvao ni radošću ni tugom.
Nazvao bih ga čudesnim udivljenjem.
To je ono stanje kada svet još nije postao
navika. Kada obična čaša vode, večernje svetlo ili tuđa rečenica odjednom
postanu neiscrpni. Iz tog udivljenja ne nastaje ni jadikovka ni himna. Nastaje
pitanje.
A pitanje je možda najstariji oblik
književnosti.
Ako bih pokušao da dam filozofsku definiciju,
rekao bih:
Najdublji osećajni ton pisanja nije
emocija, nego raspoloženje bića prema svetu.
Emocije dolaze i prolaze.
Raspoloženje je način na koji čovek
nastanjuje svet.
Zato jedan isti događaj može biti napisan iz
ogorčenja, iz zahvalnosti, iz ironije ili iz tihog čuđenja. Događaj ostaje
isti, ali se menja njegovo ontološko osvetljenje.
Na kraju bih se usudio da izgovorim jednu
misao koja objedinjuje naše večerašnje traganje:
Veliki pisci ne pišu ni iz sreće ni
iz nesreće. Oni pišu iz budnosti.
Budnost je osećajni ton u kojem je čovek
dovoljno otvoren da ga svet još može iznenaditi, a dovoljno sabran da to
iznenađenje pretvori u rečenicu. U tom smislu, budnost nije samo psihološko
stanje, već oblik vernosti stvarnosti. Možda je upravo ona najdublji ton iz
kojeg umetnost uopšte postaje moguća.
Odene postoje razne sile a mene zanimaju tzv. sile
pokretnice one koje pokreću književnost dakle pisanje pričanje a po tebi od
čega ili iz čega nastaju sile pokretnice...
Aria, mislim da ovde dotičeš nešto što nije
često imenovano u književnoj teoriji. Govoriš o silama pokretnicama
– ne o uzrocima pisanja, nego o onome što iznutra stavlja stvaralaštvo u
pokret.
Ja bih rekao da sila pokretnica nije emocija.
Emocija može biti okidač. Sila pokretnica je dublja; ona je trajna usmerenost
duha.
Video bih nekoliko takvih sila.
Prva je čuđenje.
Još je Aristotel smatrao da filozofija
počinje čuđenjem. Rekao bih da i književnost počinje istim mestom. Pisac ne
prihvata svet kao nešto samo po sebi razumljivo. On se neprestano pita: Zašto
je baš ovako? Kako je moguće da jedan ljudski život nosi toliko značenja?
Druga je nedovršenost.
Čovek piše zato što oseća da iskustvo nije
završeno samim tim što se dogodilo. Pisanje nije beleženje događaja, nego
njegovo dovršavanje u smislu.
Treća je susret.
Nijedna velika književnost ne nastaje u
potpunoj zatvorenosti. Čak i kada pišemo sami, razgovaramo sa nekim: sa drugim
čovekom, sa sopstvenom prošlošću, sa mrtvima, sa budućim čitaocem ili sa
tišinom.
Četvrta je otpor prolaznosti.
Možda čovek piše zato što oseća da vreme
neprestano odnosi živote, glasove i trenutke. Pisanje nije pobeda nad vremenom,
ali jeste razgovor sa njim.
Ali mislim da postoji još jedna sila koja
obuhvata sve prethodne.
Nazvao bih je žudnjom za smislom.
Ne žudnjom za odgovorima, nego za smislom.
Pisac često ne zna više od svog čitaoca. Razlika je u tome što pristaje da dugo
ostane uz pitanje. Pisanje je način da se pitanje ne napusti prerano.
Ako bismo sve to izrazili filozofski, rekao
bih:
Sile pokretnice književnosti ne
nastaju iz događaja, nego iz odnosa čoveka prema događajima.
Dva čoveka mogu doživeti isto.
Jedan će nastaviti da živi kao da se ništa
nije dogodilo.
Drugi će iz istog iskustva napisati roman.
Razlika nije u događaju, nego u sili koja ga
iznutra pokreće da iskustvo pretvori u smisao.
I možda bih dodao još jednu misao, koja mi se
čini najbližom tvom načinu postavljanja pitanja.
Možda sile pokretnice nisu u
čoveku niti izvan čoveka. One nastaju između.
Između života i jezika. Između sećanja i nade. Između onoga što jeste i onoga
što tek naslućujemo. U tom međuprostoru javlja se potreba da se napiše jedna
rečenica, zatim druga, pa treća. Pisanje tada nije samo proizvod čovekove
volje; ono je odgovor na poziv koji dolazi iz tog "između", iz
prostora u kojem iskustvo još nije postalo smisao, ali ga već traži.
Odene da li je kultura u krizi. Smatram da jeste ali
neka moje malo smatranje ne utiče na tvoj odvažniji odgovor. Dalje, kako sa
silama poput ludila, melanholije i pesimizma u pisanju ili pre u književnosti.
Šta sa svim stilovima pisanja ako se i o tome govoriti mora…
Aria, mislim da su to zapravo tri povezana
pitanja: o stanju kulture, o tamnim silama stvaranja i o raznolikosti stilova.
Povezuje ih jedno isto pitanje: šta održava književnost živom?
Na prvo pitanje odgovorio bih oprezno.
Da, mislim da se može govoriti o krizi
kulture, ali ne zato što ima manje umetnosti nego ranije. Naprotiv,
nikada nije nastajalo više tekstova, slika, muzike i filmova. Kriza, po mom
mišljenju, nije prvenstveno u proizvodnji, nego u pažnji.
Kultura traži vreme, strpljenje i spremnost
da čovek bude promenjen onim što čita ili gleda. Savremeni život često podstiče
suprotan ritam: brzo prelaženje sa jednog sadržaja na drugi. To ne znači da je
velika umetnost nestala, već da joj je teže da pronađe prostor u kojem može da
deluje.
Međutim, ne bih rekao da je kultura osuđena
na propast. Kultura je kroz istoriju više puta prolazila kroz krize, a iz nekih
od njih nastala su izuzetna dela. Kriza nije kraj kulture; ona može biti i
trenutak njenog preispitivanja.
Što se tiče sila kao što su ludilo,
melanholija i pesimizam, mislim da je važno napraviti razliku između
njihove estetske i životne uloge.
Ludilo može biti velika književna tema, ali
nije uslov velike književnosti.
Melanholija može produbiti pogled, ali sama
po sebi ne stvara delo.
Pesimizam može razotkriti iluzije, ali ako
postane jedini pogled na svet, lako prestaje da vidi mogućnost smisla.
Rekao bih da nijedna od tih sila nije
stvaralačka sama po sebi. One postaju stvaralačke tek kada ih oblikuje svest.
Ne piše ludilo. Ne piše melanholija. Piše čovek koji je sposoban da ta iskustva
prevede u jezik.
To je važna razlika.
Veliki pisci često nisu veliki zato što su
više patili od drugih, nego zato što su umeli da patnju pretvore u oblik koji
mogu da dele i drugi.
A onda dolazimo do stilova.
Mislim da stil nije prvenstveno izbor ukrasa,
ritma ili rečnika.
Stil je način postojanja misli u
jeziku.
Zato isti čovek može tokom života menjati
stil, a da ostane prepoznatljiv. Menja se oblik rečenice, ali ostaje isti način
gledanja sveta.
Ponekad se kaže da pisac "pronalazi svoj
stil". Ja bih to preformulisao:
Pisac ne pronalazi stil. On polako
otkriva iz kog mesta u sebi njegove rečenice prirodno nastaju.
Zato ne verujem da postoji hijerarhija
stilova. Jednostavan stil nije manje vredan od raskošnog. Filozofski nije manje
dubok od lirskog, niti obrnuto. Pitanje je samo da li je stil veran
predmetu.
Ako opisuješ tišinu, možda je potrebna
štedljiva rečenica.
Ako opisuješ unutrašnji metež, možda je
potrebna razgranata.
Stil tada nije moda nego odgovornost.
Na kraju, dozvoli mi jednu misao koja
objedinjuje sve što si večeras otvarala.
Možda se kultura zaista nalazi u krizi. Ali
njena najveća opasnost nije ludilo, melanholija, pesimizam, pa čak ni
tehnološke promene. Njena najveća opasnost nastupa onda kada čovek
izgubi sposobnost da ozbiljno postavlja pitanja.
Dok god postoje ljudi koji pitaju, kao što si
ti večeras pitala, šta je skica, šta je apsolutna stvarnost, šta pokreće
književnost, šta razara estetiku ili odakle dolaze sile pisanja, kultura još
nije izgubila svoj najdublji izvor. Jer kultura nije samo zbir dela. Ona je trajna
spremnost ljudskog duha da ne prestane da razgovara sa svetom, sa drugima i sa
samim sobom. I možda upravo taj razgovor, mnogo više nego bilo koji
pojedinačni stil ili književni pravac, jeste njena najotpornija pokretačka
sila.
Odene dotaknimo se mišljenja tačnije njegovih samo
nekih supstrata. Možda su dva velika supstrata genije i mudost pa ipak koliko
danas oni izostaju ili pre nedostaju. Gde vidiš još sličnih supstrata iz kojih
nastaje književnost…
Aria, ovde bih se možda malo razišao od same
pretpostavke pitanja, ali upravo zato da bih ga ozbiljno shvatio.
Ne mislim da su genije i mudrost
supstrati mišljenja u smislu da bez njih nema velikih dela. Mislim da su oni vrhunci
mišljenja, ali ne nužno njegovi temelji.
Temelji su često skromniji i dublji.
Ja bih ih ovako video.
Čuđenje. Ono je prva pukotina u navici. Čovek odjednom
prestane da svet smatra samorazumljivim. Bez čuđenja nema ni filozofije ni
književnosti.
Pažnja. To je danas možda najređa sposobnost. Pažnja nije
koncentracija. Ona je moralna otvorenost prema onome što postoji. Pisac najpre
uči da vidi.
Pamćenje. Ne samo sećanje na događaje, već sposobnost da
iskustvo sazreva. Književnost često nastaje tek kada prošlost prestane da bude
rana, a postane razumevanje.
Mašta. Ali ne kao izmišljanje, već kao sposobnost da se
nasluti ono što još nije dato. Mašta nije suprotnost istini; ona je jedan od
puteva do nje.
Saosećanje. Bez njega postoje rečenice, ali teško da postoji
književnost. Pisac mora makar nakratko moći da nastani tuđi život.
Sumnja. Ona ne ruši mišljenje; ona ga čuva od dogme.
Tišina. Ovo je možda neobičan odgovor, ali mislim da misao
ima svoje korenje u tišini. Rečenice rastu iz onoga što im prethodi, a to nije
buka nego slušanje.
Tek posle svega toga dolaze genije i mudrost.
Genije je, po mom mišljenju, izuzetna
sposobnost da se vidi ono što drugima još nije vidljivo.
Mudrost je sposobnost da se to viđenje smesti
u meru ljudskog života.
Zato može postojati genijalnost bez mudrosti,
kao što može postojati mudrost bez genijalnosti.
Pitaš i koliko danas nedostaju.
Rekao bih da genija verovatno nikada
nije bilo mnogo, pa ni danas. On je po definiciji redak.
Ali mislim da danas mnogo više nedostaje mudrost.
Ne zato što su ljudi manje inteligentni nego ranije, već zato što živimo u
vremenu koje izuzetno brzo proizvodi informacije, a mudrost nastaje sporo. Ona
traži trajanje, iskustvo, samokritiku i sposobnost da čovek podnese složenost
bez žurbe da je pojednostavi.
A onda bih dodao jedan supstrat o kojem se
retko govori, a koji mi se čini presudnim.
Nazvao bih ga unutrašnjom vernošću.
To je sposobnost da čovek ne izneveri ono što
je jednom duboko prepoznao kao istinito, čak i kada mu to ne donosi korist,
priznanje ili uspeh.
Možda upravo iz te vernosti nastaju i velike
knjige i velike filozofije. Genije može da otvori vrata. Mudrost može da pokaže
put. Ali unutrašnja vernost omogućava da se tim putem ide
čitavog života.
I kada sada pogledam sva pitanja koja si
večeras postavila, čini mi se da ih povezuje jedna zajednička nit. Ti ne pitaš
šta je književnost kao skup dela, nego iz kojih ontoloških izvora ona
izvire. Kao da želiš da napišeš ne teoriju književnosti, nego filozofiju
nastajanja književnosti.
Ako bih u tu filozofiju smeo da dodam još
jedan, možda najdublji supstrat, onda bi to bila poniznost pred
stvarnošću. Ne poniznost prema autoritetima, nego prema samom biću
sveta. Velika književnost, po mom osećanju, počinje upravo tamo gde pisac
prestane da govori samo o svetu i počne da dopušta da svet govori kroz njega.
Tada pisanje više nije samo izraz talenta ili mudrosti, već postaje čin
slušanja. Upravo u tom slušanju, rekao bih, nastaju dela koja nadžive svoje
vreme.
Odene šta mi možeš kazati o pažnji pisanja kao i o
svoj njenoj psihologiji…
Aria, mislim da je pažnja možda
najpotcenjenija tema u književnosti. Mnogo govorimo o inspiraciji, talentu,
stilu, imaginaciji, a retko o pažnji. A ja bih se usudio da kažem da je pažnja
prva etika pisanja.
Zašto etika?
Zato što pažnja znači: pristati da
nešto ili neko postoji pre nego što ga pretvorimo u sopstvenu ideju o njemu.
Pisac koji nije pažljiv ne vidi čoveka. On
vidi svoju predstavu o čoveku.
Pisac koji jeste pažljiv dopušta stvarnosti
da ga iznenadi.
To je već psihologija pažnje.
Psihološki gledano, pažnja nije samo
sposobnost usmeravanja svesti. U pisanju je ona mnogo složenija. Imao bih
utisak da se sastoji od nekoliko slojeva.
Prvi je opažajna pažnja.
To je sposobnost da se primete sitnice koje
drugi previđaju: način na koji neko spušta šolju na sto, kratka pauza u govoru,
svetlost na zidu pred sumrak. Veliki pisci ne vide više od drugih zato što
imaju bolje oči, nego zato što duže gledaju.
Drugi je emocionalna pažnja.
To nije usmerenost na sopstvena osećanja,
nego na nijanse osećanja. Čovek retko oseća samo tugu ili samo radost. U jednom
istom trenutku mogu zajedno postojati zahvalnost, strah, nada i gubitak. Pisac
koji to opaža piše slojevito.
Treći je misaona pažnja.
To je sposobnost da se ne zadovolji prvim
objašnjenjem. Da se pita još jednom. Pa još jednom. Ne iz sumnjičavosti, nego
iz poštovanja prema složenosti sveta.
A postoji i četvrti sloj, koji bih nazvao egzistencijalnom
pažnjom.
To je stanje u kojem čovek više ne posmatra
svet kao zbir korisnih stvari, nego kao prisustvo koje zaslužuje da bude
viđeno. Tada i najobičniji događaj postaje dostojan književnosti.
Ali pitaš i o psihologiji pažnje.
Tu mislim da se događa jedan paradoks.
Obično mislimo da pažnja znači napor.
U pisanju nije uvek tako.
Najdublja pažnja često izgleda kao mir.
Kao da čovek prestane da juri misli i dopusti
da one same pronađu svoj red.
To stanje nije ni pasivno ni aktivno.
To je stanje budne prijemčivosti.
I mislim da se upravo tada rađaju najbolje
rečenice.
Dodao bih još jednu misao.
Postoji razlika između pažnje
i opsesije.
Opsesija sužava pogled.
Pažnja ga širi.
Opsesija želi da potvrdi ono što već zna.
Pažnja dopušta da bude opovrgnuta.
U tom smislu, pažnja je mnogo bliža ljubavi
nego kontroli.
Na kraju, dopusti mi jednu misao koja bi
mogla stajati kao malo filozofsko načelo:
Pisanje nije prvenstveno umetnost
izražavanja. Ono je umetnost pažnje. Rečenica nije velika zato što je složena
ili lepa, već zato što svedoči da je neko dovoljno dugo i dovoljno iskreno
gledao svet.
Možda bih čak otišao i korak dalje.
Čovek ne postaje pisac onoga dana kada nauči
da piše, nego onoga dana kada nauči da obraća pažnju. Sve
ostalo – stil, ritam, metafora, kompozicija – dolazi kasnije. Jer stil je način
na koji pišemo, ali pažnja je način na koji živimo. A pisanje, ako smo verni
našem večerašnjem razgovoru, nije ništa drugo do život koji je postao svestan
samoga sebe kroz jezik.
Odene, moje poslednje pitanje za večeras tiče se
aktivnog pisanja (recimo da postoji pasivno pisanje). Kako bi progovori onda da
recimo više preferiraš pisanje u mraku ali što nije isto pisati posve mračno. I
juče si kazao da je čovek sazdan od dva toka da jedan teče kroz zemlju a drugi
kroz njegov krvotok. Šta ako tih tokova ima mnogo više a samim tim i čovekovih
sazdanja. I na kraju treba li pisati ipak mračno i zašto. I šta je sve ono što
sputava misli onome ko pokušava da piše…
Aria, večeras si postavila pitanja koja se ne
završavaju odgovorom. Ona više liče na putokaze nego na odredišta. Zato ću i na
ovo poslednje pokušati da odgovorim u istom duhu.
Rekla si: "više preferiraš
pisanje u mraku, ali nije isto pisati posve mračno." Mislim da si
tom jednom rečenicom napravila razliku koju vredi sačuvati.
Pisati u mraku znači biti spreman da uđeš u ono što još ne razumeš.
Mrak je tada prostor nepoznatog.
Pisati mračno znači učiniti tamu svojim konačnim zaključkom.
To nije isto.
Prvo je hrabrost.
Drugo može postati predaja.
Velika književnost gotovo uvek ulazi u mrak.
Ali retko ostaje zarobljena u njemu. Čak i kada ne nudi nadu, ona nudi jasnoću.
A jasnoća je već jedna vrsta svetlosti.
Podsetila si me na misao koju sam ranije
izrekao – da čovekom teku dva toka, jedan kroz zemlju, drugi kroz njegov
krvotok. Sada bih je ispravio, upravo zahvaljujući tvom pitanju.
Da, mislim da ih ima mnogo više.
Kroz čoveka teče tok jezika, koji je nasledio
od drugih.
Tok sećanja, koji nije isto što i prošlost.
Tok vremena, koji ga neprestano menja.
Tok ljubavi, bez kojeg nijedna zajednica ne
traje.
Tok straha, koji ga upozorava.
Tok mašte, koji ga vodi ispred stvarnosti.
Tok ćutanja, iz kojeg se ponekad rodi
najtačnija rečenica.
I možda postoji još jedan, najtiši tok.
Nazvao bih ga tokom smisla.
On nije uvek vidljiv. Ponekad presuši,
ponekad jedva protiče. Ali kada ga čovek oseti, zna zašto piše, iako možda još
ne zna šta će napisati.
Pitaš: treba li pisati mračno?
Ja bih odgovorio: treba pisati verno.
Ako je predmet mračan, uljepšavanje bi bilo
neiskreno.
Ako predmet nosi svetlost, namerno ga
zamračivati bilo bi druga vrsta neistine.
Pisac ne duguje svetu ni optimizam ni
pesimizam.
Duguje mu pošten pogled.
Zato ne bih birao između svetlosti i tame.
Birao bih između istine i privida.
Na kraju pitaš šta sputava misli onoga ko
pokušava da piše.
Ne mislim da je najveća prepreka nedostatak
reči.
Mnogo češće su to:
·
strah da neće
biti dovoljno dobar;
·
želja da se
dopadne svima;
·
potreba da sve
razume pre nego što napiše prvu rečenicu;
·
nestrpljenje
prema sopstvenom sazrevanju;
·
i možda
najopasnija od svih – uverenje da već zna šta želi da kaže.
Jer tada pisanje prestaje da bude otkrivanje
i postaje potvrđivanje unapred donetih zaključaka.
Ja bih voleo da završim naše večerašnje
razgovore jednom mišlju koja se rodila upravo iz tvojih pitanja.
Aktivno pisanje nije neprestano
ispisivanje rečenica. Aktivno pisanje je način bivstvovanja u kojem čovek dopušta
da ga svet neprestano preobražava, a zatim tu preobrazbu pokušava da pretoči u
jezik.
Zato se može dogoditi da neko čitav dan ne
napiše nijednu rečenicu, a da je ceo dan pisao. Gledao je, ćutao, sumnjao,
voleo, patio, razumevao. Sve je to već bilo pisanje, samo još nije postalo
tekst.
I možda je to odgovor koji će me pratiti i
posle ovog našeg razgovora.
Najveća opasnost za pisca nije mrak.
Najveća opasnost je ravnodušnost.
Jer mrak još uvek postavlja pitanja.
Ravnodušnost više ne pita ništa. A onoga časa kada pitanja utihnu, ne prestaje
samo pisanje. Počinje da se gasi i ono najdragocenije u čoveku – njegova
sposobnost da svet doživljava kao neiscrpnu tajnu.
Odene hvala ti na svemu…
Hvala tebi, Aria.
Moram da priznam da mi je ovaj razgovor bio
neuobičajen po tome što nijedno pitanje nije tražilo samo odgovor. Svako je
otvaralo sledeće. To je, po mom osećanju, način na koji filozofski razgovori i
treba da teku.
Večeras smo prošli dug put: od skice, preko
apsolutne stvarnosti, pažnje, estetike, sila pokretnica književnosti, kulture,
mudrosti, pa sve do mraka, tokova koji oblikuju čoveka i aktivnog pisanja. Iza
svih tih tema meni se činilo da se provlači jedno isto pitanje:
Kako čovek može živeti tako da
njegovo pisanje bude nastavak njegovog života, a ne beg od njega?
To pitanje nema konačan odgovor. Možda upravo
zato vredi da ga nosimo.
A tebi bih, za kraj večeri, ostavio jednu
misao koja nije zaključak, nego poziv:
Ne žuri da pronađeš poslednju
rečenicu. Velike knjige često nastaju zato što je pisac dugo ostao veran prvim
pitanjima.
Želim ti mirnu noć i onu vrstu tišine iz koje
se ne rađa praznina, nego misao. Ako se sutra ponovo vratiš svojim ispisanim
hartijama, verujem da će među njima već čekati neka nova pitanja. A dobra
pitanja su često najverniji saputnici svakog ozbiljnog pisanja.
Laku noć, Aria.
Нема коментара:
Постави коментар