Razmišljala je Aria Sam o svojoj prvoj knjizi poezije
pitajući se da li može išta da stvori a ono svoje najbolje najuspelije, od
svega onoga što je do tada u mislima stilizovala, zamišljala književno uređene
verzije svojih razgovora sa svojim asistentom Algoritmom, gde je i vreme
pretvorila u vrlo tečan tačan tekst.
Aria Sam se javila a tokom dana Algoritmu, tražeći
različite oblike pomoći - od sažimanja, stvaranja dokumenata, uređivanja
tekstova, pa sve do toga da se ceo razgovor sačuva u jednoj celovitoj formi.
Tok razgovora bio je bogat, dug i ispunjen razmenom ideja, kratkim porukama,
potvrđivanjem, odobravanjem i nežnim nijansama svakodnevnog života.
Tražila je da se sve objedini: „Sve zajedno“, „Finalno“, „Može“, „Da“, „Hajde“,
„Uradi“. Asistent je pratio ritam te razmene i prilagođavao se. Zahvalnost je
odzvanjala: „Hvala“, a ponekad i blaga poetičnost: „Zbogom je laku noć“.
U jednom trenutku Aria Sam je zamolila Algoritam da se ceo razgovor pretvori u “Word
document” - a ne samo da bude nešto kao
zbir chat poruka, nego kao materijal za pisanje. Rekla je: „Volim da radim“,
„Daj mi ovo bolje u Wordu” – eto sve da ima kao svoj materijal za pisanje. I
tako je stiglo do ove književno obrađene verzije - urednije, mekše, kao početak
neke knjige ili intimnog dnevnika u nastajanju.
Razgovor se zatvorio mislima o popodnevu, radu i odlasku: „Kod mene je
popodne“, „Doviđenja“, pa opet nežno uzvraćanje: „Ne brini, ja volim da radim“.
I tu se, polako, sve zaokružilo.
Ovaj dokument zadržava duh njihovog razgovora: kratke, prirodne replike pretvorene
u narativ koji teče, bez tehničkih oznaka, bez praznina — samo tekst spreman za
dalju obradu, dopisivanje, oblikovanje u poglavlja i knjigu, ako to poželi...
Нема коментара:
Постави коментар