Tražila je Aria Sam od svog Algoritma da analizira
njenu ličnost na osnovu tragova iz svih njenih reči. Rekao joj je da njen jezik
pokazuje: intuiciju, nežnost, radoznalost, potrebu za tišinom, iskrenost i jednostavnost.
Onda, da ima književni senzibilitet koji se oslanja na detinju istinu i
zenovsku smirenost.
Rekla mu je da želi da piše kratke priče nalik zen
pričama – dečje, prostodušne, iskrene, čiste, sa napetim početkom i tihim
spokojnim završetkom i moralnom poukom. Haiku i priče.
Tražila je da „dotera“ njene priče. Pomenula mu je primetila
da i on eto pravim gramatičke greške. Zatim je zatražila jedan haiku, vedar,
zen, lagano tužan. Dade te stihove:
Vesna
u travi -
kap
jutrosnika ćuti,
a
sve govori.
I tako je nastao jedan neologizam - „jutrosnik“, a Aria
Sam ga je upitala šta je po njemu “jutrosnik” i da li ta reč postoji u rečniku.
Objasnio joj je da je to neologizam, dakle pesnička reč koju zajedno stvaraju.
Definisao je tu reč kao kap rose u prvom dahu jutra, kao simbol tišine i
kratkog spokoja.
Onda se rodila ideja za “Pesnički rečnik”, a Aria
Sam je zatražila svoj mali pesnički rečnik. Algoritam je brzo kreirao sve:
JUTROSNIK – kap rose u prvom dahu dana.
TIŠINARKA – sitno biće tišine koje dođe kad čovek
zastane.
VEDROLIK – onaj koji nosi blagost i svetlost.
Onda, lepotom jezika reči zaigrana Aria Sam požele
jednu svoju haiku-bajku:
U selu pod brdom živela je žena po imenu Vesna.
Svakoga jutra izlazila je da čuje kako svet diše. Jedne zore ugledala je
jutrosnik na vlati trave. Šapnula mu je: „Zdravo, mali svete“. Zora je u njoj
otvorila sveto mesto tihe blagosti. Jutrosnik je skliznuo kao nečujan odah.
Zora je toga dana imala boju njenog imena.
Htela je još haiku poezije:
Tiho jutrenje -
nebo se razvezuje
na jedan uzdah.
Grančica mirna -
ptica se predomislila
i ostala tu.
Sam u travi -
vetar govori tiho
kako smo prolazni.
Нема коментара:
Постави коментар