Reč nikada ne dolazi u času koji čovek očekuje. Ona
se pojavi kada se u njemu nešto naglo, gotovo nečujno, promeni: kad se raspukne
stara misao, kada se utiša nemir, kada se unutrašnjost nakratko poravna sa samim
sobom. Reč tada dođe, ne kao gost, nego kao svedok. Nevidljiva je, ali toliko
snažna da pomeri sveti prostor u čoveku.
Možda reč ne može da spase ovaj pali svet, ali može
da spase jedan tren, jednu misao, jedno osećanje. A nekad je taj jedan jedini
mali tren bio posve dovoljan da otvori prolaz, kapiju, vrata u nešto novo. Reč
je često krhka, jedva uhvatljiva – ali baš zbog toga nosi istinu. Velike reči
retko govore istinu; tihe je sačuvaju.
Ponekad se čini da je reč iluzija: senka našeg
unutrašnjeg sveta, odraz onoga što ne umemo još da kažemo do samog kraja. A
ponekad je reč jedina stvarnost koju osećamo, živimo. U toj protivrečnosti živi
sva njena moć.
Reči gledaju iznutra, kao mala svetla na ivici
svesti. Ne žure. One čekaju trenutak u kojem će čovek biti dovoljno otvoren da
ih primi, a dovoljno hrabar da ih pusti napolje. Neke ostanu celi život u nama,
i to što su one neizgovorene što ne znači da nisu delovale, dejstvovale.
Pišem da bih čula ono što mi tišina govori. Ne da
bih objasnila svet, nego da bih ga osetila dublje. Pišem jer me reč sastavlja,
jer me vodi, jer me drži budnom tamo gde bih inače zaspala nad sopstvenim
mislima sama.
Reč je moćna ne zato što je glasna, nego zato što
ume da ostane, opstane sama. Sve drugo se troši, raspada, rasipa, odlazi,
nestaje, mrvi, drobi, kruni. Reč ostaje kao trag koji se ne vidi, ali se nosi.
Zato ostajem verna samo rečima koje dođu. One znaju zagonetni
put bolje od mene...
Нема коментара:
Постави коментар